Naš život velikim dijelom oblikuje naš posao. Radimo često i više od predviđenih 8 sati dnevno, a nerijetko se trudimo daleko više od onog što se od nas očekuje. Posljedica toga je da smo sve više pod stresom i da sve češće doživljavamo burnout, odnosno sagorijevanje na poslu. Pitam vas i pitam sebe: moramo li zaista biti toliko zaposleni? Iako nije lako, iz iskustva sa svojim klijentima, a i iz osobnog iskustva, tvrdim da je moguće naučiti održavati ravnotežu posla i privatnog života i da je to imperativ ukoliko ne želimo riskirati svoje zdravlje (i zadovoljstvo životom!). Na koncu, kada se razbolimo, koliko god stručni, ključni i “nezamjenjivi” bili u svom poslu, svima nama se vrlo brzo pronađe zamjena, kakva god da je. I život i posao idu dalje, s nama ili bez nas. Kada to osvijestimo, sljedeći korak je razmisliti patimo li možda od sindroma varalice – naime, osobe koje ga doživljavaju često se boje da će ih drugi "razotkriti" kao nedovoljno sposobne (iako su objektivno kvalificirane i uspješne) pa se trude preko svih granica dokazati okolini (i samima sebi!) koliko su sposobni i vrijedni. Ukoliko to nije naš slučaj, moguće je da imamo poteškoće s postavljanjem granica. Postavljanje granica na poslu ključno je za očuvanje mentalnog zdravlja i sprječavanje preopterećenosti jer jasno definiramo što je prihvatljivo i koliko smo dostupni. Asertivnost je vještina koja nam to omogućuje i zahvaljujući kojoj gradimo zdrave odnose s drugima i smanjujemo stres uzrokovan prekomjernim (i često nerealističnim) zahtjevima okoline. Dobra je vijest da se ona može naučiti pa, ukoliko ste sada zaključili da je nemate, možda je rješenje upravo početi raditi na njenom usvajanju. Na sljedećem linku možete poslušati jedan zanimljiv podcast – priču o mladom muškarcu koji nije znao postaviti granice, a ovdje možete saznati više o mindfulnessu i tehnikama relaksacije koje će vam pomoći da se efikasnije suočavate sa stresom na poslu i u životu općenito. Ne dopustite da vas posao toliko zaokupi da zaboravite živjeti. Ne zaboravite, stres je prolazan, ali vaše zdravlje i zadovoljstvo su nezamjenjivi. Sretno!

Dobar dan i vama! Anksioznost može imati veze s visokim pritiskom jer, kada smo u strahu ili pod stresom, naše tijelo aktivira "bori se ili bježi" (fight-or-flight) odgovor, što uzrokuje povećano lučenje hormona adrenalina i kortizola. Neke od fizičkih posljedica aktivacije tog sustava za preživljavanje su proširene zjenice, ubrzano i plitko disanje, napetost u tijelu i mišićima, ili čak drhtanje, pojačano znojenje, ubrzan rad srca i privremeno povećanje krvnog pritiska. Iako anksioznost nije opasna i sama po sebi ne uzrokuje probleme sa srcem ili tlakom, važno je naučiti regulirati svoju anksioznost kako bi se povećala opća kvaliteta života. Naime, ako vam se to događa često i ne znate kako se umiriti, vaš organizam se dosta umara, a vi se osjećate emocionalno iscrpljeni. Više o anksioznosti možete saznati u jednom zanimljivom videu iz naše arhive. Kako biste se naučili uspješnije nositi s anksioznošću, pokušajte se posvetiti učenju tehnika poput mindfulnessa, psihofizičke relaksacije, autogenog treninga, dubokog disanja ili nekoj laganoj fizičkoj aktivnosti. Više o ovim tehnikama možete saznati u našem videu.

Ukoliko vremenom uvidite da ne uspijevate sami, nemojte se libiti potražiti pomoć psihologa ili psihoterapeuta – to su stručne osobe koje će vam pomoći uvidjeti što vas toliko plaši, postepeno se suočiti sa svojim strahovima, kao i usvojiti alate i tehnike kako da se smirite kada postane previše. Ako ste pak primijetili česte epizode visokog tlaka, uvijek sam mišljenja da je najbolje posavjetovati se s liječnikom i isključiti fizičke uzroke. Strah je sastavni dio ljudskog emocionalnog života, ali ne mora upravljati nama. Možemo ga razumjeti, prihvatiti i naučiti kako ga smiriti. Sretno!

Često se ljudi boje da će izgubiti kreativnost ukoliko krenu planirati život, no to uopće ne mora biti istina. Upravo suprotno, i sam kreativan proces ima svoju strukturu koju slijedi. Kako život ne bi postao previše rigidan, a osoba u njemu imala osjećaj da nije dovoljno “slobodna”, važno je planirati na sljedeći način. Uvođenje reda u svoj život ne mora biti naglo: postepeno počnite uvoditi promjene, učeći što vam najbolje odgovara i osvještavajući na svojoj koži sve dobrobiti organizacije. Možete početi s malim koracima – npr. organiziranje radnog stola, planiranje dana, slaganje obaveza prema prioritetima ili postavljanje ciljeva (dnevnih, tjednih, mjesečnih i godišnjih). Organizacija vremena ne znači nužno zatvor ili rigidnost. Ono što je ključno je da uspostavite dnevne navike koje vam pomažu da budete produktivniji (npr. planirajte u raspored aktivnosti koje morate ili bi bilo dobro odraditi), ali i ostavite prostor za kreativnost – odredite u rasporedu vrijeme za "neplanirane" aktivnosti kada možete raditi štogod želite taj dan. Na taj način, iako imate strukturiran raspored, zadržavate i prostore koji ostaju slobodni za ispoljavanje vaše kreativnosti. Obavezno budite fleksibilni u svojoj organizaciji – to znači da ne morate biti uvijek 100% organizirani, kao i da ne morate uvijek odraditi sve kako ste taj dan isplanirali. Neke dane ćete više slijediti plan, druge se malo više opustiti i prepustiti, sve je to u redu i daleko je prirodnije od strogog planiranja i pridržavanja svakog koraka. Glavna je poruka, dakle, da kreativnost ne mora biti suprotnost organizaciji. Ona može biti motivirana jasnim ciljevima i strukturama, a u sebi istovremeno čuvati prostor za nered, rast i inovaciju. Počnite stoga korak po korak istraživati koje sve dobrobiti vam može u život donijeti malo više reda i strukture, bez straha da ćete platiti gubitkom slobode, kreativnosti ili spontanosti. Sretno!

Izlazak iz kruga negativnih misli moguć je kombiniranjem mindfulnessa i kognitivno-bihevioralne tehnike propitivanja misli. Za početak, postanite svjesni svojih misli – to su samo misli, nisu činjenice i ne moraju uopće biti istinite (najčešće to nisu, jel' tako?). A čak i ukoliko jesu, pomaže li vam tako razmišljati? Ne morate ih se držati niti im vjerovati. Možete ih pokušati zamisliti kao oblake koji prolaze nebom, lišće koje teče rijekom ili neku drugu sliku koja vam je bliska. Usmjerite pažnju na sadašnji trenutak – disanje, zvukove oko sebe, vaše tjelesne senzacije. To vam može pomoći da se odmaknete od vrtloga negativnih misli. Ukoliko ova vježba ne uspije i misao vas dalje nastavi jako brinuti, propitajte svoju misao.

Je li ova misao zaista istinita ili je možda pretjerana/pogrešna? Kako bih se nosio/la s ovim da se zaista desi? Mogu li to preživjeti? Koliko često su se moji crni scenariji zaista i ostvarili? Koji je vjerojatniji scenario od ovog negativnog kojeg trenutno zamišljam? Koji su dokazi da je ova moja misao točna, a koji da nije? Da moj prijatelj razmišlja ovako, što bih mu rekao/la? Kako bi netko objektivan sagledao ovu situaciju? Kako bih se osjećao/la da ovu misao zamijenim nekom realnijom i pozitivnijom?

Dakle, kada primijetite negativnu misao, umjesto da nastavite hraniti negativni scenario i da se izgubite u tom vrtlogu, možete ga učiti promatrati s distance i zamijeniti štetne obrasce razmišljanja korisnijima i realnijima. Samo strpljivo, uporno i sretno!

Živimo u doba informacijske preopterećenosti i infodemije. Svakodnevno smo plavljeni informacijama, uključujući točne i netočne vijesti, što nam dodatno otežava pronalazak pouzdanih izvora i donošenje ispravnih odluka. Kako bismo u toj šumi informacija sačuvali vlastito mentalno zdravlje, važno je naučiti kako se nositi s njima. Prvo i najosnovnije je odrediti kada i koliko ćemo pratiti vijesti, npr. jednom dnevno umjesto stalnog provjeravanja, kao i postaviti granice u odnosima s drugim ljudima. Npr., ako vam netko krene prepričavati nešto negativno što je pročitao, možete reći nešto poput: “Hvala ti puno, ali bih radije o nekoj veselijoj temi, što kažeš?” Drugi i ključan korak je izabrati pouzdane izvore – izbjegavati senzacionalističke medije koji koriste strah kako bi privukli pažnju. Naravno, važno je i njegovati i razvijati vlastito kritičko mišljenje – učiti razlikovati točne informacije od manipulacija i nikako vjerovati svemu što pročitamo u medijima. Kako bismo uspješno umanjili svoj strah, važno je učiti tolerirati neizvjesnost (prihvaćati stvari koje su izvan vašeg dosega i ne trošiti previše vremena na razmišljanje o njima), a istovremeno stavljati svoj fokus na ono što možemo kontrolirati – umjesto da se osjećate nemoćno zbog globalnih problema, fokusirajte se radije na stvaranje pozitivnih promjena u svom životu i okolini. Ako vas neka vijest previše optereti, porazgovarajte o tome s nekim od povjerenja, za kojeg znate da će se potruditi umiriti vas i pomoći vam da ne iskonstruirate neki nepotrebni negativni scenario oko toga. Za kraj, kako biste svakodnevno opuštali um i nahranili dušu, birajte svjesno i neke pozitivne sadržaje, pritom mislim na sve ono što vam donosi mir, inspiraciju ili radost (npr. knjige, glazbu, prirodu). Zapamtite, važno je biti informiran o tome što se događa oko nas, ali nikako preplavljen negativnošću – čovjek ispunjen negativnošću teško može unijeti dobro u svoj život i u svijet oko sebe. Sretno!

Ima li itko među nama kome doktori nisu barem jednom rekli “da mu je to od stresa”? Najvjerojatnije (gotovo pa i) nema. Stres je danas objašnjenje za mnoge tegobe. Zasigurno je istina da je on jednostavno neizbježan i sastavni dio ljudskog življenja, no isto tako važno je razlikovati pozitivan stres i negativan stres. Dobar stres (eustress) pomaže nam da u određenim situacijama damo sve od sebe, postignemo ciljeve i uspjehe ili obranimo svoj život od opasnosti. Stres počinje stvarati probleme (distress) onda kada je kontinuiran, kroničan, pa organizam nema priliku za odmor i povratak u stabilnost. Dobra je vijest da je moguće naučiti bolje se nositi sa stresom. Kako? Za početak treba raditi na tome da smanjimo vlastiti doživljaj stresa tako da probleme naučimo gledati iz više kutova kako bismo ih racionalizirali i smanjili strah, a potom je nužno okrenuti se rješavanju problema ili prihvaćanju situacije koju ne možemo promijeniti. Kako bismo te zadatke mogli odraditi što efikasnije, pomoći nam mogu neke kognitivne tehnike poput propitivanja naših iskrivljenih misli, te emocionalne tehnike poput mindfulnessa, psihofizičke relaksacije i raznih tehnika disanja, o kojima možete čuti više u sljedećem videu i podcastu.

Svoje pak negativne misli možete pokušati propitati uz pomoć sljedećih pitanja:

Koji su dokazi za i protiv ove misli?

Imaš li konkretne dokaze koji potvrđuju tvoju misao, ili je ona temeljena na pretpostavkama i emocijama?

Da moj prijatelj razmišlja ovako, što bih mu rekao/la?

Postoji li neki drugi način da gledam na ovu situaciju?

Može li postojati pozitivnije, realističnije ili uravnoteženije objašnjenje?

Koliko će mi ova misao biti važna za 5 dana, 5 mjeseci ili 5 godina?

Kako se osjećam kada vjerujem u ovu misao, a kako bih se osjećao/la da je zamijenim nekom korisnijom?

Ova pitanja mogu vam pomoći da prepoznate automatske negativne misli i zamijenite ih realnijim i korisnijim perspektivama. Kako je rekao otac istraživanja stresa, stres ne dolazi od onoga što nam se događa, već od našeg odgovora na to što nam se događa. Zato samo hrabro i sretno!

Poštovanje, primite moje iskreno saučešće, jako mi je žao zbog vašeg gubitka. Gubitak roditelja je jedan od najtežih životnih udaraca, i ono što sada osjećate – tugu, nevjericu i strah – potpuno je prirodno. Svaki put kada netko umre, a posebice kada umru oni čija smo djeca, osvijestimo da smo smrtni i da naši roditelji (a ni nitko koga znamo) neće živjeti vječno. Gubitak oca tako može probuditi ogroman strah da ćete izgubiti i mamu, jer sada znate koliko je bolno izgubiti nekog koga volite. No, umjesto da dopustite da vas taj strah preplavi, pokušajte ga zamijeniti zahvalnošću što je mama još uvijek tu i počnite produbljivati svoj odnos s njom. Umjesto da se fokusirate na strah da ćete izgubiti i nju (a što je neminovno jednog dana), iskoristite to vrijeme da provedete što više vremena s majkom koja je još uvijek tu kraj vas.

Ono što je sada važno da još učinite je da si dozvolite tugovati za ocem - postoje zadaci tugovanja koje svi moramo odraditi: prihvatiti stvarnost gubitka voljene osobe, proraditi bol zbog gubitka (proći kroz tugu, nevjericu, strah i ostale neugodne emocije i reakcije na gubitak), prilagoditi se životu u kojem više nema umrloga i dati širi, dublji smisao tom gubitku, naprimjer osjećaj da možete tražiti podršku/spoznaja da u okolini ima ljudi koji su spremni pružiti podršku u teškim trenucima, usvajanje životnih vrijednosti ("On me svojom smrću naučio da je važno kako si živio, a ne koliko si živio"), osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom (npr. s majkom nakon smrti oca), osjećaj ponosa ("jer sam mu zadnje dane uspjela/io učiniti podnošljivima"), vjera u Boga ili nešto drugo. Možda vam može pomoći pisati mu pisma ili pričati s njim u mislima – terapijsko pisanje ima veliku moć u raspetljavanju, slaganju i otpuštanju misli i osjećaja koji su u nama spetljani (i teški). Od velike pomoći bit će sigurno i razgovor s nekim tko ga je volio, poput mame ili drugih članova obitelji – nemojte se ustručavati potražiti podršku i utjehu od bližnjih. Ovdje možete poslušati i jedan prekrasan podcast koji govori upravo o gubitku roditelja. Svakako pripazite da ne izgubite iz vida i brigu o sebi – pokušajte svaki dan malo prošetati, pojedite nešto skuhano, spavajte dovoljno, posvetite neko vrijeme aktivnosti koja vas inače ispunjava i opušta čak i ako sada nemate volje. I ne zaboravite, svi ćemo jednog dana umrijeti, ali ono što ostavljamo iza sebe – ljubav, djela i uspomene – živimo dalje u onima koji nas vole. Sretno!

Jako mi je žao što prolazite kroz ovako zahtjevnu emocionalnu situaciju. Biti vjerni svom partneru koji nije vjeran nama vrlo je iscrpljujuće, razočaravajuće i može imati snažan utjecaj na naše zadovoljstvo sobom, ali i životom općenito. To što se osjećate tjeskobno, neraspoloženo, loše spavate i jedete te nemate volje za ničim, sasvim su normalne i prirodne reakcije na ovo što proživljavate te dugoročno mogu dovesti do depresije u koju je lako upasti kada se osjećamo zatočeni u nesretnom životu. Pomisao da viđa druge žene u vama izaziva koje osjećaje? Moguće zavist, gađenje, bijes, bespomoćnost i nedostatnost? Pitate se zašto mu vi niste dovoljni, a vjerujete da biste to trebali biti, ukoliko vas uistinu voli, je li tako? Vjerujem da su sve te godine u kojima ste unatoč prijevarama ostali s njim u braku ostavile trag na vašem samopoštovanju – moguće je da duboko u sebi ipak ne vjerujete da vrijedite i da zaslužujete da vas netko bolje tretira. Možda pak nosite uvjerenje prema kojem „se uz partnera ostaje unatoč svemu“ (pa čak i prijevarama), ili ste gajili nadu da će se partner promijeniti i da nećete morati mijenjati svoj život iz korijena. Možda ste ga jednostavno samo jako voljeli i željeli dobiti od njega istu takvu ljubav (iako on nije u mogućnosti pružiti vam je).

Nažalost, niste je dobili i sada se osjećate razočarano, nesretno i paralizirano – godine su prošle i ne znate kako se maknuti i početi život iznova. Ukoliko još niste sigurni u svoju odluku, pitajte se sljedeća pitanja:

Ima li smisla ostati u braku s nekim tko me ne voli na način koji je meni potreban da bih se osjećala voljenom?

Ako ostanem u takvom odnosu unatoč tome što se zbog takve odluke osjećam loše u svojoj koži, što to govori o mom odnosu prema samoj sebi?

Koliko god bilo teško napustiti brak (i život koji poznajete pola svog života), nadam se da ćete donijeti odluke koje su najbolje za vas i vašu dobrobit. Svatko zaslužuje biti voljen iskreno i bezuvjetno, i vjerujem da i vi zaslužujete takvu ljubav. Sretno!

Draga mama, sasvim je u redu reći svojoj djeci da se osjećate usamljeno i da biste ih voljeli češće vidjeti. Ono što je najvažnije jest kako ćete to reći. Naime, jako je važno da ih ne napadate, ne osuđujete i ne prozivate u tom razgovoru, već da koristite stil komunikacije koji se zove asertivnost, a koji će vam pomoći da ne ispadnete "negativni" i da izgradite s njima bolji odnos. Asertivnost je sposobnost izražavanja svojih misli, osjećaja i potreba na jasan i smiren način, uz poštovanje sebe i drugih. To znači postaviti granice, reći "ne" bez osjećaja krivnje i zauzeti se za sebe bez agresije, pasivne agresije (izazivanja osjećaja krivnje, npr.) ili povlačenja (šutnje). Možete im pokušati reći nešto poput:

"Ljubavi, znam da si zauzeta, ali bih te voljela vidjeti malo češće. Razumijem da imaš puno obaveza, ali jako mi fališ i osjećam se dosta usamljeno. Reci mi kada bi mogla doći malo kod mene u posjetu?"
Ili:
"Bilo bi mi tako drago kad bismo mogle dogovoriti makar jedan dan u tjednu kada ćemo se vidjeti na par sati. Možeš li se ikako organizirati? Mogle bismo možda prošetati zajedno ili otići na kavu (kino ili bilo koju aktivnost koju obje volite)?"

Svakako, kada se vidite s njima, potrudite se da razgovor ide u oba smjera i da bude ugodan – da pričate i vi i oni, te da ne iskoristite taj prostor samo za pričanje o vašim teškoćama ili problemima koji vas muče, već da vrijeme koje provedete zajedno bude za sve vas punjenje baterija. Naravno da se možete i požaliti na nešto što vas muči, baš kao i oni, ali ako se odnos počne zasnivati na takvom načinu komunikacije, može postati naporan i težak, a mi okarakterizirani kao negativni. Nadam se da će vam ovi savjeti pomoći da dugoročno ostvarite bolji odnos sa svojom djecom. Bit će mi drago saznati vaše novosti. Sretno!

Snovi su mentalne priče koje se javljaju tijekom spavanja, najčešće u REM (Rapid Eye Movement) fazi, kada je mozak vrlo aktivan. Znanstvenici još uvijek istražuju njihovu svrhu, ali postoje različite teorije o njihovom nastanku. Općeprihvaćena ideja je da, kada sanjamo, naš mozak obrađuje ono što smo kroz dan doživjeli i osjetili te pomaže pamćenju. Može odražavati i nešto što jako želimo pa o tome često razmišljamo, a ponekad su to pak samo nasumične slike bez nekog posebnog značenja. Seksualni snovi su također sasvim normalan dio ljudske psihe i javljaju se kod svih ljudi, bez obzira na dob. Oni mogu biti posebno česti u doba adolescencije, kada se počinje događati naša preobrazba iz djeteta u odraslu osobu, pa je tako i naša seksualnost jedna od stavki koju počinjemo otkrivati i koja nam budi znatiželju. Seksualni snovi stoga ne znače ništa loše i ne treba ih se plašiti ili osjećati loše zbog njih. Zapamtite, sve što sanjate samo je dio prirodnog procesa odrastanja i ne definira vas kao osobu. Možete pokušati uvesti u svoju večernju rutinu lagano istezanje cijelog tijela, čitanje nekog lakog štiva ili mindfulness meditaciju; sve to trebalo bi pomoći tijelu da se opusti i lagano utone u san. Sretno!