Dok čitam ovo vaše pitanje prva stvar koja mi je prošla kroz glavu je koliko zaista slušate? Ali zaista. Jer mi često slušamo, ali ne čujemo. Zapravo, dok slušamo, ono što najčešće radimo je da pripremamo u glavi svoj odgovor/komentar na ono što osoba preko puta nas govori. Razmišljamo o tome slažemo li se ili ne s onime što nam osoba priča, koliko nam se njezine ideje sviđaju ili ne, dajemo osobi određene stereotipne etikete, predviđamo što je sljeće što bi mogla reći obzirom da smo ju „skužili“ i onda pripremamo naš odgovor. A jedino što bi uistinu trebali raditi dok netko priča je znatiželjna i otvorena slušati ono što govori, bez da dozvolimo da sve to što nas ometa „u glavi“ preuzme kontrolu nad nama. Možete učiti tehniku „pauka“ – svaki put kad osvijestite da ste odlutali, vratite pažnju na ono što osoba priča. Uvelike pomažu potpitanja koja možemo postavljati osobi, a koja istovremeno njoj šalju poruku da slušamo, da nas zanima što priča. Također, pitanja daju nama mogućnost da saznamo više o nekoj temi, da razbijemo svoje predrasude, da se naša očekivanja ili pretpostavke ne ostvare. Poanta je dakle aktivirati dok nekog slušamo naš znatiželjni um koji je otvoren čuti sve i skromnost koja je spremna priznati da ne nužno znamo sve. Jer to je upravo suprotno od onog što inače radimo. Zato, ako želite postati ugodan sugovornik, osim širenja vokabulara koji je svakako lijep ukras vašeg govora, sjetite se da imamo dva uha, a jedna usta - priroda nam je tako jasno dala do znanja u kojem bismo omjeru trebali slušati i govoriti.

Dok ovo čitam ne mogu a da se ne prisjetim svoje nedavne trudnoće, poroda i svega lijepog, ali i teškog i zastrašujućeg što ta, možda najveća, životna promjena sa sobom nosi, čak i onda kada „ide sve po špagu“. A kamoli kada je obilježena sa ovoliko traumatskih iskustava. Bez pretenzije da postavim ovim putem dijagnozu i svakako isključivo sa ciljem da vam pokušam približiti ono što proživljavate dajući tome neko ime, usudila bih se reći da imate neki oblik post-traumatskog stresnog poremećaja. Sve ovo što ste mi nabrojali zvuči strašno. I sa svime time ste se morali nositi u veoma kratkom razdoblju, baš onom u kojem ste najviše ranjivi. Za početak bih vam savjetovala da si dozvolite biti tako prestrašena i zabrinuta. Bilo bi čudno da to niste nakon svega što ste nedavno prošli. Tek onda, uživanje u trenutku će se postepeno vraćati – nažalost, ne možemo se opustiti na „gumb“. Potražite prvestveno podršku supruga, vjerujem da je i njemu teško. Dozvolite da vas ovaj dramatičan početak novog roditeljstva zbliži kao partnere, kao prijatelje, kao supružnike. Ukoliko nakon nekog vremena, par mjeseci, budete uvidjela da ne možete proći kroz to bez stručne podrške, potražite pomoć kognitivno-nihevioralnog teraputa koji će s vama tada raditi na vašim strahovima i brigama i pomoći vam da se izborite sa njima podučavajući vas kako se nositi sa negativnim mislima te kako prihvaćati neizvjesnost života, a ne izgubiti mogućnost uživanja u jedinom što zaista i imamo - ovaj trenutak. Budite nježna prema sebi i strpljiva, sretno!

Iskreno, ne znam jesam li ja najkompetentnija osoba za odgovoriti vam na ovo pitanje, ali svejedno ću to pokušati učiniti. Obzirom da ne znam morate li raditi koliko radite, prvo bih dobro promislila o ovom pitanju. Ukoliko pak morate ili želite toliko raditi, sljedeće što bih vas pitala jest kakva vam je higijena spavanja – ne spavate dovoljno po noći? Zaspete li kasno? Budite li se često? I ukoliko su odgovori potvrdni pokušala bih na vašem mjestu promijeniti navike prije spavanja. Također, možete li u toku dana ubaciti neki kratki odmor obzirom da puno radite? Kratka dnevna spavanja mogu nas nevjerojatno puno regenerirati. Što je s prehranom? Hranite li se donekle zdravo i redovito? Prehrana je jako bitna za cjelokupno funkcioniranje organizma, posebice kod povišenih napora, a netko tko puno radi spada upravo u tu kategoriju. Dođe mi da vas pitam i moraju li vaša druženja nužno biti uvijek večernja? Ukoliko ste “sam svoj šef” postoji li mogućnost da se ponekad nađete u toku dana pa da nastavite raditi navečer? Znam da ćete biti umorni, ali djevojka će dobiti još uvijek odmoran dio vas. Možete pokušati i smanjiti posao vikendom pa biti odmorniji i posvetiti joj tada više vremena odjednom, naravno, ako vam priroda posla to omogućava. Za kraj mi na pamet padaju i raznorazni suplementi prehrani koji bi dodatno mogli ojačati organizam i dati potrebnu energiju. Nadam se da će vas jedno od ovih mojih pitanja odvesti prema željenom cilju. Sretno!

Kada čujem riječ suprug i supruga, ono što vidim su dvije pruge, koje putuju jedna uz drugu krajolicima života. No, baš kao i na željeznici, nekada se te pruge mogu razdvojiti i svaka krenuti svojim putem, daleko od druge To ne znači da se one ne mogu ponovno sresti na nekom od sljedećih raskrižja pa opet nastaviti zajedno. Tako nekako izgledaju i naši partnerski odnosi – ponekad smo si jako bliski, a u nekim razdobljima toliko daleki da možemo zaboraviti što nas je uopće povezalo. Djeca, svakodnevne obaveze, posao, brige, navika, uzimanje zdravo za gotovo, sve su razlozi zbog kojih se možemo udaljiti i zbog kojih se vatra strasti i romantike može ugasiti ili tiho tinjati u dimu. Kao veliki pobornik cjeloživotnih ljubavnih priča, moj je savjet da, ukoliko postoji ljubav, povjerenje i vjera u odnos, važno je truditi se rasti unutar odnosa i nastaviti putovati jedan kraj drugog unatoč teškim razdobljima. I baš kao što sunce uvijek sljedi kišu, tako i strast i ljubav opstaju ukoliko ih zalijevamo i radimo na odnosu. I upravo tu je ključ. Porazgovarajte otvoreno sa suprugom o svemu što vas muči, pokažite se otvorena prema promjenama, pokušajte ponovno pronalaziti vrijeme samo za vas dvoje, upoznajte se opet ispočetka ali i skinite prašinu sa onog što vas je nekoć povezalo. Ako vas suprug bude pratio, zajedno možete puno napraviti. Ukoliko on ne vidi problem, probajte predložiti i partnersku terapiju. O nekoj trećoj opciji za sada možda još nije vrijeme razmišljati. Samo strpljivo i sretno! 

Anksioznost i depresija su medicinska stanja koja se ponekad mogu pojavljivati i istovremeno i uključivati obje vrste simptoma. Mogu se pojaviti kod bilo koga i u bilo kojoj životnoj dobi. Jedan od glavnih simptoma depresije je dugotrajno, tužno ili beznadno raspoloženje dok anksioznost uglavnom uključuje osjećaje brige, nemira, nervoze i straha. Točan uzrok depresije i anksioznih poremećaja nije poznat, točnije, leži u kombinaciji genetskih, psiholoških i okolinskih čimbenika. Jako često depresija bude posljedica dugotrajne (i neuspješne) borbe s nekim od anksioznih poremećaj poput napada panike. Može također i biti podloga za razvoj tjeskobe – snažan osjećaj besmisla i beznađa može u nama pobuditi najiskonskije strahove i teror od smrti pa tako dodati depresiji anksiozna obilježja. Ukoliko se ne liječe, oba stanja mogu postati kronična i nažalost obilježiti i narušiti kvalitetu života osobe.

To znači da se ona neće povući sama od sebe i da, ukoliko se borite s ovim problemima, moj vam je najtopliji savjet da čim prije potražite stručnu pomoć kognitivno-bihevioralnog psihoterapeuta. 

Uz to, pozivam vas da pogledate videe na temu anksioznosti, tuge i depresije u rubrici Dobro je pogledati, i pročitate tekstove u rubrici Dobro je znati ovdje na stranicama platforme Budi DOBRO. Budi CE. Sretno!

Neki sam dan, nakon dugogodišnjeg razmišljanja o temi ljubavi, došla do jednog uvida. Možda ćete me poslati na „ono mjesto“, a možda će vam sjesti. Nije ni meni još potpuno sjeo ali svejedno ću ga podijeliti s vama. Kako god, ide nekako ovako. Ima li smisla patiti za nekim tko ne želi biti s nama? Ukoliko dečko ne bude htio ponovno biti s vama, ima li smisla željeti i dalje biti s njim? Što to govori o vašem odnosu prema vama? Koliko je fer prema vama željeti nekog tko ne želi vas? Zar ljubav ne bi trebala biti dvosmjerna? Kako možemo vidjeti vrijednost u nekome tko ne vidi vrijednost u nama? Ne želim pritom reći da vas dečko ne voli i da nećete opet biti zajedno, ja to ne mogu znati, a trenutno ne možete ni vi. Jedino što znamo jest da ste prekinuli nakon dugo godina i „uzeli pauzu“. Svakako dosta moderna praksa, iskreno, ne znam koliko i dobra. Za zdrav i kvalitetan odnos bitno je da dvoje ljudi nema potrebu maknuti se jedan od drugog kako bi riješavali svoje probleme, da ne misle da će njihovi zajednički problemi nestati zbog toga što su se udaljili jedan od drugog, da ne smatraju da ih onaj drugi „koči“. Ako to nije tako, ili još nisu spremni za vezu ili nisu za biti zajedno. U oba slučaja, mislim da je za vas u ovom trenutku najbitnije staviti fokus na ono što vi želite od tog odnosa, što ste vi spremna dati u tom odnosu, da osvijestite zašto baš on – koji su razlozi zbog kojih se želite vratiti s njim, a i koji su oni zbog kojih ste uzeli pauzu. I kada ste sve to odradila, vjerujte da će, ako je on vaš par, jednog dana opet biti s vama. Jer lonac uvijek nađe poklopac, ako je spreman skuhati u njemu nešto poput ljubavi. A ako odluči ići dalje svojim putem bez vas? Onda mu poželite svu sreću i zatvorite vrata koja nisu za vas. Očito vas negdje čekaju neka druga vrata, neka druga priča. Sretno!

Zasnivanje obitelji i dolazak djeteta na svijet nešto je čemu većina nas teži i što bi, barem u ideji, trebao biti jedan od najradosnijih događaja u našem životu. Nažalost, ponekad nas život razočara i nešto čemu smo se toliko radovali ispadne upravo suprotno, možda jedna od najvećih tragedija u našem životu. Vjerujem da je vašem bratu neizmjerno teško i da se osjeća kao da ništa više nema smisla. Obzirom da ste toliko povezani, vjerujem da je i vama strašno gledati ga kako se muči u svom paklu, a možda je najteži osjećaj bespomoćnosti jer ne znate kako mu pomoći. Ono što se osjećam savjetovati vam jest da „odvojite bitke“: jedna je potraga za praktičnim rješenjem problema, dakle, pravna pomoć u rješavanju skrbništva nad djetetom. Tamo ćete koristiti ratio i um. Druga je rad na emocijama tj. na prihvaćanju da je situacija takva kakva jest trenutno, da ju treba preživjeti i da treba sačuvati nadu u bolje dane. To ćete raditi srcem. Svakako se probajte usmjeriti prvenstveno na to da vi budete emocionalno bolje kako biste mogli biti pomoć i podrška svom bratu - znate onu metaforu sa „kisikom u avionu“, prvo stavljate maskicu sebi pa djetetu. U ovom slučaju on je na neki način dijete, onaj „slabiji“, onaj kojem treba podrška. Razgovarajte iskreno s bratom, pitajte ga kako mu možete pomoći. No, i vama treba pomoć i podrška, pomoć bliskih prijatelja, a možda i psihologa. Sretno!

Kada smo djeca, škola nam je, na neki način, drugi dom. I, iako većina nas ide u vrtić, možemo reći da tek u školskim klupama naša svjesnost samih sebe, naših vršnjaka i njihovog odnosa prema nama kao i svijet odraslih i njihova pravila dosežu razine koje su sličnije svjesnosti odrasle dobi. Upravo iz toga razloga, sve ono što proživimo u školskim klupama duboko se urezuje u naše pamćenje i stvara podlogu za našu sliku o nama, koliko smo poželjni i voljeni, prvenstveno od strane vršnjaka, baš kao što nastaju i ideje o tome kako funkcionira svijet i kako se trebamo ponašati. Nažalost, svi nosimo sa sobom i neka loša sjećanja iz tog razdoblja, a neki od nas, kao vi, nose i traume. Traume koje, ako nisu prorađene, truju potiho iznutra naše tijelo, um i srce. I ponekad izbiju na površinu prelivši se preko cijelog života, ne pokazujući ništa osim tmine. Tada je jako bitno potražiti pomoć, osobito ako su te misli toliko crne da razmišljamo kako ništa nema smisla. I one neće proći same od sebe ili ako se zaokupite s nečim drugim, „nađete si posla“ kako bešćutno kažu neki. Nikako! Moj vam je najtopliji savjet da potražite stručnu psihološku pomoć i da napokon ostavite taj teret tamo gdje mu je i mjesto: u prošlosti. Samo hrabro i, sretno!  

Nasilje je nažalost sveprisutno i u današnjem društvu. I što je najgore od svega, ispada da sustav, zakoni i društvo više štite nasilnika negoli žrtvu - iako su nam puna usta strategija, direktiva i postupanja, na kraju priče žrtva je ta koja se skriva u sigurne kuće, savjetuje ju se da mijenja rutine, stalno bježi i primorana je bojati se I tražiti zaštitu dok nasilnik slobodno šeće po svijetu, baš kao i ovaj vaš kolega koji nije dobio otkaz unatoč nasilju koji je počinio prema vama. Iskreno mi je žao da je tome tako. Moj vam je najtopliji prijedlog da, ukoliko to niste učinili (pretpostavljam da jeste no, želim to naglasiti) potražite pomoć psihoterapeuta kako bi se emocionalno pripremili na ponovni susret sa nasilnikom i prostorom gdje ste doživjeli nasilje. Također, veoma je bitno da se prije vašeg povratka organizira u poduzeću sastanak sa menadžmentom i sa nasilnikom te ga se otvoreno upozori da mu ne padne na pamet ponoviti prema vama išta slično te da je njegovo ponašanje pod budnim okom. Ukoliko je to moguće, zatražite da se posao organizira na način da nemate direktan kontakt s njime. I obavezno otvoreno razgovarajte s kolegama o nemilom događaju te ih zamolite za razumijevanje i podršku ukoliko vam budu potrebni. Najgore što možete napraviti je gurnuti stvari pod tepih ili skrivati se zbog njegove sramote. Žrtva nije nikada kriva za ono što joj se dogodilo, VI niste krivi za ono što vam se dogodilo – zaštitite sebe prije svega. Sretno!

Dobar odnos bazira se, prije svega, na međusobnom povjerenju. Kada je povjerenje narušeno, teško je graditi stabilnu i kvalitetnu ljubavnu priču. U modernom svijetu odraslih ljudi sadašnji nam partner najčešće nije ona “prva ljubav” (a često čak ni prva ozbiljna veza ili brak). Koliko god nam iskustvo u ljubavnim odnosima može donijeti bolji uvid u kakvog partnera želimo i što nam je u odnosu bitno, isto toliko nam donosi “tereta” – sama spoznaja da je onaj koga volimo prije nas volio nekog drugog nije tako laka za probaviti. Moj najtopliji savjet je dijeliti što manje informacija sa sadašnjim partnerom o prethodnim vezama i odnosima, posebno na početku veze kada povjerenje još nije izgrađeno i odnos je još krhak. Cilj nije skrivanje prljavog rublja ili laganje već je svrha čuvanje svog osobnog prostora (što sjećanja i jesu) kao i čuvanje prostora u koji ćete vi i vaš aktualni partner spremati zajednička sjećanja i graditi samo vašu priču, a koja neće biti (barem u samom startu) otežana teretom vaših prošlosti. Naravno da ćete ipak neke stvari podijeliti no, detalje je svakako bolje sačuvati za sebe. Ako je “pogreška” već napravljena – detaljne informacije podijeljene – sjetite se svaki put da je partner izabrao baš vas iz nekog razloga, inače danas ne biste bili zajedno. Također, budite zahvalni njegovim/njezinim prethodnim partnericama jer danas on ili ona ne bi bili ovi koji jesu bez tih iskustava. I ne zaboravite, ljubomora je korisna samo u jako malim dozama - pazite da ne pretjerate s njom jer bi u suprotnom mogli doživjeti upravo ono čega se bojite.