Draga mama, ovo je jako delikatna situacija. Kako biste imali što više mogućnosti za željeni ishod, važno je da pokažete poštovanje i razumijevanje prema vašem suprugu i njegovim pravima kao roditelja. Prije razgovora s njim dobro promislite o svim dobrim razlozima za vašu selidbu kao npr. bolje školstvo ili zdravstvo, veću sigurnost ili nešto drugo. Svakako istaknite sve dobrobiti za dijete jer to je ono što je njemu kao ocu najvažnije. Promislite malo i o planu zajedničkog roditeljstva na daljinu – kako bi funkcionirale posjete, videopozivi, praznici, blagdani, troškovi putovanja i drugo. Bitno je da se osjeća kao ravnopravan roditelj kojeg ne pokušavate isključiti iz života djeteta. Tokom razgovora izrazito pazite da bivši suprug ne stekne dojam da ste odluku već donijeli sami bez da ste ga pitali za mišljenje – iako se radi o našem životu, u trenutku kada imamo dijete s drugom osobom, gubimo dio slobode i samostalnosti u odlukama koje se tiču našeg života jer smo neraskidivo vezani nečim što se zove zajedničko roditeljstvo (osim ako temeljem Suda nije donesena drugačija odluka). U tom smislu, bilo bi dobro probati postići da bivši muž bude vaš saveznik u donošenju ove odluke, a ne protivnik.  Budite stoga strpljivi i ustrajni u razgovorima s njime pa ćete, vjerujem, steći njegovo povjerenje i podršku. Ukoliko pak, unatoč vašoj spremnosti na suradnju i razgovor, kroz neko vrijeme ne uspijete ostvariti podršku bivšeg supruga za ovaj korak, pravno se savjetujte kako biste bolje razumjeli opcije koje imate. Sretno!

Wechslerov test inteligencije za djecu (WISC) odražava suvremena dostignuća u teoriji i praksi mjerenja kognitivnih sposobnosti i jedan je od najpoznatijih i najčešće upotrebljavanih testova inteligencije za djecu. Široko se primjenjuje u školskom okruženju i nezamjenjiv je u psihodijagnostici jer omogućuje identifikaciju djece s poteškoćama u čitanju i učenju, hiperaktivne djece, djece s poremećajem pažnje, emocionalnim poremećajima, poremećajima u ponašanju, oštećenjima sluha, problemima u produkciji i razumijevanju govora, te procjenu intelektualnih teškoća.

IOOP ili INDIVIDUALIZIRANI ODGOJNO OBRAZOVNI PROGRAM je izrađen za pojedinog učenika (temeljem Rješenja Ureda državne uprave) - usmjeren na dijete, a temelji se na sposobnostima ili "jakim stranama učenika", a tek potom na ograničenjima tj. "slabim stranama" učenika. Prijedlog hoće li se raditi prilagodba i o kojem će se obliku programske potpore raditi (redoviti program uz individualizirane postupke, redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke, posebni program uz individualizirane postupke ili posebni program za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnog života i rada uz individualizirane postupke) donosi stručna služba škole uz pomoć nastavnika, školskog liječnika i ostalih stručnjaka te suglasnost roditelja. Potrebna dokumentacija dostavlja se Uredu državne uprave koji razmatra prijedlog i donosi Rješenje o primjerenom programu potpore.

Odluka je to koja se dakle temelji na puno više faktora od rezultata na jednom psihološkom testu i izrazito je važno da kao roditelj porazgovarate sa stručnom službom škole kako bi se vašem djetetu moglo pomoći da odrasta i napreduje poštujući njegove mogućnosti, ritam i potrebe. Samo hrabro, i sretno!

Draga mama, ova situacija zvuči izrazito stresno i frustrirajuće jer vi kao majka želite osigurati najbolje za svoje dijete, a osjećate da vaše granice nisu poštovane i što je još gore, da su vaše ideje svakodnevno ismijane i neuvažene. Ono što mi u vašem psimu najviše nedostaje jest vaš suprug. Koje je njegovo stajalište prema svim ovim njihovim ponašanjima i imate li njegovu podršku? Na vašem bih mjestu iskreno i otvoreno porazgovarala s njim kako bi mogli kasnije zajedno postaviti jasne granice prema svekru i svekrvi. Objasnite mu kako se osjećate i zašto, izložite mu svoje ideje i stavove o zdravom razvoju djece i podijelite s njime literaturu gdje ste to naučili. Zamolite ga za suradnju kao muža i oca. Nakon toga biste trebali imati miran i suradljiv razgovor s njegovim roditeljima gdje biste oboje ili samo on jasno objasnili njegovim roditeljima vaše zajedničke stavove. Pokušajte im objasniti da njihova pomoć može biti korisna samo ako poštuju vaše roditeljske smjernice. Recite im da znate da neizmjerno vole vaše dijete i da mu žele najbolje te da upravo zato poslušaju što im imate za reći jer iako su neke stvari možda išle natrag u svijetu, one o poznavanju zdravog razvoja djece su svakako išle daleko naprijed. Ako se situacija i nakon toga ne popravi, možda ćete morati razmotriti neka druga rješenja za čuvanje vašeg djeteta (dadilju i s navršenom godinom dana jaslice), a koja će isključivati vašeg svekrva i svekrvu tj koja će uvelike smanjiti djetetovo vrijeme provedeno s njima. Što se tiče vaših napada panike, iako mi se prema opisanom čine kao situacijski (niste razvila panični poremećaj), ne bi bilo loše da potražite podršku profesionalca poput psihoterapeuta ili psihologa kako bi vas podučili efikasnim tehnikama za suočavanje sa stresom. Vaše zdravlje (i fizičko i mentalno) ključno je za vas i za vaše dijete. Samo hrabro, i sretno!

Draga djevojko, jako mi je žao da je vaše prvo intimno iskustvo bilo tako neugodno i bolno, i fizički i emocionalno. Partner s kojim ste ga odlučili imati nažalost nije poštivao vas, vaše želje niti vaše granice i prirodno je da radi toga sada imate loše misli o sebi i vašem odnosu. Ono što bi bilo veoma važno je da osvijestite da se vaš dečko nije ponio prema vama s poštovanjem i ljubavlju. Onaj tko nas voli i poštuje sluša i poštuje ono što mu govorimo – to što ste inicirali odnos ne znači da niste imala pravo prekinuti ga u bilo kojem trenutku, a što ste pokušala i učiniti. Nažalost, ako sam dobro razumjela vaše pismo, on to nije poštivao i nije stao. Jako mi je žao što ste to proživjela. Na vašem bih mjestu otvoreno i iskreno porazgovarala sa svojim roditeljima i tražila bih njihovu zaštitu i savjet što dalje činiti. Vaši su prijatelji vjerujem mladi kao vi i nažalost nisu ni oni emocionalno zreli da mogu razumjeti što se zapravo dogodilo i zašto se osjećate kako se osjećate. Kako biste uspjela zalječiti ovu traumu, predlažem i da se obratite stručnoj osobi za pomoć, psihologu. Također, voljela bih da znate da vaša vezanost uz tu osobu, a koja je sada nastala (ili ojačala) zbog čina intimnosti nije za vas dobra niti je ona nužno prava vezanost – iako to mladi često ne znaju, intimni odnosi imaju moć vezati nas uz partnera s kojim smo ga ostvarili i baš zbog toga je izrazito bitno mudro izabrati partnera s kojime ćemo stupiti u njih. Moj najtopliji savjet je dakle da potražite savjet i pomoć odraslih (roditelji ili neka druga odrasla bliska osoba u koju imate povjerenja) i stručnih ljudi (psiholog, psihoterapeut) kako dalje postupiti vezano uz ovo što se dogodilo te da razmislite o prekidu svakog odnosa s tim dečkom iako se u ovom trenutku osjećate povezano s njim. Usmjerite vremenom radije svoje misli i svoje srce prema nekom novom dečku koji će vas iskreno voljeti, kojem će biti bitno da se i vi osjećate dobro, koji će poštivati vaše granice i truditi se da budete sretna. Samo hrabro, i sretno!

Draga mama, moguće je da vam od prevelikog straha pozli – naime, svaki put kada se bojimo u nama se aktivira mehanizam koji se zove borba-bijeg-zamrzavanje. Moguće je da vi reagirate u ovom zadnjem obliku, točnije, da se zaledite (pozli vam, izgubite svijest). I sama ste rekla da previše brinete za dijete. Anksioznost je normalna i zdrava ljudska reakcija, ali kada je pretjerana može nam otežati život. Također, iako je normalno ponekad brinuti, postoje zdrave i nezdrave brige te je veoma važno naučiti ih razlikovati kao i usvojiti tehnike za nošenje s nezdravim brigama (i promijeniti vjerovanja o brigama koje možda imamo, a koje nam otežavaju život poput „ako brinem onda mi je stalo“ ili „ako ne brinem onda se može desiti to čega se bojim“). Kako biste se uhvatila u koštac sa svojom anksioznošću i pretjeranim brigama, na vašem bih mjestu za početak zvala za besplatno psihološko savjetovanje u Psihološki centar Tesa dostupno na telefon 01 48 28 888 svakog radnog dana od 10 – 22 ili bih na internetu pronašla službu za javno zdravstvo u vašem gradu obzirom da svaka ima odjel koji pruža besplatno psihološko savjetovanje građanima. Oni vas mogu dalje uputiti za savjetovanje ili psihoterapiju uživo ukoliko bude potrebe za istima, ovisno o gradu u kojem živite. Na vašem bih se mjestu svakako uhvatila s ovim problemom u koštac jer sam sigurna da ta prevelika briga i strah utječu na kvalitetu vašeg života. A moguće je biti bolje – manje brinuti i više živjeti (i uživati!). Samo hrabro, i sretno!

Jako mi je žao da se vaš ujak bori sa svim ovim problemima kao što mi je žao da se vi morate nositi sa svojom bespomoćnošću da mu pomognete. Situacija zvuči zaista teško  -  vjerujem da je užasno gledati nekoga koga volimo kako propada sve više svakim danom, a odbija pomoć. Vjerujem da se u sebi stalno borite između vaše želje i osjećaja odgovornosti da mu morate pomoći i njegova inzistiranja da sačuva svoju slobodnu volju (koja kulminira prijetnjama o samoubojstvu). Nažalost, veoma je moguće da iza svih ovih ponašanja stoji neka psihička bolest koja mu onemogućava da donosi zdravorazumske odluke. Što je s vašim roditeljem, a koji su mu brat ili sestra? Jesu li živi i voljni pomoći? Pitam vas to jer budući da prijeti samoubojstvom i pokazuje znakove velike zapuštenosti, bilo bi dobro kada bi na svoju ruku pokušali stupiti u kontakt sa socijalnom službom pa ih upitali može li se i što učiniti kako bi mu se osigurala pomoć koju zaslužuje, a koju odbija. Naime, iako se radi o odrasloj osobi, ovakvi se potezi znaju pokazati ključnima za dobrobit osobe koja se opire pomoći. Svakako ne bi bilo loše da i vi sami potražite pomoć stručnjaka, a koji bi vam mogao pomoći u suočavanju s ovom stresnom i iscrpljujućom situacijom. Nadam se da za sada dobivate podršku prijatelja ili obitelji obzirom se svi mi puno lakše nosimo sa životnim teškoćama uz nama bliske osobe. Ponekad puno znači moći se i samo požaliti ili u tišini pogledati film uz nekog tko razumije kako se osjećamo. Samo hrabro, i sretno!

Anksioznost i napadi panike postoje od kada i čovjek - ova stanja nisu niti smrtonosna niti dovode do ludila, bez obzira što su izrazito neugodna. Tijelo na iznenadan strah odgovara određenim simptomima koji su priprema na bijeg ili borbu – to su svi oni neugodni simptomi koje osjećamo kada smo u strahu, a između kojih je i pojačano znojenje. Anksioznost ne možemo ugasiti ni isključiti, i svatko od nas je ponekad anksiozan (spašavanje života naprimjer ili neposredno prije nečeg važnog što moramo izvesti kao na primjer položiti ispit na fakultetu ili izaći s osobom koja nam se sviđa) -  da nema anksioznosti ne bismo bili dovoljno motivirani potruditi se dati sve od sebe. Nažalost, nekada nas anksioznost može preplaviti i rezultirati napadom panike, a što se može razviti i u panični poremećaj. Kako si pomoći? Kako bi općenito naučili opuštati svoje tijelo, važno je učiti opuštanje dok se osjećamo dobro. Postoje različite tehnike opuštanja, a jedna od najboljih je tehnika progresivne mišićne relaksacije. Jako dobar učinak imaju i vježbe disanja. Više o njima možete pogledati u ovom videu. Nadalje, ključno je postepeno se suočavati sa svojim strahom. Za početak npr. ići na mjesta koja ste izbjegavali u društvu osobe od povjerenja. Sljedeći puta učiniti to izlaganje malo težim, pa sljedeći put još malo težim i tako sve dok se ne uspijete suočiti sa svojim najvećim strahom (npr. otići u supermarket izvan grada zaobilaznicom sami s autom u 16 kada ljudi završavaju s poslom). Na ovaj način snažit ćete svoje samopoštovanje i samopouzdanje, strašna situacija postajat će manje strašnom, a istovremeno će oslabiti i alarm kako tijelo bude shvaćalo da se katastrofa koje ste se bojali nije dogodila. Naime, sva ona ponašanja koja tipično radimo da bismo se osigurali i pomogli si, poput stalnog iščekivanja novog napada, izbjegavanja mjesta na kojima nam se napad panike dogodio i sigurnosna ponašanja (sjedenje blizu izlaza, imati „sigurnu osobu“, voda ili tableta u torbi, itd.) mehanizmi su koji nam samo otežavaju i koje treba suzbiti. Osim što čine da se osjećamo sve „slabijima“, ova ponašanja dodatno aktiviraju napetost i naposljetku dovode do novog napada panike. Ovo što sam sada navela neki su od principa na kojima počiva kognitivna bihevioralna terapija stoga vam najtoplije savjetujem da potražite pomoć psihoterapeuta upravo te orijentacije i da bacite oko na ovaj video iz naše arhive. Zapamtite, snagu, iskustvo i samopouzdanje skupljate svaki put kad pogledate strahu u lice i napravite ono čega se bojite. Samo strpljivo, i sretno!

Jako mi je žao da prolazite kroz težak period u svom braku. Čujem kod vas gubitak povjerenja i nesigurnost u ljubav i naklonost vašeg supruga. Takvi problemi mogu biti veoma iscrpljujući, pogotovo kad partner nije voljan otvoreno razgovarati o njima i ne pokazuje spremnost na rješavanje problema. Naime, iako je prirodno pokušati pobjeći od problema – baš kao što ste prvotno oboje pokušali učiniti onda kada ste se pomirili i nastavili kao da se ništa nije dogodilo – to nam se prije ili kasnije obije o glavu kao bumerang (baš kao što se dogodilo i vama). Problem s problemima je da oni većinom ne nestaju sami od sebe, upravo suprotno, što ih više zanemarujemo to se oni talože i rastu. Na tom tragu, vaš način suočavanja s problemima je svakako puno zdraviji za odnos od suprugovog – koliko god bilo nelagodno i teško razgovarati o nekim temama, nema ništa gore od šutnje. Šutnja vremenom gradi mostove među ljudima i čini nas osamljenima - ne želite da vam se dogodi da jednog dana više ne uspijete uopće doprijeti jedan do drugoga. Zbog toga je veoma važno da pokušate otvoreno, nježno i mirno razgovarati sa suprugom. Pristupite mu bez optužbi i fokusirajte se na izražavanje svojih osjećaja - recite mu koliko vam znači, koliko vam je sada teško kada ste tako odvojeni i pokušajte mu objasniti zašto ste izgubili u njega povjerenje. Pitajte ga nakon toga kako se on osjeća i dajte mu priliku da se otvori bez pritiska i slušajte, slušajte, slušajte. Nemojte pretpostavljati, radije pitajte i otvoreno izražavajte kako se osjećate zbog njegovih postupaka bez da tvrdite koje su bile njegove namjere. Ovo može biti situacija koja vam može pomoći da narastete kao par ukoliko ju „dobro odigrate“ oboje. Ako ne možete to sami, nemojte se ustručavati pitati pomoć stručnjaka – bračna terapija nije samo za ljude pred rastavom i ona ne mora trajati godinama, nekada je dovoljno i nekoliko susreta s nepristranom, a stručnom osobom koja će nam pomoći razgovarati na zdraviji i efikasniji način. Svakako je važno da se emocionalno zaštitite i poradite na vlastitom samopouzdanju i samopoštovanju, posebice ako suprug i dalje ne bude suradljiv. Imajte također na umu da iako je za par bitno sačuvati intimnost, održavanje kontakata isključivo na seksualnoj razini može zamagliti osjećaje, ali i učiniti da se vremenom osjetimo isprazno. Osim prijatelja/ica razmislite i o podršci terapeuta, a koji vam može pomoći da procesirate svoje osjećaje i da u konačnici donesete najbolju odluku za sebe što i kako dalje. Naravno da je bitno pokušati dati sve od sebe da sačuvamo odnos, ali to nikada ne smije biti pod cijenu gubitka samih sebe. Samo hrabro, i sretno!

Veze na daljinu uvijek su izazovne, pa tako i onda kada se jedan partner preseli nakon što smo spoznali zajednički život. Ono što će najviše biti na kušnji su tri stvari: povjerenje (da će nas partner nastaviti voljeti isto kao i do tada i da neće upoznati drugu osobu koja će preuzeti naše mjesto), fizički kontakt (od poljupca i zagrljaja, pa do intimnih odnosa) i povezanost (osjećaj bliskosti koji je rezultat dijeljenja sveg onog bitnog što se događa svakodnevno u našem životu). Kao prvo, stoga pokušajte održavati svakodnevni kontakt (kratke porukice kroz dan i jedan videopoziv kada ste oboje slobodni za duži i opušten razgovor). Važno je da otvoreno komunicirate ako se jave osjećaji nesigurnosti ili strahova – nikako nemojte napadati ili optuživati partnera, već otvoreno iskomunicirajte ako neka njegova ponašanja čine da posumnjate u njega. Obzirom na novu situaciju bit će potrebno neko vrijeme i razgovori da dogovorite nova „pravila ponašanja“ u odnosu (što je prihvatljivo, a što nije). Najvažnije je da budete iskreni jedno prema drugome i da nastojite raditi na tome da se osjećate kao par, iako ste razdvojeni. Kako biste lakše prebrodili periode razdvojenosti, razgovarajte o zajedničkoj budućnosti i planovima koje imate (planiranje sljedećeg posjeta, godišnjeg odmora ili dugoročni plan povratka ili vašeg preseljenja u tu državu). Svakako nemojte samo čekati da se on vrati – to će učiniti da se osjećate još više usamljenim i potaknuti u vama nesigurnost ukoliko se on snađe bolje od vas u ovoj situaciji. Ne zaboravite  - ne možete (i ne smijete!) staviti život na čekanje između vaših susreta – vaš život ide dalje i ovo je prilika da se (opet) posvetite malo više sebi i onome što vas ispunjava, a za što prije niste imali dovoljno vremena, jer ste ga provodili s partnerom. Bit će tu i teških trenutaka, ali oni su istovremeno i prilika za rast (kao par i kao pojedinci) i test kvalitete odnosa (ako je vaš odnos dobar, preživjeti će i ovaj izazov). Samo hrabro i sretno!

Čini se da vaša kolegica prelazi granicu ne samo prijateljstva već bilo kojeg odnosa koji nije roditelj – malo dijete. Očigledno se radi o osobi koja je dominantna i koja ima potrebu za kontrolom (situacija i drugih ljudi). Takvi ljudi se često uhvate onih koji su pasivnije prirode i uživaju „biti im glavni“. Preopoznajete li se u toj drugoj ulozi? Imate li problem s postavljanjem granica, teško vam je reći NE, izbjegavate sukobe, ne želite povrijediti drugu stranu i bojite se pokvariti odnos? Ukoliko su barem neki od odgovora pozitivni, važno je da počnete jačati svoje samopoštovanje ali i jednu vještinu koja se zove asertivnost jer ona leži u osnovi najzdravije moguće brige o sebi u odnosu s drugim ljudima. Za početak, naravno da nećete slijediti naputke prijateljice ukoliko se s njima ne slažete. Nadalje, sljedeći puta kada vam pokuša dati neku određenu naredbu, probajte se ljubazno zahvaliti i reći nešto poput „cijenim što misliš na mene ali imam veću ideju što raditi danas popodne i jedva čekam“ ili „da, ne zvuči loše, iako neću tako napraviti jer sam odlučila da još nije pravi trenutak za to“ i slično. To su sve ljubazni načini postavljanja granica. Ukoliko nakon nekoliko vaših odgovora te vrste bude i dalje inzistirala s takvim ponašanjem, možda će biti potrebno reći joj otvoreno da ju molite da prestane to raditi jer ste vi odrasla osoba koja voli donositi svoje odluke samostalno i ukoliko budete trebali od nje savjet da ćete ju pitati. Možete ju upitati i kako bi se ona osjećala da vi njoj dajete takve savjete pa ćete vidjeti što će vam reći. Svakako budite ljubazni i nemojte poticati svađu već samo otvoren razgovor između dvije odrasle žene koje bi mogle izgraditi lijepo prijateljstvo ukoliko budu dozvolile jedna drugoj da se ono gradi na zdravim temeljima. Samo hrabro, i sretno!