Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Moj unuk ima 16 godina, drugi je razred gimnazije, često kasni u školu, ujutro pogotovo. Nema osjećaj odgovornosti što se tiče poštivanja vremena.
Vaš unuk mi zvuči kao današnji adolescent – „nema brige, nema pameti“ kako se kaže. Iako, ne zaboravimo da ako je uspio dogurati do drugog razreda gimnazije očigledno pameti ima! :) Eh sada, drugi ili treći razred srednje škole tipična su razdoblja u kojem se učenici „pokvare“, a to vam govorim kao bivša nastavnica i stručna suradnica psihologinja u srednjoj školi. Glava mu je vjerujem svugdje samo nije u knjizi i školskim klupama - nogomet ili neki drugi sport, cure, izlasci s društvom – sve je drugo zanimljivije. To vam sve pišem ne zato da bih obranila njegovo ponašanje već samo kako bih vam pomogla razumjeti što je vjerojatno uzrok njegovom ponašanju. Svakako je važno razgovarati s njim o tome, pokušati mu pomoći da shvati zašto nije dobro kasniti. Kao prvo i prvo, moguće je da mu neki nastavnik više neće dozvoliti ulaz u učionicu pa će propustiti sat, gradivo, a moguće zaraditi i neopravdane sate te vremenom i ukor. Također, važno je pomoći mu da osvijesti kako je važno poštivati svoje, ali i tuđe vrijeme - nitko ne voli da ga se ne poštuje. Danas je to neki nastavnik koji će se osjećati nepoštivano, sutra to može biti šef na poslu. Ovaj zadnji će svakako imati puno manje razumijevanja, a sankcije će biti daleko ozbiljnije. Pomognite mu da uvidi zašto kasni ujutro te naći rješenje kako manje kasniti (možda naviti budilicu ranije, staviti budilicu daleko od kreveta da se mora ustati, pripremiti stvari za školu prije spavanja da se ujutro može po potrebi samo obući na brzinu i izletiti iz kuće i druga rješenja). Budite strpljivi i ustrajni i pohvalite svaki pa i najmanji napredak (njegov vidljiv trud da manje zakasni koji je ipak bio neuspješan je već dobar početak za pohvalu). Sretno!
Je li mi potrebna neka terapija? Naime, svi oko mene govore da je normalno to što mi se događa i da će proći, ali meni ne izgleda tako. Imala sam u veljači stresan događaj poslije kojeg nisam mogla spavati normalno, osjećala sam žarenje po tijelu, imala sam opsesivne misli, što me je dovodilo do napada panike. Niti sam prepuna entuzijazma i ambiciozna za život kao ranije, niti želim da ne živim, nekako sam na ravnoj liniji. Najveći problem je što kad se to dogodilo, ja sam izgubila posao, partnera, cijelo društvo, ostala sam sama. Kako dalje?
Draga moja, jako mi je žao da vam je tako teško i da se svakodnevno borite s ovako crnim mislima i osjećajima. Ne znam što se to dogodilo, ali očito je bilo izrazito traumatično ako ste zbog toga izgubila „posao, partnera, cijelo društvo, ostala sam sama“. Koliko sam uspjela čuti iz vašeg pisma, borite se s puno toga (opsesivne misli, namećuća sjećanja, ritualna ponašanja, depersonalizacija tj osjećaj da to niste vi, derealizacija tj. osjećaj da svijet nije stvaran već imaginaran, depresivno raspoloženje i osjećaji besmisla i praznine). Obzirom na sve što ste navela, neću vam savjetovati da pokušate sama - najiskrenije mislim da je za vaše psihičko zdravlje izrazito bitno da čim prije potražite pomoć dobrog psihoterapeuta, idealno kognitivno-bihevioralne orijentacije, a koji će vam pomoći da se izvučete iz ovog pakla, bez ili uz pomoć dobrog psihijatra (možda će biti potrebna terapija lijekovima, a možda i neće). Iako sada strahujete da se nikada nećete vratiti na sebe, uz pravu pomoć i stručno vodstvo možete opet biti dobro, vjerujte mi molim vas. Samo hrabro, i sretno!
Kako se boriti s PTSP?
Posttraumatski stresni poremećaj je reakcija na neki traumatski događaj (borbu, seksualni ili fizički napad, ozbiljnu nezgodu, katastrofu, zatočeništvo ili mučenje te suočavanje s dijagnozom životno ugrožavajuće bolesti). Primarni simptomi uključuju namećuća sjećanja na traumatski događaj (noćne more, flashbackovi) zbog kojih osobe koje boluju od PTSP-a imaju tendenciju izbjegavati bilo koje podražaje povezane s traumom, unutarnje (misli, sjećanja, tjelesne senzacije ili emocionalna stanja) i vanjske (mjesta, slike, zvukovi) pa to često dovodi do osjećaja emocionalne otupljenosti ili odvojenosti. Prisutno je i stalno povišeno uzbuđenje koje može dovesti do kronične ljutnje, otežane koncentracije, nesanice i stalnog osjećaja opasnosti. Kako se boriti s ovim teškim poremećajem? Kognitivno biheviornalna terapija koja koristi izlaganja u mašti i uživo zajedno s kognitivnim restrukturiranjem pokazala se kao najučinkovitija terapija. Stručna osoba vodit će vas kroz procesiranje traume koju ste proživjeli, izlaganje onome čega se bojite u sigurnim i kontroliranim uvjetima, preispitivanje svojih negativnih misli i preoblikovanje disfunkcionalnih vjerovanja. Svakako je važno naučiti smanjivati tjelesnu napetost koristeći tehnike kao što su progresivna mišićna relaksacija ili kontrolirano disanje, možete ih početi učiti i sami uz pomoć ovog videa, ali svakako bih s obzirom na problem savjetovala da se čim prije obratite stručnoj osobi koja će vas voditi u procesu oporavka. Samo nježno prema sebi, i sretno!
Imam 22 godine te sam zadnjih 10 godina u depresiji koja se pogoršava. Uzrok tome su loši međuljudski odnosi, uvijek sam bila crna ovca u društvu, nikada nisam imala previše prijatelja, na ljubavnom planu nikad nisam bila najsretnija, a i u sadašnjoj vezi nisam zadovoljna. Naime dečko se više uopće ne trudi oko mene, za sve krivi mene, uvijek mora biti po njegovom i ja skoro svaki dan plačem, jer imam osjećaj da ta veza nema budućnosti, makar on tvrdi da ima. Za sve nalazi izgovore, tretira me kao manje vrijednu osobu, a moj problem je što ga volim i ne želim da prekinemo, no s druge strane me odnos psihički ubija. Kako da nađem vjeru u budućnost za koju mi se čini da ju neću imati?
Draga mlada djevojko, čujem da vaš mladi život nije nimalo lagan i da su vaše borbe počele već u djetinjstvu, taman u onom kritičnom razdoblju prelaska u svijet odraslih kojeg zovemo adolescencija. Žao mi je da vam je teško. Jedna mi je klijentica nedavno rekla da je tek na faksu shvatila da oko nje žive ljudi koji imaju sretna sjećanja na svoje djetinjstvo te da je njoj ta spoznaja bila šok, mislila je da svi oko nje imaju crne misli poput nje...to me veoma dirnulo, a vaša me priča nekako podsjetila na njezinu, nemojte mi zamjeriti molim vas. Zašto vam to pišem? Zato što je ta ista djevojka danas dobro. Nakon psihoterapije koja je trajala skoro godinu dana, lijekova koje smo uz pomoć psihijatra uspjele maknuti, razgovora, pisanja, suza, gorčine, bijesa, preslagivanja, razumijevanja, istraživanja, preispitivanja, opraštanja, otpuštanja, zamišljanja, prepuštanja...naučila je prepoznavati svoje negativne obrasce vjerovanja, razmišljanja i ponašanja koji su održavali njenu depresiju na životu, skinula crne naočale i početi gledati život onakvim kakvav on uistinu jest – nekad siv, nekad žut, i voljeti ga usprkos tome, pronaći neki smisao u svijetu koji se često čini besmislen. I vi isto možete biti dobro, vjerujte mi. Zato vas najiskrenije molim da potražite stručnu pomoć psihologa ili psihoterapeuta – oni će vam pomoći zaliječiti traume, otpustiti što je potrebno i ostaviti to u prošlosti, spoznati uzrok vašoj depresiji i što ju održava (koji vaši stavovi, ponašanja, načini razmišljanja). Pomoći će vam ojačati samopoštovanje i razviti vještinu asertivnosti kako biste naučila postavljati granice drugima i reći čvrsto NE onda kada osjećate potrebu za tim. Ukoliko bude potrebno uzimati lijekove, oni će vas uputiti na psihijatra s kojim će aktivno surađivati. Ako crne misli postanu pak prejake molim vas da odmah nazovete centar za krizna stanja ili se uputite u najbližu bolnicu – iako vam u ovim trenucima možda tako ne izgleda, život je zaista najveći dar i važno je zaštititi ga. Pozdravit ću vas s nadom da ću kroz koji mjesec ili godinu primiti vaše pismo u kojem mi govorite da je ovo razdoblje iza vas i da ste napokon pronašla svoj smisao u ovom čudnovatom životu. Grlim vas snažno, sretno!
Doživio sam prekid prije 6 mjeseci, bio sam ostavljen uz objašnjenje da kod nje ne postoji osjećaj te ljubavi, emocija niti se vidi sa mnom. Nisam te razloge prihvatio te mi je ubrzo rekla da ima nekog s kim se počela vidati. Za tu vezu sam dao apsolutno sve, što je i ona svjesna. Moj problem je što mi je zadnjih dva mjeseca gore nego na početku. Nikako da prestane ova bol, agonija i patnja. Sve bih dao da se vrati, ali znam da je to nemoguće.
Gubitak romantičnog odnosa može biti jednak onome zbog smrti osobe – netko koga smo voljeli iskreno i potpuno i bez koga ne možemo zamisliti život najedanput nestane iz našeg života i odnese sa sobom sve o čemu smo sanjali. Ostane samo hrpa uspomena, gorčina zbog neostvarenog, tuga zbog izgubljenog, krivnja zbog pogrešnih poteza (za koje se bojimo da su uzrok prekidu) i strah kako ćemo dalje sami..možda čak i zauvijek...jer ne možemo zamisliti da bismo ikada više mogli nekog toliko voljeti. Nažalost, nekim ljubavima dođe kraj, i to ne znači da nije bilo ljubavi. Proces žalovanja bolan je i potrebno je vrijeme kako bi uspjeli prihvatiti gubitak. Postoje zadaci tugovanja koje svi moramo odraditi kako bi prihvatili gubitak voljenog, za početak, prihvatiti stvarnost gubitka, što nije nimalo lak zadatak i s njime se trenutno mučite. Kako biste to uspjeli, važno je ne prikrivati ili zakočiti svoje tugovanje - proraditi (proživjeti) bol zbog gubitka (proći kroz tugu i ostale emocije te kroz ostale reakcije na gubitak) ključno je kako biste se mogli oporaviti od ovog šoka. Tek tada ćete ponovno uspjeti gledati svoj život kao dovoljno vrijedan i smislen i bez vaše bivše djevojke u njemu – emocionalno ćete ju smjestiti "na različito mjesto" u odnosu na to gdje joj je bilo mjesto u vašem životu dok ste bili zajedno i nastaviti ćete svoj život. Vjerujem da vam ovaj zadnji dio procesa tugovanja u ovim trenucima izgleda nemoguć ali jednog dana ćete se probuditi i osjećati ćete se upravo tako. Ne znam pišete li inače, ali pisanje je odličan lijek – osim što vam pomaže pretočiti misli i osjećaje na papir, uobličiti ih u neke riječi, dati im mjesto negdje izvan vašeg uma i tijela, pomaže u prihvaćanju onoga što se događa dok otvara druge perspektive i poglede na vaše iskustvo. Iskren razgovor je također moćan lijek - možda imate nekog bliskog prijatelja ili prijateljicu kojima biste se mogli povjeriti i koji bi vam mogli biti podrška na putu oporavka? Obzirom na vaše stanje koje mi opisujete, iskreno bih vam savjetovala da posjetite i stručnu osobu (psihologa ili psihoterapeuta). Liječnik opće prakse može vam izdati uputnicu za razgovor sa psihologom. Ukoliko imate financijske mogućnosti, možete se odlučiti i na nekoga tko radi privatno, izvan sustava. Pri izboru je najbolje voditi se preporukama bližnjih ili proguglati imena terapeuta i njihove web stranice/društvene profile i ostale materijale koje su objavili kako biste vidjeli s kime ćete „kliknuti“. Svakako vas molim da potražite pomoć čim prije, mladi ste i zaslužujete uživati u životu. Samo strpljivo i nježno prema sebi, i sretno!
Dobio sam dobar posao, koji je bolje plaćen od prethodnog....međutim nisam zadovoljan okruženjem, teško mi je ići na posao. Od okoline, obitelji imam strah da napustim posao, jer su oni svi sretni, a ja se baš ne osjećam tako. Teško mi ide period prilagođavanja i remeti me u svemu. Zaposlio me jedan prijatelj koji je utjecajan, a i njemu mi nije ugodno reći.....Što savjetujete?
Nalazite se u izazovnoj situaciji gdje su očekivanja okoline (obitelji i prijatelja) u suprotnosti s vašim unutarnjim doživljajem situacije novog zaposlenja – bojite se razočarati ih, a opet, ne osjećate se dobro na poslu i razmišljate o odlasku. Iako je potpuno razumljivo da osjećate pritisak važno je osvijestiti da vaše zadovoljstvo na poslu ipak utječe na vaše emocionalno i mentalno zdravlje (a ne njihovo). Naime, oni mogu biti sretni ali vaše nezadovoljstvo je ono što je presudno. Prije negoli „trčite pred rudo“ (donesete prebrzu nepromišljenu odluku o otkazu) svakako bih vam predložila da pokušate pažljivo uvidjeti ono što vas čini nezadovoljnim na poslu, točnije, što vas najviše muči u vezi s okruženjem – jesu li to određeni kolege s kojima (teško) surađujete, je li to neka općenita dinamika među ljudima koji tamo rade, organizacijska kultura (dress code, prihvatljiva ponašanja) ili nešto drugo? Razmišljanje o tome vam može pomoći uvidjeti je li riječ o privremenom izazovu (kojeg možete prevazići sam ili uz nečiju pomoć i vodstvo kroz vrijeme) ili pak problemu koji će dugoročno utjecati na vaše (ne)zadovoljstvo. Važno je da si dozvolite neko vrijeme za prilagodbu, ona može ponekad trajati i nekoliko mjeseci i to ne mora značiti ništa loše. Naime, imate i obrnutih situacija – gdje je ljudima u početku divno na novom poslu, a onda kroz nekoliko mjeseci kada bolje upoznaju svoju radnu okolinu i posao postaju nesretni. Stoga, ponavljam, dajte si potrebno vrijeme da pobliže upoznate novi posao i ljude s kojima surađujete pa da možete donijeti promišljenu odluku ostati ili otići. Svakako bi bilo dobro kada biste iskreno porazgovarali s nekom bliskom osobom za koju mislite da bi mogla imati više razumijevanja od ostalih - iskreni razgovor s nekim kome vjerujete i tko je otvorena uma može vam dati potrebnu podršku ali i nove perspektive i uvide u situaciju. Ako nakon nekog vremena počnete primjećivati da posao negativno utječe na vaše mentalno ili emocionalno stanje razmotrite alternativne opcije - čak i ako se vaša okolina bude tome čudila ili negodovala zbog vaše odluke, vaša sreća i mir su najvažniji. Ne zaboravite, na kraju dana vi ste ti koji morate zaspati sa samim sobom i „plaćate“ za svoje odluke svojim zdravljem. Samo hrabro, i sretno!
Imam problema što se tiče odnosa moje cure i mene. Jako teško kontroliram emocije, npr. ako se naljutim na poslu, u tom trenutku zadržim za sebe, a kasnije se istresem na curu, jer se ne znam kontrolirati, a onda na kraju ona ispada kriva. Kako bih to mogao promijeniti?
Svi smo ponekad doživljeli osjećaj ljutnje i ljutito odreagirali. Doživljaj ljutnje nije nužno uvijek štetan i bespotreban – ako je doživljavamo i izražavamo adaptivno, tj. na način da nam ona u nečemu koristi, npr. u slučaju gdje trebamo brzo odreagirati s ciljem prevencije nekakve štete, ozljede, zbog neposredne opasnosti. U protivnom, u slučaju česte, izražajne i dugotrajne ljutnje, taj osjećaj postaje vrlo negativan te ima štetan utjecaj na osobu koja je doživljava te na one koje ju okružuju. Jedno je sigurno, ljutnja bez kontrole te velikog intenziteta može prouzrokovati probleme u svim područjima života, pa tako i u partnerskom odnosu kako opisujete. Nažalost, obzirom da društvo od nas zahtjeva kontrolu ljutnje, ljudi se upravo često “isprazne” doma na svojim partnerima (ili još gore djeci). Kognitivno bihevioralna terapija ima fantastične alate za pomoć u savladavanju ljutnje: kroz promjenu u ponašanju (učite kako ne impulzivno i ljutito reagirati), kroz promjenu u osjećaju (prestajemo se osjećati povrijeđenima i ljutitima kad nas kritiziraju, ignoriraju itd.) i kroz promjenu u razmišljanju (prestajemo tumačiti neke situacije na način koji nas potiče na ljutitu reakciju). Model Petarde (Feindler & Ecton, 1986) slikovito i na jednostavan način opisuje kako ljutnja počinje, što se ustvari događa i čime rezultira:
Ta šibica je najčešće neka situacija koju doživljavamo kao neugodnu, povrijeđujuću, prijeteću te zbog toga reagiramo poput petarde! Dakle, bitno je kako doživljavamo određenu situaciju.
Primjerice, u situacijama koje doživljavamo prijetećima, npr. kolege na poslu nas kritiziraju jer ste pogriješili nešto, vi u trenutku nećete reagirati ljutito ali ćete tu ljutnju/frustraciju uskladištiti u sebi i kasnije će ona eksplodirati u sigurnom okruženju doma na najmanji komentar vaše partnerice koji vam se ne mora svidjeti. Ta reakcija će, kao prema KBT modelu, biti posljedica vaše negativne automatske misli, koja može zvučati poput „Oni misle da sam ja nekompetentan, a vidim da misliš i ti! Ma sad ćeš me čuti“.
Dakle, iako su frustracija i osjećaj ljutnje do jednog određenog stupnja posve neizbježne pojave u svakodnevnom životu svih nas, mi ne moramo biti njihove žrtve te posljedično biti pod utjecajem intenzivne i česte ljutnje bez kontrole. Postoji niz efektnih tehnika koje se u sklopu KBT-a uče i primjenjuju s ciljem kontrole ljutnje. Neke tehnike nas uče kako preusmjeriti pažnju s ciljem prevencije ljutnje, kako humorom i smijehom ublažiti ili potpuno izbjeći ljutitu reakciju, kako asertivnošću u komunikaciji vladati situacijom, izboriti se za sebe i pritom izbjeći ljutitu reakciju. Neke tehnike su još jednostavnije i neposredno efektne, npr. tehnika ''izbroji do 10 prije nego li reagiraš“, jednostavno se maknuti od izvora stresa, aktivno slušati ili aktivno ignorirati ljutitog sugovornika itd. Ako ne možete sami obratite se s povjerenjem terapeutu koji će vas voditi u tom procesu. Samo strpljivo i sretno!
Kako se nositi s boli koju nam je izazvao nagli prekid svake komunikacije i viđanja s osobom s kojom smo proveli 12 godina i dijelili gotovo svaki sat života? Što učiniti da dobijemo bar jedan razgovor s njom, iako ona ne pokazuje interes za tim?
Nagli potpuni prekid bilo kakvog kontakta s osobom s kojom ste proveli 12 godina težak je i bolan. Neki autori govore čak o 12 faza tugovanja, modeli kojeg najviše ljudi poznaje je onaj od Kubler Ross s 5 faza, ali zajedničke svim tim modelima su sljedeće četiri:
Ono što je najbitnije jest dozvoliti sebi da prolazimo kroz različite faze i emocije slobodno – dozvoliti si vlastiti proces tugovanja onakav kakav jest jer svatko od nas tuguje na različit način. Kako bi si pomogli u tom procesu pišite - pisanjem pisma toj osobi, čak i ako ga nećete poslati možete izraziti sve što želite reći, bez očekivanja odgovora. Pisanje vam može pomoći da osvijestite vlastite misli i emocije (posebice strahove bezane uz budućnost i žaljenje zbog pogrešaka u prošlosti), a istovremeno to sve skupa i procesuirate. Kada prođete sve faze biti ćete napokon spremna otpustiti – dati neki dublji smisao tom odnosu i njegovom kraju te pronaći u svojoj životnoj priči neko novo mjesto za bivšeg partnera.
Važno je da u tom procesu imate gomilu suosjećanja prema sebi, ali i da si ne otežavate dodatno već sam po sebi bolan proces. Ako želite jedna zaključni razgovor s tom osobom možete joj poslati iskrenu poruku u kojoj izjavljujete da biste voljeli razgovarati i dobiti malo jasnoće, ali svakako budite spremna na mogućnost da druga strana to ne želi - ako ne odgovori ili odbije, važno je prihvatiti to kao njen izbor i prestanite ju kontaktirati. Naime, bit ćete često u iskušenju pokušavati kontaktirati osobu ili očekivati neki znak od nje, ali postavljanje emocionalnih granica prema sebi ključno je za zaštitu vlastitog mira. Umjesto toga, uzmite ovaj prekid kao priliku da se usmjerite na sebe, svoje potrebe i svoje ciljeve. Bavljenje aktivnostima koje volite, druženje s bližnjima u i rad na vlastitom emocionalnom zdravlju mogu vam pomoći da se ponovno povežete sa sobom i krenete dalje u neke nove priče. Ukoliko osjećate da ne možete sama, možete se obratiti i psihologu ili psihoterapeutu za razgovor – oni će vam pomoći proraditi ovaj gubitak i krenuti dalje. I ne zaboravite, iako se sada osjećate kao da je ono lijepo u životu nestalo, zapamtite da je cijeli naš život pun ciklusa života i smrti gdje se jedno poglavlje mora zatvoriti kako bi se otvorilo neko novo, baš one koje čeka na nas, sa svim izazovima i blagoslovima koji su nam potrebni da bi rasli i osjetili puninu života. Samo hrabro i sretno!
Već 15 godina nismo zajedno, on ima obitelj, kao i ja...15 godina se nismo vidjeli, živimo u drugim država, pa vjerovatno nikad ni nećemo. Svakodnevno mislim na njega iako imam divnog muža i to me ometa u funkcioniranju. Molim savjet kako se riješiti opsesivnih misli koje više ionako nemaju smisla?
Ako ubacite u internet tražilicu riječi „prva ljubav“ uvidjet ćete da je puno autora otpjevalo pjesmu nekoj svojoj prvoj ljubavi. Nostalgija za prvom ljubavi česta je pojava – emocije su bile intenzivne i novo iskustvo ljubavi ostavilo je toliko dubok dojam da je upisano i u naše tijelo. I koliko god sjećanje na prošlost može biti lijepo (i svi ga imamo), kad počinje ometati svakodnevni život, vrijeme je za istražiti dublje razloge zašto je tome tako. Pokušajte za početak razumjeti što ta ljubav simbolizira za vas – naime, možda se uopće ne radi o konkretnoj osobi, već samo o osjećajima koje ste tada doživjeli. To bi moglo uključivati osjećaje slobode, bezbrižnosti ili optimizma koji su tada bili prisutni, a sada više nisu? Priznavanje (nedostatka) tih osjećaja i traženje načina da ih unesete u svoj sadašnji život može biti od velike pomoći. Ponekad naše misli odlaze u prošlost, jer tražimo nešto što nam nedostaje u sadašnjem životu – što je to što ste tada imala, a sada vam fali? Pokušajte otkriti o čemu se radi te poraditi uz pomoć supruga na tome da to zajedno ostvarite. Usmjerite se nakon toga na upoznavanje svog supruga – koliko god ste uvjereni da sve znate o njemu, izazivam vas u tom vjerovanju. Mi često imamo ideje o drugima koje ne moraju uopće biti potpuno točne. A i ljudi se mijenjaju, tko zna tko je taj zanimljiv čovjek danas i o čemu vam sve može pričati. Usmjerite se opet malo više jedan na drugo i na osnaživanje bliskosti i intimnosti u vašem odnosu. Ako ne uspijevate otpustiti prošlost, možete pokušati to napraviti i na neki simboličan način – napisati, pa zapaliti pismo toj osobi ili ga baciti u more ili nešto drugo što bi vam pomoglo da tu priču napokon ostavite tamo gdje joj je i mjesto, u prošlosti, pred 15 godina. Ukoliko ne možete proći kroz ovo sama, potražite pomoć psihoterapeuta koji će vas voditi kroz ovaj proces. I ne zaboravite, nije prva ljubav ona koja je prava – prava je ljubav ona koja učini sve prije nje samo pripremom za tu koju ste čekala. Samo strpljivo, i sretno!
Prije gotovo pola godine, suprug mi je doživio manje krvarenje u mozgu, praćeno epileptičnim napadom. To se dogodilo u snu dok smo spavali, mislila sam da mi umire na rukama, ne mogu se oporaviti od te trauma i noću ne spavam ili se trzam više puta u snu. Strah me je od ponovnog napada i krvarenja. Molim se Bogu da se ne bojim, ali opet legnem sa strahom. Što mi savjetujete?
Draga gospođo, žao mi je da ste doživjeli ovakvu traumu, potpuno je razumljivo da se osjećate ovako kako se osjećate. Vaš je strah prirodna reakcija na traumu, a nemir i nesanica su njena česta posljedica. Svakako je važno da ne držite u sebi ovo što vam se događa – potražite podršku bliskih osoba kao i otvoreno razgovarajte sa suprugom o ovom strahu. Razgovor o onome što ste doživjeli može vam pomoći da procesirate svoje osjećaje kao i da dobijete potrebnu podršku i utjehu da niste sama u ovome. Na vašem bih se mjestu obratila čim prije i kognitivno bihevioralnom terapeutu – iako vam molitva donosi osjećaj smirenja i divno je što ste dobili takav dar, kombinacija duhovne prakse sa znanstveno proučavanim tehnikama za upravljanje anksioznošću je idealna. KBT je terapija izbora za sve anksiozne poremećaje (fobije, post-traumatski stresni poremećaj i druge) i kroz neveliki broj susreta (desetak) razumjeti ćete bolje što se s vama događa, kako se uspješnije nositi s tim te kako izaći iz tog kruga straha. Ukoliko još niste pokušali s tehnikama relaksacije ne bi bilo loše kada biste krenula i s njihovim usvajanjem. Imate u našoj arhivi jedan video na tu temu koji bi vam mogao služiti kao prvi kontakt s takvim tehnikama. Samo strpljivo, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.