Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Kako se nositi sa situacijom kada djetetu od 19g pokušavaš objasniti da mora snositi posljedice za svoje odluke i da ja nisam kriva za njene krive izbore. Svaki put krivi mene viče na mene i tjera me da se osjećam kao loša majka. Ona sama tvrdi kako ima 19g i da nije još odrasla. U stalnom smo konfliktu. Teško mi je nositi se sa ovom situacijom. Ne mogu dalje došla sam do zida. Malo se popravi ali onda ponovno isto. Ona za sve nađe opravdanje kako je nešto ne fer. Ja joj pokušam objasniti ona meni ti meni pametuješ. Jako smo je štitili i uvijek pomagali oko problema. Zato smo krivi. Imam osjećaj da ću pasti u ponor, srce me boli svaki put kad mi kaže ne pleti se u moje stvari, ne govori mi ostavi me ti si kriva ti si ovo ti si ono. Samo sam svom djetetu htjela dobro a dobila sam da sam za sve njene probleme kriva ja, za sve njene krive odabire kriva ja. Ja ne znam ni zašto sam kriva jer mi nikada nije rekla. Smatram da sam joj pružila ljubav, topli dom, lijep odgoj a na kraju sam najgora mater ikada. Zbunjena sam situacijom. Oprostite mi na gnjavaži ovoj je priča bez kraja zato oprostite mi što je ovako dugačko pitanje. Imala sam potrebu progovoriti. Hvala unaprijed.
Roditeljstvo je zasigurno jedna od najtežih zadaća koje imamo, možda čak i najteža. Svakako je najljepša ali je toliko zahtjevna, odgovorna i posebna da se ne može mjeriti ni sa čim drugim – stvaranje novog ljudskog bića koje moramo pripremiti za samostalan život, a pritom sačuvati sebe same kao i odnos s našim partnerom – nimalo lak zadatak priznat ćete. Nažalost, djeca toga nisu svjesna dok i sama ne postanu roditelji i često znaju biti veoma „oštra“ prema svojim roditeljima – ljuta na njihove mane i ogorčena zbog njihovih pogreški, vrlo često napravljenih u najboljoj namjeri. Pa tako i postoji ona izreka „put do pakla popločen je dobrim namjerama“. Upravo iz tog razloga, nemojte i vi biti toliko oštra prema sebi – svaki roditelj čini za svoje dijete najbolje što zna i može u određenom trenutku. Ono na što bi bilo puno bolje usmjeriti se danas, kada je vaša kćer već odrasla, jest pomoći joj da se nauči nositi na bolje načine sa svojim negativnim osjećajima. U tome joj može pomoći mindfulness – predlažem da pročitate jedan od mojih tekstova na temu, nabavite knjigu i polako krenete s vježbanjem. Uključite vremenom i nju – osim što ćete joj prenijeti korisne alate, osnažiti ćete i vaš odnos. Sve ostalo pustite tamo gdje mu je i mjesto, u prošlosti. Dobra ste majka, da niste ne biste se nikada ni pitala jeste li. Samo strpljivo i hrabro, sretno!
Veliku mi frustraciju čini odnos moje 11-godišnje kćeri spram (ne)učenja te njezino sustavno odbijanje mojih molbi i pomoći oko istog. Postoje li kakvi psihološki mehanizmi kojima bih ju potaknula na rad prirode, geografije te nadasve povijesti? Napominjem da je vrlo inteligentna i sposobna te npr jezike, klavir odrađuje s lakoćom.. Unaprijed zahvalna.
Motivacija je ono što nas potiče da se aktiviramo i pokušamo ispuniti neke svoje ciljeve. Bilo bi sjajno kada bi bili „prirodno“ motivirani ispunjavati sve svoje obaveze i zadatke bez da nas netko na to mora podsjećati ili prigovarati nam, međutim, ljudska priroda (pogotovo ona tijekom adolescencije) je takva da se nekad teško motiviramo ispuniti čak i najjednostavnije zadatke i ciljeve. Ono što vam može biti korisno jest osvijestiti da velika većina adolescenata, pa i vaša kćer, se želi osjećati uspješno i odgovorno za svoja ponašanja iako ponekad zapinje u tim nastojanjima. Obzirom da postoje predmeti u kojima se zalaže, vjerujem da u nekim predmetima zapinje jer joj nisu interesantni. Silom nećete puno postići – najbolja opcija je pokušati joj pomoći da pronađe nešto za sebe interesantno u tim predmetima (potaknite dakle njezinu unutarnju motivaciju) ili usmjerite njen fokus na neki cilj, a za koji joj ti predmeti mogu biti korisni (npr. ocjene na kraju godine i upis na željeni fakultet kao vanjski motivator). Svakako ju potaknite da otvoreno razgovara s vama i objasni svoje razloge nezalaganja u tim predmetima. Tada ju pažljivo slušajte i nikako ne napadajte. I ne zaboravite – svatko od nas je stvoren za nešto. Umjesto da previše vremena trošite stavljajući fokus na ono što joj je manje bitno/u čemu nije uspješna, radije usmjerite fokus na ono u čemu uživa i u čemu se zalaže. U konačnici, upravo to će joj „jednog dana dati kruha“ a i biti jedan od razloga da bude zadovoljna svojim poslom i životom općenito. Sretno!
Prvi sam put u vezi (27), i partner (24) i ja dogovorili smo se otprilike u kojem smjeru (ozbiljna, duga monogamna veza) i kojim tempom želimo da se veza razvija, a da nam obojici bude ugodno. Aseksualan sam i to sam mu rekao, na što nije reagirao negativno; rekao sam mu nakon što smo imali odnos, kao objašnjenje svoje "situacije" i popričali smo kako svatko od nas gleda na sam seks i može li ova razlika u orijentacijama biti nešto zbog čega ne želi nastaviti sa mnom odnos. Iako je rekao da mu to ne smeta i da me prihvaća takvog i poštuje, u meni sve više rastu (neopravdano, ničime nije pokazao da je to promijenilo naš odnos s obzirom na ranije) osjećaj straha da će se "predomisliti" i osjećaj krivnje da ulazim u cijeli odnos ne dajući 100 % sebe, odnosno ne dajući onoliko koliko on daje. S druge strane, ne želim ga udaviti razgovorom na ovu temu, kad je jasno verbalizirao da mu ne predstavlja problem. Na koji način mu dati do znanja da je svaka komunikacija na ovu temu dobrodošla i poželjnija od toga da sam donosi zaključke?
Postoji jedan talijanski izraz za to koji kaže „sam pjevaš i sam sviraš“. I, kada malo razmislim, čini mi da ste među vama vi taj koji zapravo sam donosi zaključke. A ti vaši zaključci proizvod su vaših stavova i vjerovanja o tome kako bi odnos s partnerom trebao izgledati, kako bi se vi trebali ponašati, što znači „davati sebe“ u odnos i slično. Ništa loše samo po sebi, naime, prirodno je da svatko od nas ima svoj pogled na svijet, druge ljude i same sebe i svi mi donosimo određene zaključke. Problem je što nam oni ponekad mogu otežavati život i činiti da se osjećamo loše. Moj vam je prijedlog da još jednom asertivno i iskreno s partnerom popričate o tim svojim strahovima i brigama. Izbjegavajte započinjati rečenice sa „zašto“ i „ti“ - to navodi osobu na obranu. Izražavajte se radije u JA terminima i izrazite svoje osjećaje (npr.“Osjećam se zabrinuto jer…“) umjesto da koristite TI termin (npr.“Ti bi trebao...“). I kada počne pričati slušajte ga. Nakon toga, ukoliko njegove riječi odgovaraju i dalje njegovom ponašanju, vjerujte mu i uživajte u odnosu s osobom koja vas prihvaća upravo takvog kakav jeste. Samo hrabro i sretno!
U teškoj sam depresiji i tuga mi je jedini prijatelj. Ne znam kako si pomoći. Hvala
Neobična bi bila osoba koja bi rekla da se nikada nije osjećala “depresivno”. Tuga nam pomaže prepoznati da nešto nedostaje u našem životu i da smo spremni za promjene. No, klinička depresija je teža od jednostavnih promjena raspoloženja. Svakako nemojte čekati da prođe sama od sebe jer nažalost neće. Upravo zato je jako važno da potražite čim prije psihološku pomoć. Kognitivno-bihevioralni tretman depresije je iznimno učinkovit za vaš problem. Vi i vaš terapeut ćete istraživati kako vaša ponašanja doprinose tome da se osjećate dobro ili loše. Istražiti ćete i negativne i nerealne načine mišljenja koji dovode do toga da se osjećate depresivno. Terapija vas dakle može naučiti da mislite realnije i osjećate se bolje. Ono što možete početi mijenjati već od ovog trenutka jest uvesti u svoj život ugodna iskustva (barem 1 dnevno radite ono što čini da se osjećate zadovoljno npr. slušati muziku ili pjevati, popiti kavu na suncu, zvati prijatelja) i iskustva u kojima radite nešto korisno (kako bi osjećali bar malo postignuća - to mogu biti jednostavne stvari poput oprati zube, skuhati ručak, prošetati). Vidjeti ćete kako će se vremenom tuga i osjećaj beznađa početi smanjivati, a rasti će energija i osjećaj zadovoljstva. Svakako ne zanemarite kontaktirati terapeuta koji će vas voditi i pomoći kada zapnete, iznimno je teško izvući se sami iz kruga depresije. Sretno!
Pozdrav, imam pitanje o svojoj budućnosti. Imam 29 godina i nedavno sam dobio otkaz. Ne mogu naći posao koji bi me zadovoljio i uvjetima i plaćom. Nude mi se neke opcije, ali to mi je premalo novaca i ne zadovoljava moje potrebe. Još ne živim sam nego s roditeljima, također se nisam ni oženio još, razmišljam je li pametno otići van iz države raditi. Jednostavno su se poklopile neke stvari koje nisam očekivao da će se poklopiti. Stalno mi je u glavi neko razmišljanje da li sam mogao bolje organizirati svoj život.. Što mislite? Nisam pod stresom niti sam razočaran svojim životom. Da li mi možete reći hoće li mi se poklopiti neke stvari koje sam ja zamislio.
Naravno, ako radimo usporedbu sa generacijom naših baka i djedova, pa čak i roditelja, svi mi danas podosta „kasnimo“. Ali, za današnji svijet, sa 29 godina vi ste još jako mladi i imate svo vrijeme ovo svijeta izgraditi karijeru i zasnovati obitelj. Ono čemu bih se ja na vašem mjestu posvetila je prvo osvještavanje vaših vrijednosti, vještina, očekivanja i strahova. Upravo tim redom. Najbitnije je da osvijestite koje su vrijednosti prema kojima želite graditi svoj život obzirom da će vam to olakšati odluke. Nadalje, osvijestiti vlastite vještine i znanja je bitno kako bi znali koliko već imate od onog što je potrebno da bi postigli svoje ciljeve, a što još morate naučiti i usvojiti. Osvijestite onda svoja očekivanja i probajte uvidjeti jesu li ona realna i ostvariva obzirom na prethodni korak te hoćete li ako ispunite svoja očekivanja živjeti prema svojim temeljnim vrijednostima. Za kraj, osvijestite svoje strahove jer oni vam stoje na putu ka ostvarenju onoga što želite. Vjerujem da ovako na prvu zvuči malo komplicirano, ali čim sjednete s papirom i kemijskom i počnete pisati, vjerujem da će istina iz vas poteći i da će vaše misli, želje i strahovi postati jasniji. Svakako dajte sebi vremena u tome, sve će to sjesti na svoje mjesto. Sretno!
Nakon dugogodišnjeg stresnog perioda desio mi se mentalni zamor i iako sam formalno nastavila sa studiranjem, ne uspijevam sjesti i učiti kao prije. Bila sam odlična na fakultetu u smislu davala sam sve redovno, nikad nisam ni pala ispit. Jako volim ovaj faks i želim biti pravnica, ali nastavljati u 31.godini čini mi se jako teško. Pokušavam, ali svejedno svakodnevno odgađam i ne uspijevam se otrgnuti, kao da ne mogu vise ni pamtiti. Možda me podsvjesno muči količina posla ispred mene, i koliko ću godina imati kad završim i kako ću uskladiti majčinstvo i početak karijere u tridesetima. Kako umiriti misli i mozak i fokusirano raditi? Muci me to sto kaskam za generacijom i što neki već imaju i doktorat i urede i 7 godina iskustva, a ja tek na trećini faksa..
Mislim da ste sami jako dobro dijagnosticirali vaše probleme: odgađa, pretjerana samokritičnost, borba sa cijelom lepezom negativnih i iskrivljenih misli i vjerovanja i njihovo pretjerano analiziranje, perfekcionizam, nisko samopoštovanje, pretjerane brige i negativna predviđanja. Ništa od sveg ovog vam ne ide na ruku, a još manje na pomoć da napravite ono što želite – završiti faks.
Imam odmah tri primjenjiva savjeta:
1. Pronađite kognitivno bihevioralnog terapeuta i počnite čim prije raditi s njim na ovim problemima. Sada, pošaljite mail, ne sutra, a još manje preksutra.
2. Sjednite i napišite što sve morate naučiti i onda razbijte taj plan u tisuću komadića i dan po dan rješavajte jedan po jedan ne zaboravljajući se nagraditi nakon svakog, pa i najmanjeg uspjeha.
3. Dok radite zadnji korak, zapisujte na komad papira ili kompjuter svoje negativne misli, vjerovanja i predviđanja i dovedite ih u pitanje - uvidite koliko su vam nekorisni i demotivirajući te im se lijepo zahvalite što vas gnjave i recite im jedno hrabro i glasno hvala i doviđenja!
Ja znam da vi to možete, a vremenom ćete to osvijestiti i sama. Sretno!
Zaručnik je na izdržavanju kazne zatvora, bez prava na pozive. Ne smijem ga posjetiti i ne možemo se nikako čuti. Teško mi je i ne znam što bih sama sa sobom. Pred ljude i na posao izlazim nasmijana, a kad dođem kući legnem u krevet i duša mi se lomi. Ne mogu se pomirit s time da nije tu i ne znam kako ču prebroditi vrijeme dok je on unutra, bez ikakvih informacija od njega.
Nažalost ponekad nas život spoji pa odvoji – bilo zbog prirode posla koji jedan od partnera radi, zbog studija, obiteljskih razloga ili kao u vašem slučaju. U svim ovim situacijama partneri su primorani duže vrijeme provesti fizički odvojeni. Ne znam što je učinio da nema pravo primati pozive izvana, svakako bi bilo dobro da se savjetujete s njegovim odvjetnikom i da mu prenese poruku koju mu želite prenijeti te da vam objasni kako će izgledati naredno razdoblje po pitanju vaše komunikacije s njim. Ono što je najbolje učiniti kada nam nedostaje partner jest usmjeriti se na izgradnju vlastitog života – posao, hobije i interese koje gajimo – sve ono za što možda inače malo teže pronalazimo vremena kada je partner ovdje. Također, jako je bitno osnažiti svoje bliske odnose s drugim ljudima i potražiti njihovu podršku, pritom mislim na obitelj i prijatelje. A kako bi si dodatno pomogli, možete svaku večer kada ste sami napisati pismo u kojem mu pišete o tome kako se osjećate, u kojem maštate o vama i vašim planovima, pisma koja mu možda i možete predati, ali i ne morate – pisma koja će prvenstveno vama pomoći da ispraznite dušu. Samo strpljivo i hrabro, i ovo će proći!
Ima li smisla biti s partnerom s kojim nam je jako lijepo, ali se ne vidimo s njime dugoročno.
Vaše pitanje je kratko i jasno i potruditi ću se da bude i moj odgovor: pitanje je što vi želite i zašto to želite. I još nekoliko pitanja koja vam mogu pomoći. Zašto se ne vidite dugoročno s tim partnerom? A zašto onda želite provoditi sada svoje vrijeme s takvom osobom? Što trenutno dobivate iz tog odnosa? Što gubite ako ostanete u tom odnosu? Što možete dobiti ako izađete iz tog odnosa i odete dalje svojim putem? Koja je cijena odlaska? Štogod odgovorili, ukoliko smatrate da je to za vas ispravno i spremni ste prihvatiti posljedice svoje odluke, „go for it“. Sretno!
Pozdrav, žensko sam i imam 23 godine. Zanima me gdje je granica 'lošeg dana' i depresije? Od cijelog mjeseca desetak dana provedem tužna, teško mi je ustati iz kreveta, nemam volje za brigom o sebi, tjeram se jesti, zbunjena sam i ne znam odakle da krenem s obavezama i što da radim. Takvi osjećaji mi se pojačaju kad sam u PMS-u i onda bih mogla plakati cijeli tjedan, ali se osjećam tako bez obzira na fazu ciklusa. Nisam sigurna trebam li se obratiti psiholozima ili je moj 'problem' hormonalne prirode. Kad sam imala 18 godina išla sam par puta na terapiju i saznala da imam težu anksioznost s kojim se sada čak i dobro nosim.
Mnogi od nas imaju promjene raspoloženja. No, ponekad možemo ostati blokirani u “sniženom” raspoloženju i potrebna nam je pomoć. Depresija ima različite simptome, od kojih ste mnoge navela i sama. Neke se osobe žale na nekoliko simptoma koji se pojavljuju neko vrijeme. Drugi, koji pate od teže depresije, mogu se žaliti na veći broj simptoma koji su česti, dugotrajni i prilično ometajući. Da bi se postavila dijagnoza depresije odnosno depresivne epizode, depresivno raspoloženje ili gubitak interesa i barem pet ili više drugih simptoma trebaju trajati najmanje 2 tjedna. Razdoblja koja navodite su mrvicu kraća ali ponavljajuća. Pitam se kako izgleda vaš život ostalih dvadesetak dana u mjesecu i je li vaša procjena točna. Obzirom na sve što ste mi napisala, a posebice obzirom na mladu dob i na ličnost koja je očito podložna psihičkim teškoćama, na vašem bih mjestu potražila pomoć psihologa. Kvaliteta života će vam značajno narasti i vratiti će se volja i energija potrebne za početi graditi jedan dobar život. Baš kao i druženja s prijateljima i pronalazak partnera, područja koja vjerujem također pate obzirom na sve što ste mi navela. Nemojte čekati, mobitel u ruke i pošaljite taj mail u potrazi za pomoći, sretno!
Imam veliki problem s anksioznosti. Godinama se borim s čestim napadajima panike koji su mi se dešavali prije velikih ispita ili putovanja. Za dva tjedna putujem na maturalno putovanje i bojim se da mi anksioznost ne pokvari doživljaj jer sam svaki put obavezno imala napadaj panike prije svakog većeg putovanja do sad.
Moram vam odmah reći da, obzirom na vašu mladu dob, predlažem da čim prije potražite pomoć stručnjaka obzirom da se panični poremećaj može “izliječiti” i da ćete si time značajno poboljšati kvalitetu života, sadašnjeg, a naravno i u odrasloj dobi. Kognitivno-bihevioralna terapija je za njega visoko indicirana. A sada idemo na konkretan savjet kako ćete si trenutno pripomoći. Ako osjetite tjelesne senzacije koje vas plaše i napad panike kreće, NORMALIZIRAJTE anksioznost – sjetite se da je anksioznost prirodna ljudska reakcija koja se može desiti i u “krivim” trenucima. Drugi korak, UGASITE OPASNOST – osvijestite da se ništa strašno ne događa i da se to samo vi bojite svojih osjećaja u tijelu, i to je to. Neugodno ali nimalo opasno. PROPITAJTE SVOJE NEGATIVNE MISLI, sjetite se da ne ludite, da ne morate stalno imati kontrolu nad svime i da nećete umrijeti, to je samo još jedan napad panike. UČITE IZ PROŠLOSTI – do sada nikada niste poludjela/umrla niti se ostvarilo ono čega se plašite. I za kraj, osvijestite kako vaše uzbuđenje raste i pada, negativne misli odlaze i dolaze, senzacije se mijenjaju. PREPUSTITE se tom ružnom osjećaju svjesni da će proći, kao i svaki put do tada - on jest neugodan ali nije smrtonosan. Sretno, i zabavite se na maturalcu!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.