Žao mi je što se tako osjećate. U kojem se razdoblju života nalazite? Prolazite li kroz neke probleme koji vas muče i “troše”? Jeste li nezadovoljni svojim trenutnim životom? Spavate li dovoljno? Hranite li se redovito i zdravo? Krećete li se dovoljno? Kamo odlutate kada tako razmišljate? Muče li vas neke brige? Kada se to događa? Postavljam vam ova pitanja kako bih vam pomogla osvijestiti kada upadate u ovo stanje.

Pokušajte početi bilježiti kada se to dogodi – zapišite o kojoj se situaciji radilo, kako ste se osjećali (i fizičke senzacije i emocije) te koje su vam misli mogle proći kroz glavu. Ako se često "gubite" u mislima, možda u sebi nosite potisnut stres ili neraščišćene emocije, pa bi vam vođenje takvog dnevnika moglo pomoći da najprije prepoznate što se događa, a zatim to procesirate – bilo samostalno, uz pomoć bliske osobe ili stručnjaka poput psihoterapeuta. Kako biste počeli vježbati fokus, možete se posvetiti proučavanju divne i moćne tehnike mindfulnessa. Postoje i korisne, kratke vježbe za "uzemljenje" koje možete isprobati svaki put kada osjetite da vas obuzima "magla":

Box disanje (udišete do 4, držite zrak do 4, izdišete do 4).
5-4-3-2-1 metoda (pogledajte 5 stvari, dotaknite 4, čujte 3, pomirišite 2, okusite 1).
Držanje zapešća pod hladnom vodom ili umivanje hladnom vodom.

Svakako je važno da o svemu ovome razgovarate otvoreno s partnerom. Ako neko njegovo ponašanje potiče vaše “gubljenje”, on može poraditi na toj promjeni (na primjer, ako se vi počnete gubiti svaki put kada vam nešto “spočitava”, možete naučiti razgovarati o problemima u paru na drugačiji način). Ako, pak, problem nije u njemu, on vam može pomoći uzemljiti se laganim dodirom i imati više razumijevanja za vas kada se to dogodi.

Sretno!

Sigurna sam da se vaš sin jako prestrašio. Napad panike vrlo je intenzivno i neugodno iskustvo, a posebno kada te probudi usred noći iz mirnog sna. Drago mi je da je, unatoč tome, motiviran suočiti se sa svojim strahom i vratiti se spavati u svoj krevet, jer to je krajnji cilj – normalizirati ovo iskustvo i prekinuti krug panike. Kako ste i sami naveli, postoje dva načina za to: odjednom (preplavljivanje) ili postupno. Moderni pristup psihoterapiji preferira ovaj drugi način jer je “sigurniji”, s obzirom na to da bi prvi, u slučaju neuspjeha, mogao izazvati još jači kontraefekt. Prvi korak koji je važno učiniti prije izlaganja jest upoznati sina s onim što je doživio. Prosljedite mu zato ovaj video ili ga možete pogledati i zajedno kako biste oboje znali o čemu se tu radi i kako postupati da se ne bi razvio panični poremećaj.

Prirodno nam dođe da počnemo izbjegavati situacije u kojima smo doživjeli napad panike (na primjer, spavati u svom krevetu), no to dugoročno dovodi do još većeg straha od izlaganja toj istoj situaciji, kao i do nižeg samopoštovanja i nedostatka povjerenja u sebe te svoju sposobnost da se sa strahom suočimo. Idemo stoga djelovati postupno. Za početak, neka vaš sin provodi vrijeme u svom krevetu tijekom dana – čita, igra igrice, sluša glazbu. Cilj je da ponovno poveže taj prostor s ugodnim osjećajem. Nakon toga neka pokuša kratko odspavati u svom krevetu tijekom dana. Sljedeći korak bit će pokušaj da u njemu zaspi navečer uz vašu pomoć – neka legne u svoj krevet, a vi sjednite kraj njega dok ne zaspi. Svaku večer budite sve dalje (prvo na stolici kraj kreveta, zatim bliže vratima, pa izvan sobe). Možda toliko stupnjevanje neće biti potrebno i ponovno će početi normalno spavati u svom krevetu već nakon jedne noći u kojoj je zaspao uz vas. Svakako ga nemojte požurivati. Važno je da poštujete njegov ritam i mogućnosti, i sve će doći na svoje. Reagirali ste odmah u početku, baš onako kako je i najbolje. Ako negdje zapne, slobodno se ponovno javite ovdje ili potražite pomoć psihoterapeuta koji će voditi vašeg sina kroz ovaj proces.

Sretno!

Čujem vašu zabrinutost i potpuno vas razumijem. Velika odgovornost je na vašim leđima – pokušavate balansirati između potreba svog djeteta, odnosa s partnerom i bebe koja je na putu te vlastitih potreba. Nimalo lak zadatak. Mislim da je ipak najvažnije pitanje od svih, što vi želite? Ako se preselite u njegov kraj, hoćete li se osjećati sigurno, podržano i sretno? Vjerujete da ćete tamo moći zajedno izgraditi topao i siguran dom? Hoće li preseljenje poboljšati ili pogoršati vašu kvalitetu života? Nemojte zaboraviti da su vaše potrebe jednako važne kao i potrebe vaše djece zato što je mama koja je dobro - dobra majka. Ono što je vašem djetetu najvažnije je da ste vi smireni, sretni i da se uz vas može osjećati voljeno i sigurno – ako to postoji, sve ostalo doći će na svoje pa tako i prilagodba na bracu ili seku, novi vrtić i kuću. Slažem se da je to puno promjena odjednom no, ukoliko je to ono što vi osjećate da je ispravna odluka, vaše će dijete to osjetiti i sve će biti bezbolnije. U suprotnom, vaše će dijete osjećati i vaš strah ili nezadovoljstvo pa će i samo imati većih poteškoća s tim promjenama. Ono što mene muči je vaš odnos sa partnerom i nedostatak međusobne komunikacije. Prije bilo kakve odluke, mislim da je potrebno da vas dvoje iskreno i otvoreno razgovarate o vašoj budućnosti – beba je na putu, a promjene o kojima pričamo nije moguće provesti od danas do sutra (promjena vrtića). Ako partner izbjegava razgovor o zajedničkom životu sada, hoće li biti bolje kada dođe dijete? To je ključno pitanje za vaš zajednički život. Kako biste vi mogli biti dobro, od velike je važnosti da se osjećate sigurno, poštovano, voljeno – da vas partner doživljava, sluša, razumije i podržava te da je spreman s vama razgovarati o svemu kako biste se napokon mogli spojiti u jedno zajedničko gnijezdo. I nije toliko bitno na kojoj će ono biti adresi već da tamo vlada sloga, razumijevanje, razgovor, ljubav i prihvaćanje. Nemojte nikad smetnuti s uma da je najvažnija vaša dobrobit i dobrobit vaše djece. Sretno!

Biti u vezi s narcisom može zaista iscrpiti našu energiju, samopouzdanje i radost – ispiti život iz nas. Dobra je vijest da je unatoč tome moguće oporaviti se i pomoći svom djetetu da učini isto. Prvi korak u oporavku jest prihvatiti da je to proces i da će trebati neko vrijeme da “dođete na svoje”. Planirajte što više ugodnih, opuštajućih, povezujućih i regenerirajućih aktivnosti – samostalno i zajedno. Planirajte neko putovanje, upišite dijete na novu aktivnost koja ga zanima ili ga potaknite da se više posveti postojećoj. Potičite ga da se druži s prijateljima – čak ih možete češće pozivati k sebi. Upišite i sami neki tečaj, odlazite češće u prirodu, bilo da je to šuma ili more...

Radite na odnosu sa svojim djetetom, na njegovu odnosu sa samim sobom i svojim vršnjacima te poradite na vlastitom odnosu sa sobom. Otvoreno razgovarajte s bližnjima, neka svi budu upoznati s vašom situacijom kako biste dobili potrebnu podršku i pomoć (na primjer, da netko osim vas odveze sina na trening). Što se tiče odnosa s vašim bivšim suprugom, ne znam jeste li uspjeli mirnim putem dogovoriti viđanja i kako će taj plan izgledati, ali svakako nemojte pokušavati utjecati na njegov odnos s djetetom – ne morate ga ni poticati (odgovornost za njihov odnos nije na vama), ali ni govoriti loše o ocu. Neka se taj odnos razvija prirodno. Naravno, pazite da poštujete osjećaje i želje djeteta – može se dogoditi da se vraća s tih viđanja nesretno ili da odbija opet ići. U tom slučaju trudite se razgovarati s ocem, a ako ne budete mogli postići neke promjene, razmislit ćete i o pravnim potezima uz savjet stručnjaka. Svakako ne bih trčala pred rudo i sačekala bih da vidim kako će se stvari odvijati – svima treba prilagodba na nove okolnosti.

U cijeloj toj priči, naravno, nemojte zaboraviti na sebe. Ako ste se pod njegovim utjecajem pogubili putem, posvetite se ponovnom otkrivanju same sebe. Što ste voljeli raditi prije nego što ste se izgubili u toj vezi? Koje su vaše strasti, interesi i snovi? Koje male stvari vas čine sretnima? Počnite ih vraćati u svoj život, korak po korak, i istražujte nova iskustva i mogućnosti. Nakon toliko godina trauma, svađa, manipulacija, vrijeđanja i napetosti, ono što vam najviše treba jest ponovno osjetiti kako život može biti lijep i lagan. Naravno, problemi neće nestati, ali postoje ljudi koji nam dodatno otežavaju život i oni koji ga svojim prisustvom olakšavaju. Sigurna sam da jako dobro znate o čemu pričam.

Samo hrabro i sretno!

Je li moguće da ste iscrpljeni? Ovo što mi opisujete zvuči upravo tako i često se događa ljudima koji se puno trude i bore u životu (postavljanje granica zahtijeva jako puno borbe, a borba iscrpljuje). Moguće je da ste se malo “potrošili”. Možda vas je i nešto razočaralo? Ulagali ste puno vremena i truda u nešto, a niste ostvarili ono što ste htjeli? Nešto što ste željeli se nije promijenilo? Možda ste mislili da svojim zalaganjem možete kontrolirati stvari, ali je život išao svojim putem unatoč tome? Moguće je i da ste jednostavno u životnoj fazi u kojoj se osjećate nezadovoljni trenutnim stanjem, a ne znate najbolje kako ni kamo dalje – takva razdoblja također su dio života i često budu pokazatelji potrebnih promjena.

Koji god od ovih razloga bio onaj pravi (lako moguće da ih je više), ono što bi vam trebalo pomoći jest vratiti se k samima sebi. Za početak, odmorite se – koliko god možete, smanjite radne i druge aktivnosti i dajte si prostora za regeneraciju. Odmoriti dušu i tijelo, oporaviti se, skupiti energiju – nešto je što smo u modernom svijetu zaboravili činiti. Čitajte, šetajte, birajte manja društva, prirodu, spori tempo i spavajte što više sati noću. Kako nastupi tišina, tako će nutrina postati glasnija. Tada pišite, slikajte, meditirajte i posvetite se otkrivanju onoga što se u vama nalazi – što vas muči, što želite, što trebate. A kada to saznate, postavite potrebne ciljeve i krenite ih ostvarivati polako, jednog po jednog, poštujući i sami svoje granice kako se ne biste ponovno doveli do iscrpljenosti.

Sretno!

Pozdrav i vama! Ulazak u radni svijet najčešće je izazovan, posebno kada posao nije onaj koji smo priželjkivali, što najčešće i jest slučaj kod prvog zaposlenja. Nažalost, baš kao što to često biva i u ljubavi, nije realistično očekivati da ćemo “iz prve” pronaći ono što želimo... Najčešće se radi o procesu istraživanja, upornosti, truda i čekanja, pa tek kroz neko vrijeme dolazimo tamo gdje osjećamo da pripadamo ili se pak odlučimo izgraditi nešto svoje s u međuvremenu stečenim vještinama i znanjem.

Što se tiče vaše obitelji, vjerujem da vam nedostaju njihova podrška i razumijevanje. Nažalost, vrlo je moguće da su oni zaboravili svoj početak poslovnog puta ili su kroz život na svojoj koži osjetili negativne strane neimanja posla, pa se sada brinu za vas... Pokušajte stoga mirno i otvoreno porazgovarati s njima i objasniti im da niste nezahvalni i neodgovorni, već da ovdje niste zadovoljni i da ćete početi raditi na tome da promijenite posao. Kako biste što uspješnije ostvarili taj prijelaz, potrebno je prvo osvijestiti u čemu je zaista problem: je li to plaća, udaljenost ili činjenica da ne radite u struci? Ako vam udaljenost predstavlja najveći problem, možda postoje slični poslovi bliže kući? Ako je plaća glavni problem, možda biste mogli pokušati razgovarati s poslodavcem o povećanju plaće nakon probnog roka? Ukoliko se radi o poslu u struci, krenite aktivno u tom smjeru – ažurirajte životopis, povežite se s ljudima iz struke (kolegama s faksa koji su pronašli posao u struci ili kontaktirajte profesore kako biste provjerili mogu li vas spojiti s nekim na tržištu rada) te aktivno pratite i javljajte se na oglase za posao. Svakako je važno održati financijsku stabilnost dok ne pronađete nešto bolje, zato dobro razmislite koje koristi trenutno imate od svog posla (iskustvo, kontakte, preporuke) i pokušajte ih maksimalno iskoristiti. Možete iskoristiti ovo vrijeme i za usavršavanje – razmislite o tečajevima ili edukacijama koje možete pohađati dok ste na ovom poslu, a koje bi mogle povećati šanse za bolji posao sutra.

Štogod odlučili i kojim god putem krenuli, ne zaboravite da ova odluka treba biti vaša. Obitelj je tu da vas savjetuje i podrži, ali vi odlučujete što je najbolje za vas. Samo hrabro i sretno!

Jako bi pomoglo kada bismo znali što su pod tim mislili. Znate li vi to? Naime, kako bismo mogli poraditi na nekoj promjeni, moramo znati što uopće treba mijenjati. Iz tog razloga, s obzirom na to da čujem da ste motivirani za promjenu, savjetujem vam da pokušate ponovno otvoriti taj razgovor na poslu s onima koji su vas tako opisali. Pitajte ih sljedećih nekoliko pitanja:

Što misliš pod tim kad kažeš da sam nabrijan/a?
Kako izgledam kada sam nabrijan/a (kako se ponašam, pričam, krećem, što tada radim)?
Kada se to događa (jesam li uvijek takav/va? U kojim okolnostima jesam, ako to nije uvijek)?
Kako se ti osjećaš zbog toga (zašto ti to smeta, tj. zašto mi to govoriš)?
Što mi sugeriraš da radim umjesto toga (kako da se drugačije ponašam)?
Vjerujem da će ova pitanja biti dovoljna da bolje razumijete što vam kolege žele reći. Ako želite, možete mi poslati što su vam rekli pa mogu dati neki konkretniji savjet po tom pitanju.

Sretno!

Ne znam griješim li, ali zvuči mi kao da bi se iza ovih par izjava mogao skrivati jedan narcis. Više o tome tko su narcisi i kako ih prepoznati poslušajte u jednom zanimljivom videu iz naše arhive. Ukoliko u njemu prepoznate osobu o kojoj mi pišete pokušajte otvoreno razgovorati s njim i reći kako se osjećate kada se ovako ponaša prema vama. Ukoliko je spreman poraditi na sebi i potrebnim promjenama to je odličan znak. U suprotnom, dobro razmislite možete li i želite li nastaviti ulagati u odnos s nekim tzbog koga se često osjećate loše. Koju god odluku donijeli, molim vas da vodite računa o svojoj dobrobiti i zadovoljstvu životom. Sretno!

Žao mi je što toliko godina nosite ovaj teški emocionalni teret, vjerujem da ste iscrpljeni. Na vašem bih se mjestu prvo upitala što želim – ostati i trpjeti ili otići unatoč svim strahovima. Ako ste odlučili da više ne želite ostati u ovakvom odnosu, važno je to jasno sebi priznati. Naime, to je uvjet kako biste mogli početi poduzimati neke konkretne korake, za početak potražiti savjet odvjetnika. Znati kakva je situacija s podjelom skrbništva, imovine i alimentacije ključno je kako biste uspjeli zaštititi sebe i djecu.

Ukoliko se i dalje nećkate zbog djece, razmislite i o utjecaju koji na njihovo odrastanje ima život u obitelji prožetoj konfliktima, manipulacijama, ucjenama, nezadovoljstvom i bespomoći. Djeca vide i osjećaju puno više nego što mi odrasli mislimo. Iako je prirodno osjećati strah od razdvajanja obitelji, djeca će biti bolje ako imaju mirno okruženje, čak i ako to znači da roditelji više nisu zajedno. Svakako ne bi bilo loše kada biste otvoreno razgovarali s njima – naravno, prilagođeno njihovoj dobi – o tome kako se sada osjećaju, što misle o vašoj obitelji te da ih počnete pripremati za promjenu ukoliko ste se na nju odlučili. Važno je da znaju da nisu kriva za odluke koje donosite (ili ne donosite) i da ćete učiniti sve da što manje pate ukoliko dođe do razdvajanja obitelji.

Ne zaboravite u svemu ovome potražiti pomoć i podršku bližnjih, a s obzirom na vaše emocionalno stanje, i stručnih osoba poput psihologa ili psihoterapeuta koji će vam pomoći proraditi ove osjećaje (nametnute) krivnje i ostale negativne posljedice koje su na vaše emocionalno i psihičko zdravlje ostavile godine laganja, varanja, prijetnji, manipulacija i ucjena te donijeti odluke koje skrbe o dobrobiti vas i vaše djece. I vi imate pravo na dostojan život – onaj u kojem vas suprug poštuje i voli, unatoč pogrešci koju ste učinili prije osam godina. Svi mi imamo pravo pogriješiti, pa tako i vi. A vjerujem i da je ta prijevara, s obzirom na to da ste rekli da se radilo o emocionalnoj prijevari, bila prva mogućnost koju ste vidjeli kao izlaz iz nesretnog braka – prilika koju tada niste iskoristili.

Prošlost ostavite iza sebe i pogledajte u budućnost – što vidite? Zaputite se tamo gdje vas vodi srce. Samo hrabro i sretno!

Želim da znate da niste sami u tome – mnogo žena osjeća strah od prvog iskustva spolnog odnosa i pritom osjeća bol.

Vaginizam je stanje nesvjesnog, refleksnog stezanja donjih mišića rodnice, zbog čega je onemogućen ulazak u rodnicu. Važno je istaknuti kako se bol ne mora nužno javljati kod svih oblika penetracije (na primjer, može se javiti bol prilikom odnosa, dok istovremeno umetanje tampona ili menstrualnih čašica ne izaziva nikakve smetnje). Nadalje, bitno je razlikovati dispareuniju od vaginizma. Dispareunija označava bol tijekom spolnog odnosa, koja može biti uzrokovana infekcijama, cistama ili endometriozom, pa bih vam predložila, ukoliko to niste do sada učinili, jedan ginekološki pregled kako biste isključili i ove ostale opcije.

Ono što bih sada voljela da probate osvijestiti jest postoji li u vama i odbojnost prema spolnom odnosu, jer zna biti usko povezana sa strahom i na sličan način onemogućuje spolni odnos. Kada razmišljate o spolnom odnosu sa svojim partnerom, što vam prolazi kroz glavu? Kako se osjećate? Zauzimaju li vaše tijelo osjećaji poput stida, srama ili krivnje ili pak želja, strast i uzbuđenje? Kada je počeo taj vaš strah – radi li se o nečemu što ste naučili kroz djetinjstvo u primarnoj obitelji, kroz odrastanje i razgovor s vršnjacima? Jeste li imali kakvo neugodno tjelesno iskustvo ili se na vas vršio pritisak po tom pitanju? Jeste li možda nesigurni oko izgleda i vlastite izvedbe tijekom odnosa ili se možda bojite trudnoće?

Puno je tu pitanja za koja se nadam da će vam pomoći uvidjeti razloge iza vaših strahova. Do čega god došli, važno je da iskreno i otvoreno porazgovarate sa svojim partnerom i od njega dobijete potrebnu podršku i razumijevanje. Ukoliko ustanovite da se radi o psihološkim uzrocima, moj vam je najtopliji savjet da potražite stručnu pomoć i krenete na psihoterapiju. Terapeut specijaliziran za seksualne poteškoće može pomoći u prevladavanju straha i razvijanju povjerenja prema vlastitom tijelu. Zaista je šteta da vas ovi strahovi dugoročno liše užitka i bliskosti koju možete osjećati sa svojim partnerom, ukoliko je on taj kojeg volite i s kojim se iskreno želite povezati i u ovoj sferi. Svakako poštujte svoj tempo i nemojte se forsirati – ne postoji "pravi" trenutak za intimu osim onog koji vam odgovara.

Samo nježno prema sebi i sretno!