Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Kako da prestanem imati nagle promijene raspoloženja i unositi nemir u kuću?
Nagle promjene raspoloženja često su rezultat svakodnevnih stresnih situacija koje se s vremenom gomilaju, a s kojima se osoba teško suočava pa rezultiraju „pucanjem“ ili mogu biti posljedica određenih psihičkih stanja poput anksioznosti, bipolarnog poremećaja, PTSP-a, graničnog poremećaja ličnosti, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i drugih. Ukoliko sumnjate da se radi o nekom od navedenih psihičkih stanja, molim vas da potražite pomoć stručnjaka koji će vas voditi na putu prema ozdravljenju ili barem kvalitetnijem življenju, jer svako od ovih stanja je specifično pa prilagođen treba biti i način na koji ćemo se s njime suočiti.
Ukoliko pak smatrate da su vaše nagle i česte promjene raspoloženja posljedica trenutnog stresnog perioda u vašem životu, usmjerite se na usvajanje nekoliko vještina i alata kako bi razvili otpornost i lakše prošli kroz ovo što vam se događa. Za početak, počnite razvijati svjesnost – osvijestite kada ste napeti i razdražljivi (u kojim situacijama), osvijestite što vas čini takvima – koji su okidači, osvijestite svoje reakcije na to što se događa (što mislite? kako se osjećate? gdje u tijelu osjećate ljutnju i napetost?) i vaša ponašanja (što činite? Vičete? Lupate? Razbijate? Plačete?...). Osim osviještavanja, koje je prvi korak ka promjeni, usmjerite se na razvoj vještine samokontrole (usmjerite se na disanje, napustite ako je potrebno i prostoriju na neko vrijeme), na promjenu u doživljavanju neugodnih emocija (to nije nešto „što treba izbaciti inače će se preliti“) i na promjenu perspektive (probajte u toj pauzi reakcije uzeti si vrijeme da pogledate stvari iz drugog kuta – vaš pogled nije niti jedini, niti nužno točan). Dodatno, posvetite se učenju tehnika relaksacije i drugiih korisnih alata za bolje suočavanje sa stresnim situacijama, a neke od njih možete pronaći ovdje. Budite strpljivi i nježni prema sebi, sretno!
S dečkom sam u vezi već 7 godina, od čega je on više od polovice vremena na terenu i dolazi doma jedanput na mjesec i to na tjedan dana. Zadnjih nekoliko godina osjećam da to više nije to, jednostavno mi je veza postala monotona, više sam s njim iz navike, a opet s druge strane, bojim se išta poduzeti, prekinuti vezu jer bi bilo previše povrijeđenih strana, moji roditelji ga obožavaju, sva rodbina i prijatelji isto tako.. U -svemu tome ja nisam sretna i htjela bih konačno sebe staviti na prvo mjesto ali smatram da mi mnogi ne bi oprostili što sam ga povrijedila. U posljednje vrijeme pojavila se k tome jedna osoba koja me fizički i psihički jako privukla, kliknuli smo odmah na prvu kad smo se upoznali, pričali smo kao da se znamo 100 godina, no ostalo je samo na tome, iako me jako vuklo da poduzmem korak više.. To je ukratko situacija koja me izjeda iz dana u dan, toliko da nemam ni apetit. Stalno vrtim u glavi što bih trebala poduzeti, ostati ili otići jer je i jedna i druga odluka teška.
Ono što čujem jest da ste vi već davno otišli, ali vaše je tijelo još uvijek tamo, na istom mjestu, 7 godina. Ova nova osoba koja je ušetala u vaš život samo je potvrda da je tome tako. Možda se iz tog novog odnosa neće izroditi ništa konkretno i uopće ne mora biti „onaj pravi“ no, svakako vam je alarm da niste sretni u odnosu u kojem se nalazite. Unatoč činjenici da je vama sve to skupa možda i više nego jasno, sasvim je prirodno da ne želite povrijediti drage ljude oko sebe, ali ne zaboravite da se niste rodili kako bi usrećili sve duge prije nego sebe. Također, zapitajte se koliko je uopće pošteno prema vašem dečku ostati s njime u vezi, vjerujem vremenom graditi obitelj, a ne volite ga onako kako bi zaslužio – da ga se voli punim srcem. Baš kao što to zaslužujute i vi. Na vašem bih mjestu razmislila dakle koliko je ispravno ostati u vezi samo iz straha od osude, kritike i potencijalnog povređivanja drugih ljudi. Također, razmislite bi li vaši roditelji, tetke, bratići i sestrične pristali na isto samo da ne bi povrijedili vas? Bi li vi to ikada očekivali ili željeli od njih? Čisto sumnjam da je vaš odgovor potvrdan. Dakle, kako se to često danas kaže, izađite polako iz svoje komfor zone, promislite svoj život iskreno prema samoj sebi i donesite odluke koje osjećate da su ispravne unatoč svjesnosti da „one nekome neće sjesti“ i da će vas zbog njih osuditi. Na koncu, kao i na sve ostalo, vrlo brzo zaboravit će i na vas, prašina će se slegnuti, i neki drugi trač, nečije tuđe „neprihvatljivo“ ponašanje zaokupirati će njihovu pažnju. Ne zaboravite, vaš život je samo vaš, jedan je i, na kraju dana, samo ćete vi morati mirno zaspati „u svojim cipelama“. Zato hrabro, i sretno!
Imam kolegu na poslu koji se ponaša normalno do 10h ujutro, a onda otiđe na marendu gdje evidentno nešto popije, jer kad se vrati počinje jako vrijeđati. Što učiniti?
Po vašem pitanju, zaključujem da vaš kolega ima problem s alkoholom. Svjesna sam da je u našoj kulturi alkohol sveprisutan no, vjerujem da ćete se složiti sa mnom da je svakodnevno pijenje od jutra problem, posebice kada je praćenom agreisvnim promjenama u raspoloženju i ponašanju. One ukazuju na to da je njemu dovoljno sasvim malo da bi opet bio, kako u narodu kažemo, „pijan“, a to je upravo jedan od glavnih karakteristika ljudi koji imaju ozbiljan problem s alkoholom. Alkohol utječe na promjenu raspoloženja i ponašanja djelujući isprva, u manjim dozama, sedativno i relaksirajuće, a u većim dozama može potaknuti i agresivno ponašanje, baš kao što se događa vašem kolegi. Na vašem bih mjestu probala razgovarati s njime kada je trijezan, a ukoliko nije svjestan problema ili odbija prihvatiti da ga ima, na vašem bih ga izbjegavala nakon marende. Ukoliko to nije moguće radi prirode posla, molila bih šefa da me više ne stavlja s njime u radnu smjenu i objasnila svoje razloge. Svakako to ne bih više trpila. Samo hrabro i sretno, alkoholoziranje i vrijeđanje nisu nešto što je normalno i što bi trebali prihvatiti!
Unazad nekoliko godina ima alergijsku astmu, koju rekla bih uspješno liječim. Međutim, oduvijek me muči činjenica da mi je određivanje astme i izbor lijeka odredila liječnica opće prakse, koju smatram dobrom liječnicom ali bilo bi mi draže da je to učinio specijalist. Doktorica mi ne daje uputnicu za specijalista, što mi je jako bitno da bih bila sigurna u dijagnozu i liječenje. Što mogu učiniti? Hvala lijepa na odgovoru
Iako nisam liječnica, čovjek sam. Kao takav vam je moj najtopliji savjet da ponovno zamolite vašu liječnicu opće prakse uputnicu za specijalistu, njezina je obaveza napisati ju. Ukoliko to opet odbije učiniti, predlažem da svakako promijenite liječnika opće prakse – znam da situacija u zdravstvu u našoj zemlji nije bajna i da liječnika kronično nedostaje, ali vjerujem da ćete svejedno uspjeti pronaći nekog „normalnog“ kome je vaše zdravlje na prvom mjestu. Raspitajte se među svojim bližnjima i zamolite im da vam pomognu u toj potrazi, možda netko od njih može preporučiti svog liječnika pa se prebacite tamo. Ako vam je hitno obaviti taj specijalistički pregled i prije negoli uspijete napraviti ovu promjenu liječnika, probajte izračunati možete li namaknuti svotu potrebnu da ga obavite u nekoj od privatnih poliklinika. Svakako ne bih odustala od stručnog postavljanja dijagnoze. Ne sumnjam da vaša liječnica opće prakse može biti dobar dijagnostičar, ali specijalist je ipak specijalist u određenom području. Samo hrabro i sretno!
Kako se nositi sa situacijom kada djetetu od 19g pokušavaš objasniti da mora snositi posljedice za svoje odluke i da ja nisam kriva za njene krive izbore. Svaki put krivi mene viče na mene i tjera me da se osjećam kao loša majka. Ona sama tvrdi kako ima 19g i da nije još odrasla. U stalnom smo konfliktu. Teško mi je nositi se sa ovom situacijom. Ne mogu dalje došla sam do zida. Malo se popravi ali onda ponovno isto. Ona za sve nađe opravdanje kako je nešto ne fer. Ja joj pokušam objasniti ona meni ti meni pametuješ. Jako smo je štitili i uvijek pomagali oko problema. Zato smo krivi. Imam osjećaj da ću pasti u ponor, srce me boli svaki put kad mi kaže ne pleti se u moje stvari, ne govori mi ostavi me ti si kriva ti si ovo ti si ono. Samo sam svom djetetu htjela dobro a dobila sam da sam za sve njene probleme kriva ja, za sve njene krive odabire kriva ja. Ja ne znam ni zašto sam kriva jer mi nikada nije rekla. Smatram da sam joj pružila ljubav, topli dom, lijep odgoj a na kraju sam najgora mater ikada. Zbunjena sam situacijom. Oprostite mi na gnjavaži ovoj je priča bez kraja zato oprostite mi što je ovako dugačko pitanje. Imala sam potrebu progovoriti. Hvala unaprijed.
Roditeljstvo je zasigurno jedna od najtežih zadaća koje imamo, možda čak i najteža. Svakako je najljepša ali je toliko zahtjevna, odgovorna i posebna da se ne može mjeriti ni sa čim drugim – stvaranje novog ljudskog bića koje moramo pripremiti za samostalan život, a pritom sačuvati sebe same kao i odnos s našim partnerom – nimalo lak zadatak priznat ćete. Nažalost, djeca toga nisu svjesna dok i sama ne postanu roditelji i često znaju biti veoma „oštra“ prema svojim roditeljima – ljuta na njihove mane i ogorčena zbog njihovih pogreški, vrlo često napravljenih u najboljoj namjeri. Pa tako i postoji ona izreka „put do pakla popločen je dobrim namjerama“. Upravo iz tog razloga, nemojte i vi biti toliko oštra prema sebi – svaki roditelj čini za svoje dijete najbolje što zna i može u određenom trenutku. Ono na što bi bilo puno bolje usmjeriti se danas, kada je vaša kćer već odrasla, jest pomoći joj da se nauči nositi na bolje načine sa svojim negativnim osjećajima. U tome joj može pomoći mindfulness – predlažem da pročitate jedan od mojih tekstova na temu, nabavite knjigu i polako krenete s vježbanjem. Uključite vremenom i nju – osim što ćete joj prenijeti korisne alate, osnažiti ćete i vaš odnos. Sve ostalo pustite tamo gdje mu je i mjesto, u prošlosti. Dobra ste majka, da niste ne biste se nikada ni pitala jeste li. Samo strpljivo i hrabro, sretno!
Veliku mi frustraciju čini odnos moje 11-godišnje kćeri spram (ne)učenja te njezino sustavno odbijanje mojih molbi i pomoći oko istog. Postoje li kakvi psihološki mehanizmi kojima bih ju potaknula na rad prirode, geografije te nadasve povijesti? Napominjem da je vrlo inteligentna i sposobna te npr jezike, klavir odrađuje s lakoćom.. Unaprijed zahvalna.
Motivacija je ono što nas potiče da se aktiviramo i pokušamo ispuniti neke svoje ciljeve. Bilo bi sjajno kada bi bili „prirodno“ motivirani ispunjavati sve svoje obaveze i zadatke bez da nas netko na to mora podsjećati ili prigovarati nam, međutim, ljudska priroda (pogotovo ona tijekom adolescencije) je takva da se nekad teško motiviramo ispuniti čak i najjednostavnije zadatke i ciljeve. Ono što vam može biti korisno jest osvijestiti da velika većina adolescenata, pa i vaša kćer, se želi osjećati uspješno i odgovorno za svoja ponašanja iako ponekad zapinje u tim nastojanjima. Obzirom da postoje predmeti u kojima se zalaže, vjerujem da u nekim predmetima zapinje jer joj nisu interesantni. Silom nećete puno postići – najbolja opcija je pokušati joj pomoći da pronađe nešto za sebe interesantno u tim predmetima (potaknite dakle njezinu unutarnju motivaciju) ili usmjerite njen fokus na neki cilj, a za koji joj ti predmeti mogu biti korisni (npr. ocjene na kraju godine i upis na željeni fakultet kao vanjski motivator). Svakako ju potaknite da otvoreno razgovara s vama i objasni svoje razloge nezalaganja u tim predmetima. Tada ju pažljivo slušajte i nikako ne napadajte. I ne zaboravite – svatko od nas je stvoren za nešto. Umjesto da previše vremena trošite stavljajući fokus na ono što joj je manje bitno/u čemu nije uspješna, radije usmjerite fokus na ono u čemu uživa i u čemu se zalaže. U konačnici, upravo to će joj „jednog dana dati kruha“ a i biti jedan od razloga da bude zadovoljna svojim poslom i životom općenito. Sretno!
Prvi sam put u vezi (27), i partner (24) i ja dogovorili smo se otprilike u kojem smjeru (ozbiljna, duga monogamna veza) i kojim tempom želimo da se veza razvija, a da nam obojici bude ugodno. Aseksualan sam i to sam mu rekao, na što nije reagirao negativno; rekao sam mu nakon što smo imali odnos, kao objašnjenje svoje "situacije" i popričali smo kako svatko od nas gleda na sam seks i može li ova razlika u orijentacijama biti nešto zbog čega ne želi nastaviti sa mnom odnos. Iako je rekao da mu to ne smeta i da me prihvaća takvog i poštuje, u meni sve više rastu (neopravdano, ničime nije pokazao da je to promijenilo naš odnos s obzirom na ranije) osjećaj straha da će se "predomisliti" i osjećaj krivnje da ulazim u cijeli odnos ne dajući 100 % sebe, odnosno ne dajući onoliko koliko on daje. S druge strane, ne želim ga udaviti razgovorom na ovu temu, kad je jasno verbalizirao da mu ne predstavlja problem. Na koji način mu dati do znanja da je svaka komunikacija na ovu temu dobrodošla i poželjnija od toga da sam donosi zaključke?
Postoji jedan talijanski izraz za to koji kaže „sam pjevaš i sam sviraš“. I, kada malo razmislim, čini mi da ste među vama vi taj koji zapravo sam donosi zaključke. A ti vaši zaključci proizvod su vaših stavova i vjerovanja o tome kako bi odnos s partnerom trebao izgledati, kako bi se vi trebali ponašati, što znači „davati sebe“ u odnos i slično. Ništa loše samo po sebi, naime, prirodno je da svatko od nas ima svoj pogled na svijet, druge ljude i same sebe i svi mi donosimo određene zaključke. Problem je što nam oni ponekad mogu otežavati život i činiti da se osjećamo loše. Moj vam je prijedlog da još jednom asertivno i iskreno s partnerom popričate o tim svojim strahovima i brigama. Izbjegavajte započinjati rečenice sa „zašto“ i „ti“ - to navodi osobu na obranu. Izražavajte se radije u JA terminima i izrazite svoje osjećaje (npr.“Osjećam se zabrinuto jer…“) umjesto da koristite TI termin (npr.“Ti bi trebao...“). I kada počne pričati slušajte ga. Nakon toga, ukoliko njegove riječi odgovaraju i dalje njegovom ponašanju, vjerujte mu i uživajte u odnosu s osobom koja vas prihvaća upravo takvog kakav jeste. Samo hrabro i sretno!
U teškoj sam depresiji i tuga mi je jedini prijatelj. Ne znam kako si pomoći. Hvala
Neobična bi bila osoba koja bi rekla da se nikada nije osjećala “depresivno”. Tuga nam pomaže prepoznati da nešto nedostaje u našem životu i da smo spremni za promjene. No, klinička depresija je teža od jednostavnih promjena raspoloženja. Svakako nemojte čekati da prođe sama od sebe jer nažalost neće. Upravo zato je jako važno da potražite čim prije psihološku pomoć. Kognitivno-bihevioralni tretman depresije je iznimno učinkovit za vaš problem. Vi i vaš terapeut ćete istraživati kako vaša ponašanja doprinose tome da se osjećate dobro ili loše. Istražiti ćete i negativne i nerealne načine mišljenja koji dovode do toga da se osjećate depresivno. Terapija vas dakle može naučiti da mislite realnije i osjećate se bolje. Ono što možete početi mijenjati već od ovog trenutka jest uvesti u svoj život ugodna iskustva (barem 1 dnevno radite ono što čini da se osjećate zadovoljno npr. slušati muziku ili pjevati, popiti kavu na suncu, zvati prijatelja) i iskustva u kojima radite nešto korisno (kako bi osjećali bar malo postignuća - to mogu biti jednostavne stvari poput oprati zube, skuhati ručak, prošetati). Vidjeti ćete kako će se vremenom tuga i osjećaj beznađa početi smanjivati, a rasti će energija i osjećaj zadovoljstva. Svakako ne zanemarite kontaktirati terapeuta koji će vas voditi i pomoći kada zapnete, iznimno je teško izvući se sami iz kruga depresije. Sretno!
Pozdrav, imam pitanje o svojoj budućnosti. Imam 29 godina i nedavno sam dobio otkaz. Ne mogu naći posao koji bi me zadovoljio i uvjetima i plaćom. Nude mi se neke opcije, ali to mi je premalo novaca i ne zadovoljava moje potrebe. Još ne živim sam nego s roditeljima, također se nisam ni oženio još, razmišljam je li pametno otići van iz države raditi. Jednostavno su se poklopile neke stvari koje nisam očekivao da će se poklopiti. Stalno mi je u glavi neko razmišljanje da li sam mogao bolje organizirati svoj život.. Što mislite? Nisam pod stresom niti sam razočaran svojim životom. Da li mi možete reći hoće li mi se poklopiti neke stvari koje sam ja zamislio.
Naravno, ako radimo usporedbu sa generacijom naših baka i djedova, pa čak i roditelja, svi mi danas podosta „kasnimo“. Ali, za današnji svijet, sa 29 godina vi ste još jako mladi i imate svo vrijeme ovo svijeta izgraditi karijeru i zasnovati obitelj. Ono čemu bih se ja na vašem mjestu posvetila je prvo osvještavanje vaših vrijednosti, vještina, očekivanja i strahova. Upravo tim redom. Najbitnije je da osvijestite koje su vrijednosti prema kojima želite graditi svoj život obzirom da će vam to olakšati odluke. Nadalje, osvijestiti vlastite vještine i znanja je bitno kako bi znali koliko već imate od onog što je potrebno da bi postigli svoje ciljeve, a što još morate naučiti i usvojiti. Osvijestite onda svoja očekivanja i probajte uvidjeti jesu li ona realna i ostvariva obzirom na prethodni korak te hoćete li ako ispunite svoja očekivanja živjeti prema svojim temeljnim vrijednostima. Za kraj, osvijestite svoje strahove jer oni vam stoje na putu ka ostvarenju onoga što želite. Vjerujem da ovako na prvu zvuči malo komplicirano, ali čim sjednete s papirom i kemijskom i počnete pisati, vjerujem da će istina iz vas poteći i da će vaše misli, želje i strahovi postati jasniji. Svakako dajte sebi vremena u tome, sve će to sjesti na svoje mjesto. Sretno!
Nakon dugogodišnjeg stresnog perioda desio mi se mentalni zamor i iako sam formalno nastavila sa studiranjem, ne uspijevam sjesti i učiti kao prije. Bila sam odlična na fakultetu u smislu davala sam sve redovno, nikad nisam ni pala ispit. Jako volim ovaj faks i želim biti pravnica, ali nastavljati u 31.godini čini mi se jako teško. Pokušavam, ali svejedno svakodnevno odgađam i ne uspijevam se otrgnuti, kao da ne mogu vise ni pamtiti. Možda me podsvjesno muči količina posla ispred mene, i koliko ću godina imati kad završim i kako ću uskladiti majčinstvo i početak karijere u tridesetima. Kako umiriti misli i mozak i fokusirano raditi? Muci me to sto kaskam za generacijom i što neki već imaju i doktorat i urede i 7 godina iskustva, a ja tek na trećini faksa..
Mislim da ste sami jako dobro dijagnosticirali vaše probleme: odgađa, pretjerana samokritičnost, borba sa cijelom lepezom negativnih i iskrivljenih misli i vjerovanja i njihovo pretjerano analiziranje, perfekcionizam, nisko samopoštovanje, pretjerane brige i negativna predviđanja. Ništa od sveg ovog vam ne ide na ruku, a još manje na pomoć da napravite ono što želite – završiti faks.
Imam odmah tri primjenjiva savjeta:
1. Pronađite kognitivno bihevioralnog terapeuta i počnite čim prije raditi s njim na ovim problemima. Sada, pošaljite mail, ne sutra, a još manje preksutra.
2. Sjednite i napišite što sve morate naučiti i onda razbijte taj plan u tisuću komadića i dan po dan rješavajte jedan po jedan ne zaboravljajući se nagraditi nakon svakog, pa i najmanjeg uspjeha.
3. Dok radite zadnji korak, zapisujte na komad papira ili kompjuter svoje negativne misli, vjerovanja i predviđanja i dovedite ih u pitanje - uvidite koliko su vam nekorisni i demotivirajući te im se lijepo zahvalite što vas gnjave i recite im jedno hrabro i glasno hvala i doviđenja!
Ja znam da vi to možete, a vremenom ćete to osvijestiti i sama. Sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.