Iskreno mi je žao pročitati ove vaše retke. Moj odgovor na vaše pitanje je: do prije 18 godina. Već 18 godina previše trpite odnos u kojem, budimo iskreni, doživljavate nasilje. Zapitajte se zašto uistinu trpite i koliko takav odnos u obitelji čini dobro vašoj djeci. Vjerujem da pravi odgovor znate... Nakon toliko godina vjerujem da je teško otići ali, ako ikako možete, pitajte pomoć bližnjih, i ozbiljno razmislite o mogućnosti potrage za novim životom kojeg vi vaša djeca zaslužujete. Samo hrabro i sretno!

Draga mama, po naški, čini se da je vaš sin „debelo u pubertetu“, točnije u adolescenciji. To su te godine, a vaš sin jedan je od onih koji prolaze intenzivno kroz njega. To je period koji služi odvajanju od roditelja i izgradnji vlastite ličnosti a obzirom da često postoji raskorak između tjelesnog, intelektualnog i socijalnog sazrijevanja to dodatno dovodi do osjećaja zbunjenosti, nesigurnosti i nelagode. Kao majka, vjerujem da ste zabrinuti za to što se događa. Moje pitanje za vas je: Koliko ste mu inače postavljali granice kroz život, je li ovo sada nagla promjena ili se uvijek ponašao onako kako njemu paše? Ukoliko mu se oduvijek previše popuštalo, u ovoj će vam fazi biti teže početi postavljati granice. A to je zapravo ključno. Naime, dva su istovremena procesa u odgoju: izgradnja i njegovanje odnosa i postavljanje granica sa ciljem poučavanja samoregulacije ponašanja u odrasloj dobi. Kako god bilo, ono što je bitno sada napraviti je pokušati s njime puno puno razgovarati, poticati u njemu osjećaj odgovornosti, nikako ga kritizirati već pokušati potaknuti u njemu empatiju za vaše osjećaje straha kada vam se ne javi toliko puno sati, a istovremeno mu pružiti razumijevanje za njegove osjećaje i potrebu da bude samostalan, da se druži s prijateljima i da gradi odnose izvan obitelji. Svakako upoznajte društvo u kojem se kreće (pozovite ih i kući, organizirajte druženje!), nije loše biti u kontaktu s roditeljima njegovih prijatelja  - biti će sve lakše kada znate gdje je i sa kim u društvu. Samo strpljivo, smireno i ustrajno – s puno podrške, ali i sa nježnim i ustrajnim postavljanjem granica. Ukoliko ih ponovno pređe, pomozite mu da sam odredi korektivnu kaznu tj način na koji može popraviti učinjeno, tako potičete i rast osjećaja odgovornosti i zrelosti. Znam da nije lako kao što piše, ali je moguće, vremenom će to sve doći na svoje. Sretno mama!

Kako ste mi opisali situaciju, prvo pitanje koje mi je prošlo kroz glavu je: Je li upoznao neku novu djevojku? Naime, toliko nagao i zbunjujuć preokret od danas do sutra nije objašnjiv samo onime što se dogodilo u vašem odnosu. To bi značilo da ili ste vi „slijepa“ tj da niste svjesna što se u vašem odnosu događalo ovih godinu dana ili da on nije iskreno komunicirao s vama svo ovo vrijeme. Naime, ukoliko nije od vas tražio da se mijenjate i žalio se da mu ne pašete karakterno, a vi ste se npr. svaki put oglušila i nastavila po svom unatoč svađama (što nije vaš slučaj) mislim da je veoma moguće da je u njegov život ušetala nova osoba koja mu se svidjela, a koja mu je za razliku od vas „na dohvat ruke“. Osim tog razloga jedini koji mi još pada na pamet je da se umorio od odnosa na daljinu i da želi prekinuti kako bi dobio prostor za odnos „uživo“ kada opet nekog upozna. Svakako bi bilo dobro da otvoreno iskomunicirate s njim svoju zbunjenost, da ga pitate koji je pravi razlog (ne znajući naravno hoće li biti s vama iskren!) i da koji god odgovor od njega dobijete nastavite hrabro dalje svojim putem. Bol zbog gubitka će proći, a vi ćete imati priliku izgraditi novi odnos s nekime tko vas zaslužuje (više od njega). Što se tiče straha od ponavljanja situacije, to vam je isto kao s prijevarom – možete dopustiti neugodnom iskustvu da vas obilježi, a možete i proći kroz bol i ne izgubiti nadu da i na vas čekaju ljubav i sreća, jer čekaju...samo ćete očito morati biti još malo strpljivi. Samo hrabro, i sretno!

Draga mama, ovo što ste mi opisala zvuči kao tantrumi. Tantrum podrazumijeva emocionalni izljev koji može biti odraz njegove frustracije zbog nesposobnosti da postigne ono što želi ili se može desiti onda kada dijete osjeća da nema kontrolu i bude preplavljeno osjećajima, bili oni ružni ili lijepi. Tantrumi se najčešće javljaju od 2. do 4. ili 5. godine života djeteta zbog nerazvijene emocionalne samoregulacije u toj dobi. Kada do tantruma dođe ono što biste trebala učiniti je osvijestiti vlastite emocije i privremeno ih ostaviti ih po strani. Pokušajte zadržati mir i sjetiti se da ispad bijesa nije napad na vas te se fokusirajte na dijete i razumijevanje njegovih emocija. Čučnite na djetetovu razinu i pokušajte prepoznati ono što osjeća na ovakav način: npr. ,,Jako to želiš. Vidim da si ljut. Ne mogu ti dozvoliti da sada gledaš crtić jer si danas bio previše pred ekranom. Sutra ćeš opet moći gledati, sada ćemo raditi nešto drugo“ i ponudite par opcija. Uvažavanje djetetovih osjećaja izuzetno je važno i ono ne znači da ste ,,popustljiva“. Dozvolite mu da se umiri svojim tempom a u međuvremenu se trudite spriječiti (samo)ozljeđivanje držeći ga nježno ali čvrsto. Kada tantrum prođe, zagrlite ga i utješite. Sve što mu treba je vaša stabilna podrška i potpora. Nakon nekog vremena možete popričati s djetetom i dogovoriti se što sljedeći put možete zajedno učiniti da mu bude lakše. Možete zajedno s njime početi vježbati mindfulness uz pomoć krasnih knjižica koje su danas dostupne poput „diši kao medo“. Svakako imajte na umu da se neki tantrumi mogu i prevenirati  - npr. većini djece je dosadno na kavi u kafiću ukoliko se netko od prisutnih ne igra s njima stoga, ukoliko želite popiti kavu na miru, probajte izabrati lokacije gdje ima druge djece i mogućnost za igru u blizini. Samo strpljivo, i to će proći. Sretno!

Primite moju najiskreniju sućut zbog vašeg gubitka. Ponekad nedostaje samo jedna osoba, a čini se da je cijeli svijet opustošen. Uvijek kažem kako je „lakše otići prvi“, oni koji ostaju spoznaju istinsku bol ljubavi. Znam da za vašu patnju u ovom trenutku nema utjehe, ali se nadam da će vam ove moje riječi biti bar malo od pomoći kako bi vremenom vaša bol oslabila, a sjećanja na supruga poprimila toplije boje. Postoje određeni zadaci tugovanja koje svi moramo odraditi, pa tako i vi, kako bi prihvatili gubitak supruga:
- prihvatiti stvarnost gubitka,
- proraditi (proživjeti) bol zbog gubitka (proći kroz tugu i ostale emocije te kroz ostale reakcije na gubitak),
- prilagoditi se životu u kojem više nema osobe koja je umrla, vašeg supruga,
- emocionalno smjestiti tu osobu "na različito mjesto" u odnosu na to gdje joj je bilo mjesto u našem životu dok je bila živa) i nastaviti život.
Ono što je najbitnije jest dozvoliti sebi da prođete kroz različite faze i emocije. Tek tada biti će vam moguće dati širi, dublji smisao, gubitku vašeg supruga – npr. osjećaj da možete tražiti podršku i da ne morate sve sama; spoznaja da u svojoj okolini imate ljudi koji su spremni pružiti vam podršku u teškim trenucima; osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom (npr. s djecom ili braćom i sestrama), osjećaj ponosa jer ste ga njegovali u bolesti i uspjeli mu dane učiniti podnošljivima, vjera u Boga ili nešto drugo što sam sigurna da ćete vremenom u sebi osvijestiti. Pazite na sebe, sretno!

Jako mi je žao pročitati da u godinama kada biste trebali biti u naponu snage, graditi temelje obiteljskog života i uživati u dugogodišnjim prijateljstvima, vi se osjećate usamljeno. Kako to da nemate društva? Jeste li ga izgubili selidbom u neki drugi grad pa se sada borite s poteškoćama prilagodbe na novu sredinu? Ukoliko je to razlog, pokušajte se usmjeriti na ljude u poslovnoj sredini i pozvati najsimpatičnijeg kolegu na kavu poslije posla – kavu po kavu sprijateljiti ćete se pa vremenom upoznati i njegovo društvo, a tko zna, možda i buduću partnericu. Imate li možda oduvijek poteškoća sa upoznavanjem ljudi i izgradnjom prijateljstva i ljubavnih odnosa? To mi onda zvuči kao da se borite sa socijalnom anksioznošću, tj strahom da budete odbačeni od drugih ljudi. Ukoliko je to pravi razlog, obzirom na vaše godine i činjenicu da ga do sada niste prebrodili sami, najtoplije vam predlažem da kontaktirate kognitivno - bihevioralnog terapeuta koji će vam pomoći suočiti se sa vašim strahovima i promijeniti negativna očekivanja i vjerovanja o sebi samome ali i drugim ljudima. To bih napravila tim više jer mi spominjete gubitak zadovoljstva i životne sreće – iskreno, „miriše“ na depresivno raspoloženje. Ne libite se pokrenuti - volju vidim imate - počnite raditi na promijeni onog što vas koči i čini nesretnim, a to su, čini mi se, najviše vaši strahovi od odbacivanja i neuspjeha. Zapamtite, u životu nije uspio samo onaj koji nije ništa ni pokušao. Zato hrabro i sretno!

Brak može biti težak. Podijeliti svoj život s nekim ne znači biti tu samo onda kada je lijepo već i onda kada je teško i kada smo spremni odustati. U tom smislu, mogli bismo reći da je umijeće ljubavi možda najvećim dijelom umijeće upornosti. Naravno, do trenutka kada vidimo smisao u tom odnosu. Ukoliko su pak naše granice pređene, naša energija potrošena i naše srce umorno od davanja bez primanja, vrijeme je za odlazak. Čujem da vaše srce još uvijek kuca i za supruga unatoč svim nedaćama koje ste zajedno prošli i usprkos njegovoj teškoj naravi. Obzirom da ga tako dobro poznajete, možda ne bi bilo loše „pustiti ga na miru“ neko vrijeme, dati mu prostora i usmjeriti se na sebe, na svoje prijatelje, posao i hobije  - sve ono što ste vjerujem kroz život morali „malo staviti na stranu“ zbog predanosti obitelji. Vaš sin je sada već odrastao čovjek i vjerujem da imate puno više vremena za sebe negoli ste to dugo godina imala, kao što vjerujem da je kriza u kojoj se nalazite moguće i rezultat upravo toga – praznog gnijezda. Nakon puno godina, partneri „ostaju ponovno sami“ – djeca su odrasla, godine su prošle, napravilo se što se napravilo, ostaju neispunjeni snovi, zamjerke, i samoća. Bitno je tada ponovno uprti pogled i srce jedan u drugog i graditi odnos „ispočetka“. Svaka kriza nova je prilika za rast. No, zapamtite, samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sama. Suprug će vas možda pratiti, a možda neće. Ili će njemu trebati malo više vremena negoli vama. Svakako, ukoliko postoji i dalje ljubav, krenite hrabro dalje i putem bacajte mrvice s vjerom da će vas suprug sustići kada bude spreman. Samo hrabro i sretno!

Poštovana i draga mama, žao mi je da vaše dijete prolazi kroz ovako zahtjevne razvojne borbe. Vjerujem također da ste i vi roditelji umorni. Gledati svoje dijete kako se muči, a ne moći “odraditi” to umjesto njega jedna je od najtežih roditeljskih zadaća. Voljela bih vam reći da će proći samo od sebe i da nije potrebno uključiti stručnjaka, ali ne mogu to učiniti zbog dobrobiti vašeg djeteta, a i vas. Mislim da ste divni roditelji i divim vam se kako se sve ove godine nosite sami s ovim borbama i sigurna sam da vaše dijete ima svu potrebnu ljubav, brigu i podršku koje su mu potrebne da bi se osjećalo voljeno i sigurno. Nažalost, nekada ljubav i briga nisu dovoljne i potrebne su stručne smjernice kako se nositi s određenim problemom i alate s kojima to možemo (uspješnije) činiti. Iz tog razloga, najljepše vas molim da potražite pomoć dječjeg psihologa kako bi vaše dijete, ali i vi roditelji, dobili potrebnu pomoć na tom putu. Sretno!

Sjećam se jedne drage klijentice koja je svog sadašnjeg zaručnika upoznala digitalnim putem. Obzirom da se u međuvremenu dogodila i pandemija, njihov se susret uživo produžio na dodatnih godinu dana (on je tada živio na drugom kontinentu). S jedne strane, to ih je stavilo na kušnju jer svi znamo koliko je teško održati, a kamoli graditi odnos putem ekrana, ali s druge strane, to im je omogućilo i dodatno vrijeme za upoznavanje. Vjerujem da i vama to dodatno vrijeme u ovom trenutku možda zvuči umirujuće ali zapravo, nemate se čega bojati. Sve je upravo onako kako ste i napisala – svakodnevno provodite puno vremena u iskrenim razgovorima koji su vam omogućili da se upoznate možda i dublje od parova koji su se susreli uživo ali koji svoje susrete „površnije“ koriste. Ono što je bitno za izgradnju zdravog i uspješnog odnosa je upravo prostor u kojem se oboje osjećate dovoljno sigurno za razgovor o svim temama, bio on uživo ili online. A koliko čujem, vi ste taj prostor izgradili. Također, čak su vam i interesi slični, a to je samo bonus. Ono što vam je još potrebno, a što ćete saznati uživo jest međusobna kemija i privlačnost. A kako bi to mogli aktivirati, budite baš ona koja jeste, autentična vi. Obucite najdražu i najkomotniju odjevnu kombinaciju, ne stavljajte previše šminke ili parfema, nabacite osmijeh i zaogrnite se iskrenošću i otvorenošću, prigrlite i svoj strah i slobodno ponesite na susret i njega. I on će doći u društvu svog straha ne brinite. Ako si tada kliknete, to je to! Ako si ne kliknete, pa, imati ćete novog divnog prijatelja. Osobno, mislim da su obje opcije sasvim super. Uživajte u svojoj sreći!

Strah je prirodna emocija koju svi povremeno osjećamo, no svejedno se na nju teško privikavamo i obično činimo sve da ju izbjegnemo jer u nama budi tjeskobu i anksioznost. Na strah naše tijelo reagira tjelesnim senzacijama koje su priprema na bijeg ili borbu. Napad panike događa se kad ovaj prirodni alarm reagira u trenutku u kojem to nije potrebno - „lažni“ alarm. Tijekom vremena, ovaj lažni alarm postaje “naučeni alarm”, što znači da se počnete bojati samih simptoma straha jer ne razumijete zašto vam se to događa. Počnete pretpostavljati da je imati napad panike opasno. Ironija je paničnog poremećaja u tome da se počnete bojati samih simptoma koji su oblikovani da vas zaštite od opasnosti.
Sva ona ponašanja koja pak radite da biste si pomogli, poput stalnog iščekivanja novog napada, izbjegavanja mjesta kojih se plašite (gužva, skučeni prostori, obiteljska događanja) i sigurnosna ponašanja (doći kasnije i popiti brzinsku kavu) mehanizmi su koji vam samo otežavaju i koje trebate suzbiti. Naime, osim što čine da se osjećate sve „slabijima“, ova ponašanja dodatno aktiviraju stres i podižu obrambeni sustav u tijelu koji naposljetku i dovodi do novog napada panike. Ono što vam može pomoći su tehnike relaksacije (koje je bitno vježbati dok se osjećate dobro) a jedna od najboljih je tehnika progresivne mišićne relaksacije. Jako dobar učinak ima i joga, kao i vježbe disanja. Nadalje, ključno je postepeno se suočavati sa svojim strahovima – prestati izbjegavati. Samo za primjer, ići na obiteljsko okupljanje u društvu osobe od povjerenja i ostati tamo malo duže negoli inače. Sljedeći puta učiniti to izlaganje strahu malo težim, pa sljedeći put još malo težim i tako sve dok ne uspijete suočiti se sa svojim najvećim strahom (npr. organizirati veliko obiteljsko okupljanje na kojem ćete biti domaćin, dakle feštu s koje nikako ne možete otići). Na ovaj način snažit ćete svoje samopoštovanje i samopouzdanje, strašna situacija postajat će manje strašnom a istovremeno će oslabiti i alarm kako tijelo bude shvaćalo da se katastrofa koje ste se bojali nije dogodila. Kognitivna bihevioralna terapija vam može pomoći. Nemojte se libiti potražiti i stručno vodstvo na tom putu koji će biti težak, ali vrlo vjerojatno i uspješan obzirom da se oko 85-90% njih osjeća puno bolje već nakon 12-15 susreta.