Hvala Vam na javljanju i povjerenju. Molim Vas da svoja pitanja postavite putem formulara - želim Vas ohrabriti da svoje pitanje napišete ovdje. Rado ću Vam odgovoriti i pružiti podršku na način koji nam je dostupan. Niste sami, tu sam da pomognem koliko mogu.

Žao mi je što ste žrtva zlostavljanja i što prolazite kroz sve ovo što ste mi opisali. Ne mogu ni zamisliti koliko mora biti traumatično i iscrpljujuće plaćati dan-danas nekome tko vas je zlostavljao. Prvo što vam želim reći jest da ne zaslužujete biti u ovoj situaciji – nitko ne zaslužuje biti zlostavljan i nitko ne zaslužuje osjećati se kao da mora nešto platiti osobi koja mu je učinila štetu.

Pravda je, nažalost, vrlo kompleksan pojam. Iako postoje mehanizmi obrane i zaštite, u mnogim se slučajevima sustav pokazao kao nedostatan ili nedovoljno empatičan prema žrtvama zlostavljanja. Ipak, to ne znači da nema načina da potražite pomoć i izađete iz ove apsurdne situacije. Možda se osjećate kao da nemate nikoga tko bi vas saslušao, ali važno je potražiti ljude koji razumiju vaš problem (prijatelje, obitelj ili čak terapeute i savjetnike koji se specijaliziraju za pomoć žrtvama zlostavljanja).

Napisat ću vam ovdje i kontakte raznih udruga, savjetovališta i centara kojima se BESPLATNO možete obratiti za dobivanje svih vrsta pomoći koje su vam u ovom trenutku potrebne: pravni savjet, financijski savjet, zaštitu, psihološku pomoć te podršku drugih žena koje su prošle kroz slična iskustva. Takve zajednice i organizacije zaista su neprocjenjiv resurs za žene koje su žrtve nasilja i nemojte se ustručavati potražiti njihovu pomoć.

I ne zaboravite, iako je osjećaj da „plaćate“ za nešto što niste učinili duboko bolan i uznemirujući, podsjetite se da ste preživjeli i pobjegli od zlostavljanja. Vaše emocionalno zdravlje i sigurnost su najvažniji – zaslužujete biti sretni i sigurni, nemojte to nikada zaboraviti. Pokušajte vjerovati da, iako je sada teško, postoji izlaz iz ove situacije i krenite još jednom hrabro u borbu za svoj život.

Sretno!

1. Centar za pomoć žrtvama nasilja (Centar za socijalnu skrb)
   Kontakt informacije dostupne su na službenim web stranicama Ministarstva socijalne politike.

2. Pravobranitelj za ravnopravnost spolova
   [email protected]
   www.pravobranitelj.hr

3. Mreža žena protiv nasilja (Ženska soba)
   www.zenskasoba.hr

4. Hrvatska udruga za zaštitu žrtava nasilja
   www.zrtve-nasilja.hr

5. SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja
   Dostupan 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu na broj 0800 777 888.

6. Udruga za ljudska prava i prava žena (B.a.B.e.)
   www.babe.hr

Draga mama, razumljivo je da ste zabrinuti jer akne mogu imati velik utjecaj na samopouzdanje, posebno u dobi u kojoj se vaše dijete nalazi. Najvažnije je da stvorite za njega sigurno okruženje u kojem će se osjećati slobodno razgovarati s vama o svemu što ga muči, bez osuđivanja ili pritiska da mora osjećati drugačije. Recite mu nešto poput: „Znam da ti je sada teško zbog akni i da ti to stvara nelagodu. Želim ti pomoći da se osjećaš bolje u vezi s tim. Ako želiš, možemo razgovarati o tome.“ ili: „Znam da se sada osjećaš loše zbog toga, ali želim ti reći da su mnogi ljudi, pa i ja, prošli kroz to. Akne su normalan dio odrastanja i nisu tvoja krivnja niti sramota. Što je s tvojim prijateljima i prijateljicama? Drugom djecom u školi? Imaju li i oni akne? Kako se nose s tim, jesi li ih pitao možda?“

Pokušajte mu pomoći da razvije zdraviji odnos prema svom tijelu i vanjskom izgledu, kao i da se fokusira na svoje druge kvalitete. Na primjer: „Za koju godinu akne će nestati, ali do tada je važno da se brineš o svim dijelovima sebe – akne nisu i ne smiju biti nešto što će te definirati kao osobu. Ja mislim da si ti puno više od svoje kože. Što ti misliš o tome?“

Svakako nije loše poraditi i na zdravlju kože ako već niste. Ponuditi mu posjet dermatologu i potražiti proizvode za njegu lica sklona aknama jedno je od rješenja koje je važno uzeti u obzir.

Ako sam vas dobro razumjela, rekli ste i da ga akne ometaju u učenju. Pokušajte s njime koristiti jednu korisnu vježbu koja pomaže u prepoznavanju i mijenjanju negativnih misli koje ometaju koncentraciju. Pomognite mu da prepozna misli koje ga ometaju (npr. „Svi će me gledati i smijati se zbog mojih akni“). Pitajte ga da procijeni koliko su te misli realne. Na primjer: „Koliko je vjerojatno da će ljudi primijetiti tvoje akne i početi te ismijavati?“ ili „Što možeš učiniti kako bi se koncentrirao na učenje, bez obzira na akne?“ Pomozite mu da zamijeni ove negativne misli s realnijim i korisnijim (npr. „Akne su normalne u mojoj dobi i neće definirati tko sam“ ili „Fokusirat ću se na svoj rad, jer to ima dugoročne koristi za mene“) i napiše ih na papir. Svaki put kada ga obuzmu negativne misli, neka aktivno primijeni pozitivnu misao i ponovno se usmjeri na zadatke koje mora obaviti.

Što se pak tiče prijatelja, potičite ga da započne polako – možda za početak samo s jednim prijateljem u kojeg ima povjerenja i s kojim se osjeća sigurno, te u aktivnostima koje ga vesele, a zatim neka polako širi taj krug. Nikako ga nemojte prisiljavati na društvene situacije – možete samo stvoriti kontraefekt.

Ne bi bilo loše kada biste pronašli i neku mušku figuru koja mu je uzor, a koja bi mogla s njim porazgovarati o ovim stvarima – u ovoj dobi, mnogi dječaci traže uzore među odraslim muškarcima, posebno u stvarima koje se tiču samopouzdanja, emocionalne stabilnosti i odnosa prema vlastitom izgledu. Muška figura koja je prošla kroz slične probleme može mu pomoći da se osjeća manje „drugačije“ i potaknuti ga da se nosi s ovim izazovom na zdrav način.

Samo strpljivo, i sretno!

Žao mi je što se nalazite u ovoj situaciji. Proći kroz ovakve emocionalne turbulencije iscrpljujuće je i zbunjujuće. Njezina izjava da “ima svoje unutarnje borbe i nesigurnosti” možda je iskrena, ali izjavom “da niste ispunili njezina očekivanja, da trenutno nije sretna i da ima unutarnje frustracije” zapravo prebacuje odgovornost za svoje stanje na vas. Takvo ponašanje govori o njezinoj nesigurnosti i emocionalnoj nezrelosti, ali možda i o pokušaju manipulacije kako bi u vama stvorila osjećaj krivnje i skinula sa sebe odgovornost za vlastite osjećaje.

Važno je da se u svakom slučaju zaštitite i da ne preuzimate na sebe odgovornost za njezine osjećaje, koji god oni bili. Ti osjećaji ne pripadaju vama, već njoj, i niste za njih krivi. Dati joj prostor može biti dobar korak, ali mislim da je još važnije da date prostor samome sebi i dobro razmislite o vlastitoj emocionalnoj sigurnosti i zdravlju. Ako budete osjećali da ne možete kroz ovo sami, možda bi bilo korisno potražiti stručnu pomoć terapeuta koji će vam pomoći da se snađete u ovoj emotivno zahtjevnoj situaciji.

Naime, ponekad je teško, ali nužno, postaviti jasne granice prema partneru koji manipulira, čak i ako to znači da ćete morati krenuti dalje i završiti ovaj odnos. Zaslužujete biti u odnosu u kojem se osjećate voljeno, poštovano i sigurno – i nemojte nikada pristati na ništa manje od toga.

Samo blago prema sebi – i sretno!

Poštovana, postoje načini kako majke mogu postupiti u situacijama koje ste naveli, a da smanje sukobe i dugoročno pozitivno utječu na odnose u obitelji. Naime, odrastajući, djeca promatraju roditelje kako međusobno komuniciraju i iz toga uče. Važno je stoga da prvenstveno vi i vaš suprug budete uzori u načinu na koji komunicirate međusobno, ali i s djecom.

Ako otac i dijete uđu u sukob, majka se može umiješati na način da pomogne smiriti tenzije i usmjeri razgovor prema rješenju. Ako dijete pokazuje nepoštovanje prema ocu, majka može reći nešto poput: „Razumijem da si ljut, ali u ovoj kući razgovaramo smirenim tonom.“ Ako majka smatra da je otac postupio previše strogo ili nepravedno, može ga kasnije nasamo upozoriti, ali nikako pred djetetom, kako bi roditelji održali jedinstvo pred djecom. Ovo se, naravno, ne odnosi na nasilje – u tom slučaju majka uzima dijete u zaštitu i odvodi ga na sigurno mjesto.

Kako djeca odrastaju, majka više nije posrednik između roditelja i djeteta, već između dviju odraslih osoba. Ako sukob eskalira, najbolje je pokušati smiriti situaciju i ne birati stranu. Možete reći nešto poput: „Molim vas da razgovarate smirenije, svi ovdje zaslužuju poštovanje.“ ili: „Mogu li vas oboje zamoliti da pokušate saslušati jedno drugo?“

Iako se u obiteljima često očekuje da majka bude posrednik, to je veoma nezahvalna uloga jer ne može zadovoljiti sve strane. Ono što je najvažnije jest da poštujete sebe i svoje granice – ako smatrate da je važno stati u obranu pravde i poštovanja, učinite to, ali pokušajte to napraviti na način koji smiruje sukob.

Svakako nemojte na sebe preuzimati odgovornost za rješavanje svih problema – lijepo je što potičete smiren razgovor i rješavanje problema, ali nije na vama da nosite težinu svih obiteljskih nesuglasica.

Sretno!

Draga mama, vjerujem da vam je izrazito teško i bolno osjećati bespomoćnost i veliku zabrinutost za život svog djeteta. Ono što opisujete – dugotrajna izolacija, pasivnost i izbjegavanje razgovora o budućnosti – može upućivati na ozbiljan depresivno-anksiozni poremećaj. Nažalost, jedna od najzahtjevnijih zadaća roditeljstva upravo je ta – prihvatiti da su naša djeca zasebne osobe koje moramo pustiti da odrastu i donose samostalne odluke, iako nekad vidimo koliko su one pogrešne, a ponekad i opasne. Pronaći tu granicu u kojoj smo i dalje ovdje – prisutni, na usluzi i spremni pomoći, bliski – a opet dovoljno daleko da nas ne požele odgurnuti i pobjeći od nas, izrazito je teška zadaća.

Pokušat ću vam pomoći svojim savjetom i bila bih sretna kada biste javili kako je prošlo. Budući da se radi o njegovoj odluci da potraži pomoć, vaš pristup može biti presudan. Umjesto, za početak, izravnog sugeriranja terapije, možete mu reći otvoreno da se „brinete za njega jer ga volite“ i predložiti mu nešto manje zahtjevno – primjerice, da pročita neku knjigu ili članak koji ste našli, posluša video ili podcast o sličnim iskustvima, poput:

https://www.budidobrobudice.com/podcast/pobijediti-strah-mozemo-li-se-rijesiti-napada-panike
https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/tuga-ili-depresija-kako-razlikovati-ta-dva-snazna-osjecaja-i-kako-si-pomoci
https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/anksioznost-strah-i-napadaji-panike-istrazili-smo-koje-tehnike-za-pomoc-savjetuju-strucnjaci

Nadam se da će vam ovi mali koraci pomoći da uspostavite kontakt i pokrenete promjenu. Tu sam ako zatrebate dodatnu podršku.

Naime, ponekad je lakše započeti s nečim što ne uključuje direktno angažiranje terapeuta, ali može otvoriti put prema tome. Možete ga pitati nešto poput: „Što misliš da bi ti pomoglo da se osjećaš malo bolje?“ ili „Kako mogu biti uz tebe na način koji ti odgovara?“

Razmislite i o mogućnostima online terapije, ukoliko ipak pristane na jedan razgovor sa stručnom osobom – ne mora za početak uopće izaći iz vlastite sobe kako bi porazgovarao s terapeutom. Također, ako ima nekoga s kim je nekad bio blizak – prijatelja, rođaka – možda možete zamoliti tu osobu da mu se javi.

Svakako ga možete pokušati pozvati s vama u šetnju ili ga malo više uključiti u kućanske obaveze – recite mu kako znate da mu je teško, ali podijelite s njim i to da je i vama teško sve nositi sama te kako bi vam bilo lakše da preuzme više odgovornosti u kućanstvu. Možda bi se i on sam osjećao bolje.

Imajte i dalje puno strpljenja – zvuči kao da zna da mu treba pomoć, ali je zapeo u obrascu odgađanja i ne zna kako izaći iz njega. Samo strpljivo – i sretno!

Ponavljanje istih grešaka najčešće proizlazi iz naših nesvjesnih obrazaca ponašanja, a oni su rezultat prošlih iskustava i emocionalnih potreba. Online komunikacija stvara iluziju bliskosti jer se ljudi predstavljaju u najboljem svjetlu, a to vrlo lako može dovesti do toga da ignoriramo crvene zastavice i nadamo se da će ovaj put biti drugačije. Ako ste već više puta doživjeli razočaranje, moguće je da imate tendenciju idealizirati nova poznanstva i ignorirati intuiciju. Kada želimo vjerovati u ono najbolje u ljudima, možemo svjesno ili nesvjesno zanemariti znakove upozorenja (crvene zastavice). Problem s takvim pristupom jest što se nada temelji na našim željama, a ne na stvarnom ponašanju druge osobe. Ako netko pokazuje nepouzdanost, manipulaciju ili neiskrenost, velika je vjerojatnost da će se to nastaviti. Ključ je u tome da prestanemo ignorirati vlastite instinkte i postavimo jasnije granice u odnosima.

Kako biste prekinuli ovaj obrazac, važno je svjesno testirati nekoga prije nego što mu u potpunosti vjerujete. To ne znači biti nepovjerljiv ili paranoičan, već promatrati dosljednost u ponašanju osobe prije nego što se emocionalno investirate. Dobar način za to je postavljanje određenih pravila, poput davanja dovoljno vremena za upoznavanje prije donošenja zaključaka (dajte si barem nekoliko tjedana), promatranja dosljednosti između riječi i djela (npr. netko može pričati lijepo, ali njegova djela govore suprotno) te postavljanja malih testova pouzdanosti (primjerice, možemo zamoliti osobu za malu uslugu ili obratiti pažnju na to drži li se dogovora). Ako ne ispunjava obećanja ili pokazuje nepouzdano ponašanje, to može biti rani znak upozorenja.

Također je korisno postaviti si pitanje: "Što me točno privlači u tim ljudima, a kasnije postane problem?" Ako primijetite da stalno privlačite slične tipove osoba, to može značiti da nesvjesno tražite određenu dinamiku, čak i ako vam donosi razočaranje. Moguće je da imate nisko samopoštovanje i da je došlo vrijeme poraditi na njemu – sami ili uz pomoć psihoterapeuta. Uz ovaj novi pristup naučit ćete više slušati vlastitu intuiciju (crvene zastavice) i donositi bolje odluke. Moći ćete na vrijeme prepoznati znakove koje ste prije ignorirali, pokušati postaviti zdrave granice u odnosu i iskazati svoje potrebe, a ako one ne budu poštovane, izabrati otići prije nego što se ponovno razočarate. Možda vam u početku bude teško jer ste navikli brzo vjerovati ljudima, ali s vremenom ćete uvidjeti dobrobiti ovakvog sporijeg i zdravijeg načina ulaska u odnose s drugim ljudima.

Samo hrabro – i sretno!

Strah može biti izuzetno paralizirajući, ali dobra vijest je da se može naučiti kako ga smanjiti i djelovati unatoč njemu. Prvi korak je shvatiti da je strah urođena, genetski programirana reakcija koju čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost – bila ona stvarna ili nestvarna (tj. opasnost zapravo ne postoji). Strah je stoga često korisna i zaštitna emocija, no problem nastaje onda kada nas taj strah sputava i sprječava da živimo onako kako želimo. Pokušajte osvijestiti što vas točno plaši. Je li to strah od neuspjeha, strah od osude, nesigurnost u vlastite sposobnosti? Strah često dolazi iz prošlih iskustava ili negativnih uvjerenja o sebi. Zapišite svoje misli kada se pojavi strah – to će vam pomoći da ga bolje razumijete. A ono što razumijemo, možemo i prevladati. Svakako prestanite čekati da strah nestane, nego djelujte usprkos njemu – mnogi ljudi misle da prvo trebaju nestati strah i nervoza pa će tek onda moći nešto poduzeti. Ali prava istina je da akcija dolazi prije samopouzdanja – tek onda kad napravimo ono čega se bojimo, uviđamo da možemo preživjeti taj neugodan osjećaj straha i s vremenom će on postati slabiji (i podnošljiviji). Hrabrost nije nedostatak straha, već naša spremnost da se suočimo s nečim unatoč našem strahu. Počnite obavezno malim koracima. Npr. ako vas je strah ići na novo mjesto, možda prvo možete otići tamo u društvu osobe s kojom vam je ugodno, pa sami samo na pet minuta, pa si postepeno “otežavati” situaciju. Ako vas je strah pričati s nepoznatim ljudima, počnite s nečim jednostavnim, poput pozdrava prodavaču u trgovini, pa postupno napredujte prema sve težim izazovima kako postajete spremniji.

Ako osjetite da vas strah preplavljuje, isprobajte duboko disanje: udahnite kroz nos brojeći do četiri, zadržite dah četiri sekunde, pa izdahnite kroz usta brojeći do četiri ili šest. Ponavljajte dok ne osjetite da se smirujete. Tijelo i um su povezani – ako smirite tijelo, smirit će se i um. Osvještavajte tada i svoje negativne misli i pokušajte ih malo preispitati, npr.:

Što me točno plaši u ovoj situaciji?
Što je najgore što bi se moglo dogoditi?
Kolika je stvarna vjerojatnost da će se to dogoditi?
Jesam li se već prije suočio/la s nečim sličnim? Kako je to prošlo?
Imam li dokaze koji podržavaju moj strah?
Imam li dokaze koji pokazuju da moj strah možda nije opravdan?
Postoji li drugačiji, manje zastrašujući način da sagledam ovu situaciju?
Kako bih gledao/la na ovu situaciju da sam smiren/a i siguran/a u sebe?
Hoće li mi ovaj strah biti važan za godinu dana?
Što bih mogao/la naučiti iz ove situacije ako se suočim s njom?
Koji bi bio prvi, najmanji korak koji mogu napraviti prema suočavanju sa strahom?
Kako ću se osjećati nakon što napravim taj korak?
Kako ću se osjećati ako nastavim izbjegavati ovu situaciju?
Što bi se dogodilo da ostanem u situaciji umjesto da pobjegnem?
Što mogu napraviti da se osjećam malo sigurnije u ovoj situaciji?

Samo hrabro – i sretno!

Dobar dan i vama. Razumijem da vam ova situacija stvara stres jer uviđate da vaša partnerica daje previše sebe u odnosu s kćeri, a pritom ne dobiva zauzvrat poštovanje i zahvalnost za koje smatrate da ih zaslužuje. Osjećate moguću frustraciju i bespomoćnost jer ne znate kako joj pomoći, a da je ne povrijedite ili ne izazovete kontraefekt. Prvo, važno je pristupiti ovome s puno razumijevanja, suosjećanja i takta. Naime, vaša partnerica to ne radi iz loše namjere – najvjerojatnije osjeća veliku odgovornost kao majka i naviknuta je cijeli život (ili posebno nakon rastave) potpuno preuzimati roditeljsku odgovornost i ne zna kako drugačije. To je rezultiralo time da se njezina kćer naviknula da je majka uvijek tu kada je zatreba, što je s jedne strane dobro jer se osjeća voljenom, ali s druge strane predstavlja svojevrsnu medvjeđu uslugu iz dva razloga – prvi je taj da najvjerojatnije nema previše povjerenja u samu sebe da može stvari obavljati sama bez majčine pomoći; drugi je taj da je naučila majčinu pomoć uzimati zdravo za gotovo. Koji god bio pravi razlog, ovaj obrazac funkcioniranja duboko je ukorijenjen u njihov odnos i bit će potrebno puno strpljenja s vaše strane i puno truda s partneričine strane da bi se on uspio promijeniti. Na vašem bih mjestu pokušala pomoći pitanjima u primjerenim trenucima, a koja će joj omogućiti da osvijesti što se zapravo događa. Na primjer:

"Što misliš da bi se dogodilo kada bi ovaj put rekla kćeri da pokuša riješiti problem drugačije, pa da te zove samo ako ne nađe drugo rješenje?"
"Misliš li da bi mogla biti samostalnija ako joj malo prepustiš odgovornost?"
"Možda bi se i ona osjećala bolje kada bi je potaknula da se ponekad snađe sama – svi mi imamo potrebu osjećati da smo dovoljno jaki i sami, barem ponekad."

Ako vam se požali, možete je upitati:
"Kako se osjećaš kada ti se čini da kćer ne cijeni sve što činiš?"
"Misliš li da bi mogla početi ti raditi nešto drukčije kako bi ona počela više uviđati koliko joj stalno pomažeš?"
"Je li ti teško reći 'ne' jer se bojiš kako će reagirati?"

Svakako je nemojte kritizirati, već radije izrazite svoje osjećaje. Na primjer, umjesto da kažete:
"Previše se žrtvuješ,"
pokušajte s:
"Vidim koliko ti je stalo do kćeri i divim se tvojoj predanosti, ali primjećujem da te to često iscrpljuje. Možda bi mogla pokušati pronaći drugačiji način, sada kada je već odrasla. Što ti misliš o tome?"

Možda se boji da će izgubiti odnos s kćeri ako ne bude stalno dostupna. Razgovor o tome može joj pomoći da shvati da ljubav nije mjerena time koliko se žrtvuje za svoju kćer. Svakako otvoreno iskomunicirajte s njom i vlastite osjećaje i potrebe ako se prečesto osjećate “bačeni” na drugo, treće ili zadnje mjesto. Naravno da su njezina djeca njezina i to nije nimalo sporno, ali važno je da u njezinu srcu (i životu) postoji prostor i za vas – da niste tu samo onda kada “ima mjesta”. Nešto poput: "Jako te volim i cijenim, ali ponekad osjećam da sam na zadnjem mjestu. Volio bih da pronađemo način da naša veza dobije više prostora."

Svakako budite nježni i strpljivi u svakom svom istupu. Sretno!

Tuga je težak, ali i sastavni dio ljudskog emocionalnog života, i prvo što bih vam htjela reći jest da nema ničeg pogrešnog u tome što osjećate. Tuga nije znak slabosti, već dokaz da je nešto imalo vrijednost u našem životu. Kada nešto ili nekoga vrijednog izgubimo, normalno je osjećati tugu, bol, bespomoćnost, pa čak i bijes. No, važno je znati da tuga nije nešto što trebamo “prestati” osjećati (kao ni ostale osjećaje koje sam navela, a koji su dio procesa tugovanja), već nešto kroz što prolazimo i što se s vremenom mijenja. Može se dogoditi da se počnemo boriti protiv tuge jer mislimo (ili drugi misle) da bismo već trebali “biti bolje”. Prava je istina da ne postoji neki određeni vremenski raspon unutar kojeg je “u redu” osjećati tugu – koji god bio naš ritam, on je samo naš, i sve dok je neka emocija u nama, važno je napraviti joj prostora. Dopustite si stoga proći kroz sve emocije bez krivnje – plačite ako vam se plače, pišite, razgovarajte s nekim tko može biti uz vas, poput prijatelja, obitelji, i zašto ne – terapeuta. Tuga postaje lakša kada je podijelimo s nekim. I imajte na umu da ona nikad ne nestane iznenada, ali s vremenom se njezina težina mijenja. Bit će dana kad ćete se osjećati bolje, i dana kad će opet biti teško – i oboje je u redu. Samo nastavite ići naprijed, korak po korak. Poslušajte jedan snažan podcast iz naše arhive. Tuga ne znači da više nikada nećete osjetiti radost. Počnite s malim stvarima koje vam donose trunku olakšanja – šetnja na zraku, topla šalica čaja, omiljena pjesma. Ne morate odmah biti “sretni”, samo dopustite sebi da postoji i nešto osim tuge. Samo strpljivo i nježno prema sebi – sretno!