Iskreno mi je žao što ste morali proći kroz sve ovo što ste mi opisali. Za otići iz ovakvog odnosa trebalo je jako puno hrabrosti – skidam vam kapu. Iako ste mladi, vi ste jedna jako pametna i mudra žena koja je veoma brzo proniknula u pravu prirodu svog supruga i ja za vas nemam nimalo straha da će vam se ovakva situacija ponoviti u budućnosti. Vaši su osjećaji anksioznosti, straha i krivnje prirodni i očekivani zbog svega što ste prošli, i važno je da si dopustite osjećati ih, no cilj bi vam trebao biti polako ih početi otpuštati. Krivnji zaista ne bi trebalo biti mjesta u vašem srcu – ako mi sami nismo manipulatori i pokvareni, ne očekujemo to od druge strane.

Sasvim je normalno da u početku niste prepoznavali takva suprugova ponašanja jer vam ona nisu prirodna i nemate s njima iskustva. Dakle, svakog od nas moguće je prevariti jednom. Dvaput je već teže. Vi sada jako dobro poznajete strategije i manipulacije poput izazivanja osjećaja krivnje, gaslightinga (iskrivljavanje stvarnosti) koji čini da se osjećate “ludom”, pokušaja izolacije od obitelji i prijatelja, nedostatka empatije, agresivnosti (unošenje u lice, stiskanje ruku, vrijeđanje). Sve su to alarmi koji će sljedeći put glasno zvoniti ukoliko se takva ponašanja budućeg partnera pojave, i nema potrebe strahovati od te mogućnosti.

Umjesto toga, posvetite se, kako ste i napisali, svom obrazovanju i poslu, svojoj obitelji i prijateljima, svojim hobijima i interesima. Radite na sebi i svom razvoju, a onaj pravi će doći kada mu se najmanje budete nadali. U međuvremenu, dobro promislite o tome kakvog partnera i kakav odnos želite pa ćete ga znati prepoznati kada ušeta u vaš život. Samo hrabro i sretno!

Suočavanje s narcisoidnom šeficom koja vas sabotira može biti izuzetno emocionalno iscrpljujuće. Budući da se nalazite u ovakvoj situaciji, moj najtopliji savjet je da promislite i isplanirate „kako izvući živu glavu odatle”. Svakodnevno na poslu provodite najmanje osam sati, a svaki taj sat proveden u "paklu" može ostaviti značajne posljedice na vaše mentalno zdravlje. Najvjerojatnije ste žrtva mobinga — možda samo od strane šefice, a možda je već počela okretati i druge kolege protiv vas. Nažalost, često čujem ovakve priče, a rijetko koja ima sretan završetak; sudski postupak ili bolovanje najčešći su ishodi. Imate nekoliko opcija. Prva je optužba za mobing, pri čemu je važno što prije potražiti pravni savjet i zaštitu. Proces može biti dug i emocionalno zahtjevan, ali ako ste spremni boriti se, moguće je ishoditi neki oblik pravde, primjerice otkaz šefici ili isplatu otpremnine vama. Ako vam takav scenarij ne odgovara, razmislite o pripremi „izlazne strategije”. Iako bi vaš odlazak možda bio upravo ono što šefica želi, zapitajte se je li vaše zdravlje vrijedno ostanka u takvom okruženju. Ako već razmišljate o promjeni posla, pokušajte pronaći novi posao prije nego što date otkaz.

Dok ste još u trenutnom radnom okruženju, vodite detaljnu evidenciju o svim komunikacijama, zadacima i potencijalnim oblicima sabotaže. Sačuvajte e-mailove, poruke i bilješke o svim relevantnim situacijama. Također, pokušajte ne reagirati emocionalno na njene opaske jer time smanjujete njezin utjecaj nad vama. Postavljanje granica ključno je u ovoj situaciji. Nemojte dopustiti da vas vrijeđa pred drugima, preuzima zasluge za vaš rad ili vam daje nerealne zadatke. Vježbajte asertivnu komunikaciju — ona vam omogućuje da ostanete profesionalni, ali istovremeno zaštitite sebe. Ako već niste razgovarali s nekim od povjerenja u firmi, pokušajte to učiniti. Možda i drugi primjećuju njezino ponašanje; provjerite kako okolina reagira. Je li takva samo prema vama ili i prema drugima?

Bez obzira na odluku koju donesete, zapamtite da je vaše zdravlje najvažnije. Ne postoji radno mjesto koje je vrijedno gubitka mentalnog i fizičkog zdravlja. Budite hrabri i sretno!

Primite moje najiskrenije saučešće. Izgubiti nekoga koga volimo strašno je. Izgubiti ga bez mogućnosti pripreme na njegov odlazak još je bolnije. Šok, tuga, ljutnja i zbunjenost emocije su koje se, vjerujem, stalno izmjenjuju u vama.

Najvažnije od svega jest da si dozvolite osjećati sve što osjećate, da plačete ako vam se plače, da otvoreno osjećate sve što se u vama događa bez susprezanja. Svakako nemojte prolaziti kroz ovo sami – potražite pomoć i podršku bližnjih. Ljudi žele pomoći, ali najčešće ne znaju kako, zato im recite što mogu napraviti za vas i kako biste voljeli da vam budu podrška. Ako postoji u vašem gradu neka grupa podrške, ne bi bilo loše kada biste joj se priključili – često najveće razumijevanje možemo dobiti upravo od onih koji su prošli kroz sličnu situaciju.

Ukoliko unatoč svemu tome ne budete mogli funkcionirati (spavati, jesti, ići na posao i slično), nemojte se libiti potražiti stručnu pomoć psihologa ili psihoterapeuta. To ne znači da ste slabi, već samo da ste čovjek koji je dovoljno svjestan sebe da zna svoje granice i dovoljno otvoren i mudar da prihvati tuđu pomoć u potrebi. Bit će tu boljih i lošijih dana, mrvu lakših i puno težih trenutaka. Prazan krevet, zajednički rituali, zvuk njegova glasa, način na koji je otključavao vrata od kuće... takve sitnice i trenuci su oni koji će vam najviše nedostajati jer je život satkan upravo od sitnica.

Važno je stoga početi polako stvarati neke nove rutine, da vaš život ponovno dobije neki novi raspored i oblik. Bit će vam teško, ali važno je da to učinite. Ako nemate volje za ničim, probajte se "natjerati" na one najmanje korake – ustanite iz kreveta, operite zube, popijte čašu vode i nešto pojedite. Ako imate posao, pokušajte mu posvetiti nekoliko sati dnevno. Ako nemate djecu, pokušajte za početak što više vremena provoditi izvan kuće i u društvu drugih ljudi. Kada osjetite potrebu za samoćom, poštujte to i tada pišite puno i bez susprezanja, samo pretačite na papir sve što vam je na duši. Posvetite neko vrijeme u danu prisjećanju na njega i vaše zajedničke trenutke.

Kada budete spremni, možda možete izraditi neki spomenar ili film s vašim slikama i videima koji ćete povremeno pogledati. Znam da sve ovo što sam vam napisala neće vratiti vašeg supruga niti umanjiti bol koju sada osjećate, ali vjerujte da će vremenom bol postati podnošljivija. Praznina u srcu ostaje, ali sve ono što ste prošli nikada neće nestati. Dok ste vi živi, živi ste oboje... Grlim vas i sretno!

Odgovor je da, moguće je voljeti dvije osobe istovremeno. Naime, ljubav može imati različite oblike i intenzitete prema različitim ljudima. Ono što se najčešće događa jest da volimo jednog muškarca zbog nekih njegovih karakteristika (stabilan, racionalan, pouzdan) ili onoga što nam pruža (npr. financijsku ili emocionalnu sigurnost, privrženost), a drugog zbog nekih drugih (npr. romantika, strast, uzbuđenje). Puno je važnije osvijestiti kako se vi nosite s ovom situacijom (jeste li rastrgani između njih, a želite i morate donijeti odluku) te je li to dugoročno održivo za sve vas uključene a da nitko ne pati.

Naime, postoje poliamorni oblici romantičnih odnosa u kojima osoba ima više partnera koji pristaju na takav oblik odnosa. Ukoliko pak partneri ne znaju jedan za drugoga, nalazite se u emocionalno zahtjevnoj situaciji gdje znate da morate donijeti neku odluku, no istovremeno se bojite odabrati jer ne želite izgubiti niti jednoga. Dugoročno znate da ova situacija nije održiva i to vam stvara dodatni pritisak i osjećaj krivnje. Ukoliko je to vaša priča, moj vam je najtopliji savjet da se neko vrijeme probate odmaknuti od obojice, uzeti vrijeme za sebe i dozvoliti samoj sebi osvijestiti s kojim se od njih dvoje vidite u budućnosti. Bit će teško svima, ali dugoročno je to jedino pravo rješenje. Sretno!

"Sy psychorigidum" nije standardni medicinski ili psihološki termin, ali mogao bi se odnositi na psihičku rigidnost, što znači da se osoba opisivana tim riječima teško prilagođava promjenama i često misli na strogi, rigidan način te nije lako prilagodljiva. Takav način funkcioniranja može dovesti do perfekcionizma ili snažne potrebe za kontrolom. Svakako bih vam predložila da dodatne informacije potražite od stručne osobe koja vas je opisala tim riječima te ju zamolite da vam objasni što to za vas znači i kako se nositi s tim. Sretno!

Poštovana, razumijem vašu brigu majke. Želim vas odmah umiriti dijeleći s vama jednu važnu informaciju. Naime, Citram je lijek koji spada u skupinu antidepresiva, a budući da antidepresivi ne izazivaju navikavanje niti ovisnost, mogu se uzimati i na dulji rok. Svakako je važno da lijek propiše stručna osoba (pod tim mislim na liječnika psihijatra) te da ista redovito nadzire tijek terapije.

Ne znam koje su okolnosti dovele do toga da vaš sin odmah krene s uzimanjem farmakoterapije, ali postoje slučajevi u kojima je indicirana. Imajte na umu da je često lakše suočiti se s problemima kada je tijelo mirnije te da lijekovi ne moraju ni otežati ni isključiti psihoterapiju. Upravo suprotno — jako je važno, rekla bih ključno za njegov oporavak, da sin krene i s psihoterapijama. Terapija indicirana za takve probleme je kognitivno-bihevioralna psihoterapija, koja ima izrazito visoku učinkovitost oporavka te ju dugoročno zadržava. S obzirom na to da ste rekli da je sin sam potražio pomoć u nekoj privatnoj poliklinici, vjerujem da je motiviran uhvatiti se u koštac sa svojim problemima. Kao majka, ako ste zabrinuti za njega, savjetujem vam da podijelite s njim svoju brigu i zamolite ga da podijeli s vama koliko želi i može o svom liječenju. Naime, veoma je moguće da je već u procesu psihoterapije pri istoj klinici, a da vi to ne znate. Svakako nemojte u tom razgovoru zahtijevati nešto od njega, već mu možete blago i nježno savjetovati ako vjerujete da bi mu još nešto moglo biti od pomoći. Samo strpljivo i sretno!

Poštovana, žao mi je što se borite s napadima panike. Tko ih nije doživio, ne zna koliko mogu biti zastrašujući i iscrpljujući. Osim farmakoterapije, jeste li razmišljali o odlasku na psihoterapiju? Naime, kognitivno-bihevioralna terapija je indicirana upravo za ovaj problem i postoji izrazito učinkovit protokol od nevelikog broja susreta (već samo 12 susreta može dugotrajno značajno poboljšati kvalitetu života osobe i naučiti je kako da se bolje nosi s anksioznošću i suoči sa svojim strahovima).

Dva su pristupa koja vam mogu pomoći da se bolje nosite s tjelesnim simptomima koje uzrokuje panika: opuštanjem mišića (progresivna mišićna relaksacija) kako biste kontrolirali razinu napetosti te kontroliranjem disanja kako biste spriječili simptome nastale hiperventiliranjem. Ove strategije ciljaju na to da razbiju krug panike prije nego što ona eskalira, a od pomoći su vam i pri odlasku u sve one situacije za koje unaprijed znate da će vas vjerojatno učiniti napetom. Svakako imajte na umu da je najbolje vježbati ih redovito kada niste napeti ili u panici, kako biste znali što učiniti kada imate napad panike.

Više o napadima panike i o učinkovitim tehnikama nošenja s njima možete pogledati u našoj arhivi o anksioznosti i napadajima panike te stresu.

Ne zaboravite, strah nema neku posebnu moć osim one koju mu sami dajete kada mu se predate. Samo hrabro i sretno!

Draga gospođo, primite moje iskreno saučešće. Čujem da je između vas i supruga bila ona ljubav o kojoj svi sanjaju – on vam je bio životni suputnik u svakom smislu. Sada kada ga nema, kao da je s njime umro i dio vas, i ne znate kako nastaviti živjeti bez njega. Želim vam reći da je normalno što se ovako osjećate – iako društvo očekuje da „nastavimo dalje” nakon određenog vremena, tuga nema predviđeni vremenski rok ni tijek kojeg se mora slijediti. Tugovanje je proces, osoban i intiman, i važno je kao takvog ga poštivati te dozvoliti mu da “odradi svoje”.

Pozivam vas stoga da se povežete sa svojim emocijama, da im dozvolite da budu tu kakve god one bile, ali i da ih pokušate polako otpuštati. U tome vam umnogome može pomoći pisanje. Ono nam omogućava da misli i emocije pretočimo na papir, da dobiju početak i kraj, da ih vidimo, pročitamo, probavimo, posložimo, presložimo. Možda biste mogli pisati pisma svom suprugu? Svakodnevno mu napišite koliko vam nedostaje, podijelite s njim sve o čemu razmišljate ili što vas u tom trenutku brine, što vam je na duši. Ta pisma možete spremati u neku lijepu kutiju ili ih ritualno baciti u more, zapaliti ili nešto drugo što osjećate da je ispravno i da vam pomaže u prihvaćanju njegova gubitka.

Nadalje, umjesto da razmišljate o tome kako živjeti „cijeli život bez njega“, probajte se za sada fokusirati na jedan dan ili čak jedan sat... sve ostalo zvuči preteško i neostvarivo. Pobrinite se o svom bolnom tijelu s ljubavlju s kojom bi se pobrinuo vaš suprug – šetajte, dišite svjesno, istežite se koliko možete ili lagano masirajte dijelove koji su bolni te udišite u njih toplinu, ljubav i nježnost. Iako ste mi rekli da se ne volite družiti i da je on bio jedini vaš prijatelj, mi ljudi smo društvena bića i kako bi se naše srce oporavilo, treba nam blizina drugih ljudi. Razmislite postoji li možda ipak jedna osoba s kojom biste ponekad mogli otići u šetnju? Možda netko kome bi dobro došla vaša pomoć (neka susjeda u potrebi)? Naime, kada se raspadamo iznutra, dobro nam dođe usmjeriti svoju energiju na nekog drugog u potrebi, pa će polako i smisao našeg života ponovno pokucati na vrata. Ukoliko volite životinje, možete se posvetiti i brizi o nekoj. Razmislite i o grupi za podršku ili terapeutu specijaliziranom za gubitak – moguće je da postoji pomoć takvog tipa tamo gdje živite.

I ne zaboravite, vi ne morate naučiti živjeti "bez njega", već pronaći način kako da ga nosite sa sobom (u vašim sjećanjima, u svakodnevnim ritualima, u vašem srcu) i nastavite živjeti ovozemaljski život dok jednog dana ne kucne i vaš čas.

Grlim vas snažno, sretno!

Ovisno o situaciji. Ukoliko se, naprimjer, radi o nekoj svađi koja je u tijeku, najbolje je pričekati da se smiri pa tek onda pokušati razgovarati s njim kada bude „hladne glave“.

U žaru emocija (ili kako to volim reći „u crvenom“) se ne razgovara – kada naš logički dio mozga „šteka“, nema smisla pokušati tražiti razumne odgovore od osobe koja je preplavljena emocijama.

Ne odgovarajte ljutnjom na ljutnju jer ako i vi reagirate burno, sukob će samo eskalirati. Dajte mu prostora da se smiri prije nego što ponovno pokušate zapodjenuti razgovor.

Ukoliko je to čest slučaj (da se jako ljuti), to može ukazivati na teškoće sa samokontrolom ljutnje kod vašeg supruga i problem je koji bi bilo dobro adresirati na psihoterapiji.

Je li vaš suprug svjestan tog problema i smatra li uopće da je to problem? Jer, ukoliko nije, prvi korak bit će postavljanje vaših granica prema njemu i pomoć da uvidi neprimjerenost svojih reakcija.

Naime, ako vas vrijeđa ili se ponaša agresivno, jasno mu recite da to više ne želite tolerirati i da tražite da to promijeni.

Ne znam iz vašeg upita koja je točno vaša situacija (dešava li se to često i u kojem intenzitetu), ali takva ponašanja nisu i ne bi smjela postati vama prihvatljiva – zaslužujete odnos pun poštovanja, razumijevanja i ljubaznosti, nikako agresiju u bilo kojem njezinom obliku.

Na svima nama odraslima je, pa tako i na vašem suprugu, naučiti se nositi s neugodnim emocijama među kojima spada i ljutnja – to što smo ljuti ne daje nam pravo da tu ljutnju izbacujemo nekontrolirano iz sebe.

Pokušajte stoga iskreno i otvoreno razgovarati sa suprugom kada je miran, reći mu koliko vas takva njegova ponašanja bole i vrijeđaju i recite da ste spremni pomoći mu uhvatiti se u koštac s tim problemom.

Samo hrabro i sretno!

Draga gospođo, vjerujem da osjećate kako vam vrijeme polako curi kroz prste i nikako da dođe taj dan kada ćete napokon početi misliti i na sebe. Nažalost, čekajući nam proći život. Moj najtopliji savjet je da počnete razmišljati kako početi živjeti malo i za sebe, unatoč obavezama koje imate prema roditeljima.

Imate li mogućnost podijeliti svoj teret obaveza s nekime (sestrom ili bratom, sestričnom, ujakom ili nekim drugim iz obitelji tko bi bio voljan povremeno uskočiti?). To bi vam omogućilo malo više vremena za sebe i aktivnosti kojima se želite posvetiti.

Ukoliko ne postoji takva opcija, možda bi povremeno mogli uskočiti kakvi dragi susjedi uz neko plaćanje koje možete financijski podnijeti? Ako vam financije dozvoljavaju, možda biste mogli razmisliti o pomoći njegovateljice ili slične osobe, ili barem nekoga tko bi vam pomogao održavati stan ili kuhati.

Ono što trenutno pokušavam je pomoći vam da se malo rasteretite od obaveza koje su na vama kako bi se oslobodilo malo prostora za vas – za ono što želite, u čemu uživate, što vas ispunjava i čini da se osjećate živom.

Znate li uopće što je to što si uskraćujete zbog ove situacije? Ponekad u žrvnju života možemo zaboraviti tko smo i kamo uopće želimo ići. Ne bi bilo loše kada biste u tu svrhu počeli pisati – terapijsko pisanje moćno je oružje koje nam omogućuje dublje uvide u same sebe i usmjerava put prema kojem treba ići kako bismo zadovoljili svoju životnu svrhu.

Kako najbolje pisati?

Pronađite neko mirno okruženje (to može biti i kupaonica, auto ili bilo koji prostor gdje imate malo mira i tišine).
Stavite tajmer na 10 minuta.
Pišite sve što vam padne na pamet, bez uređivanja ili kritike. Ako zastanete, zapitajte se: „Koje misli mi prolaze kroz glavu? Kako se sada osjećam?“ – najvažnije je da budete iskreni prema sebi.
Svakako se okrenite prijateljima koji vam mogu biti podrška u nošenju s ovom situacijom. Društvena smo bića i nismo napravljeni da prolazimo sami kroz životne borbe. Počnite malo češće tražiti pomoć bližnjih – ne morate i ne smijete sve sami.

Sretno!