Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Poštovana, htio bih Vam postaviti pitanje, ali puno bi mi jednostavnije bilo da pošaljem inserte iz knjige koju o tome pišem, nego da prepisujem, te molim za e-mail adresu na koju bih to poslao, jer moj problem traje 20 godina i nije jednostavan. Hvala Lijepi pozdrav.
Poštovani, zahvaljujemo na povjerenju i pitanju za koje nam je žao da ne možemo pomoći odgovorom. Pitanja za našu rubriku su svakodnevni problemi iz područja mentalnog zdravlja s kojima se mnogo ljudi bori i za koje traže kratak savjet ili usmjerenje. Budući da vaš problem traje 20 godina, savjetujemo da se obratite psihologu koji će vam se moći u potpunosti posvetiti onako kako zaslužujete i vjerujemo kako ćete jednog dana na taj način uspješno razriješiti svoj dugogodišnji problem. Nadamo se također da ćete uspjeti pronaći osobu koja će vam pomoći privesti kraju svoju knjigu. Želimo vam puno uspjeha i svako dobro!
Poštovana, imam problem sa suprugom. Godinama smo u braku, jako je pažljiv suprug i otac, nevjerojatna mi je podrška i pomoć (od kućnih poslova do pomoći s djecom). Problem kod njega je sto povremeno nađem poruke na raznim sajtovima sa drugim ženama. Cak i 10ak poruka u kome dogovara sastanke sa prostitutkama (nisu se desili, jednostavno ne ode-vidim po porukama). Kada sam ga suočila s time kaže da to radi iz dosade (pritom ne može da mu bude dosadno, ima previše posla i briga) i da uopće ne zna zašto to radi. Posljednji put smo došli do razvoda-ja sam svjesna da ovo nije život i da nije brak. Plakao je, kleo se da je to jace od njega, da ne može da to ne radi i misli da je to bolest (imao je jako teško i traumatično djetinjstvo). Znam i da ima jako nisko samopouzdanje koje na taj način “podiže” (opet, znam, nije u redu). Čitala sam i o nimfomaniji i prilično se tu uklapa. Moje pitanje je-ima li spasa pre nego sto stavim tačku na taj brak. Jer ja ne mogu vise iako je to sve “virtualno”. On hoće da se liječi, želi ići ide kod psihologa, ne zeli me izgubiti… Da li je ovo nešto sto može da se izliječi i da li je uopće psihološke prirode?
U današnjem se hedonističkom svijetu dosta olako (i površno) raspolaže terminom “ovisnost o seksu”, a kojim se opravdava promiskuitet i nevjera u braku. Nažalost, prava ovisnost o seksu predstavlja ozbiljan problem i realnu smetnju u svakodnevnom životu. Nimfomanija (kod žena) i satirijazam (kod muškaraca) su stari nazivi za taj poremećaj koje je danas zamijenio termin “hiperseksualnost”. Ono po čemu prepoznati radi li se o zaista o poremećaju jest osjećaj stalnog spolnog nezadovoljstva (muževog), nemogućnost ostvarivanja emocionalne povezanosti i neobuzdana želja za spolnim odnosom koja ide čak u opsesivnost (suprug ne može prestati razmišljati o seksu iako mu to ometa svakodnevno funkcioniranje). Ono što je također bitno reći jest da je hiperseksualnost rijetko izraz prave seksualne želje, a više (pogrešna i neefikasna) strategija nošenja sa stresom ili anksioznošću. Uzroci mogu biti razni: od disbalansa hormona i neurotransmitera, do bolesti koja utječu na mozak poput meningitisa, tumora pa sve do trauma u djetinjstvu ili adolescenciji. Liječenje se provodi kroz grupne i individualne terapije, kao i partnersku terapiju. Terapijama se nastoji ovladati drugim tehnikama nošenja sa stresom kao i naučiti bolje osviještavati vlastite (prave) potrebe i (nekorisne i za nas loše) postupke. Kad sam sve ovo rekla, ono što vam još želim reći je da procijenite jeste li spremna proći kroz ovo zajedno sa suprugom ili više nemate dovoljno snage, ljubavi (i živaca) jer put neće biti lagan. Ukoliko postoji ljubav, i ukoliko vjerujete suprugu, na vašem bih mjestu pokušala, a onda vremenom pratila njegov trud, motiviranost i promjene. Ukoliko toga ne bi bilo, odlučila bih dalje nastaviti svoj put, bez njega. Odgovor je u vašem srcu, poslušajte ga i krenite putem kojim vas ono vodi. Samo hrabro, i sretno!
Pozdrav, imam curicu od 4 godine sa kojom više ne znamo kako postupati. Ima tantrum gotovo svakodnevno i u stanju je tući i svadati se sa svima, bilo to strani ljudi prijatelji, bake, djedovi, suprug, ja,… ne posustaje ni pred kime. Više nemamo ideju kako ju urazumiti, mislim da smo probali sve metode, ali evo nadam se da možda i ovdje možemo dobiti neki savjet. Bojim se za njeno psihičko zdravlje jer tko god je prisustvovao njenim ispadima svi su rekli da tako nešto nisu u životu vidjeli. Možda mi možete predložiti neko savjetovanje ili bilo što što mislite da bi moglo biti od ikakve koristi jer to više ne možemo ignorirati.
Temper tantrum emocionalni je izljev, najčešće bijesa, a koji je rezultat djetetove frustracije zbog nemogućnosti da dobije ili ostvari ono što želi. Upravo kako ste ga i opisala, prepoznajemo ga po neutješnom i glasnom plakanju, vrištanju, prkošenju, pa čak i udaranju. Pokušaji smirivanja od strane roditelja (ili drugih osoba) bezuspješni su, barem prvo vrijeme njegova trajanja. Najčešće se javlja oko druge ali kod neke djece već i oko prve godine života i sasvim je normalno doživjeti ih i od strane djeteta od 4 godine. Tantrumi su dakle normalna pojava kod djece te dobi i događaju se jer klinci još nemaju dovoljno razvijen živčani sustav, emocionalne, kognitivne niti govorne sposobnosti s kojima bi mogli adekvatno izraziti i kontrolirati svoje potrebe. A iskreno, ako se malo zamislimo, nije ni većina odraslih puno bolja u tome samo se ti nedostaci u emocionalnoj regulaciji i izražavnju očituju kroz pušenje, konzumaciju alkohola i droga, pretjerano vježbanje, beskonačno scrollanje, svađe i tučnjave i drugo.
Što vam je dakle činiti?
Svakako pokušajte, koliko vam je to moguće, prevenirati neke tantrume. Tantrumi se najčešće događaju kada je dijete ljuto i frustrirano jer nešto želi, a ne uspijeva to dobiti. Mogu se dogoditi i kada je dijeto prestrašeno ili zabrinuto, pa čak i sretno ili uzbuđeno. Okidači mogu biti i umor, gladi i žeđ kao i onda kada je prisutno previše podražaja poput buke, svijetla (poput reflektora na koncertima ili iz izloga ili previše gledanja u crtiće, glazbene videe ili nešto drugo na ekranu, a što se brzo izmjenjuje i „titra“) i gužve općenito. Svakako pokušajte zadržati smirenost jednom kada tantrum krene, spriječite (samo)ozljeđivanje i pružite joj utjehu jednom kada oluja prođe. Pokušajte tada i doprijeti do nje – razgovarati o tome što se dogodilo s razumijevanjem i prihvaćanjem. Možete također početi učiti mindfulness te ga poučiti njemu i svoju djevojčicu. Ako se kroz koji mjesec situacija ne smiri, obratite se dječjem psihologu koji će prvenstveno vama roditeljima pomoći svojim savjetovanjem. Samo strpljivo, i sretno!
Kako četverogodišnjaka osloboditi od paničnog straha od običnog vjetra i kiše?
Kao i za većinu dječjih pitanja, strahove moramo promatrati u kontekstu razvoja. Strah i anksioznost sasvim su prirodan dio razvoja djeteta, baš kao što se te emocije prirodno javljaju kod odraslih, ali mogu biti zabrinjavajući ako njihov sadržaj nije primjeren razvojnoj dobi. Djeca različite dobi boje se različitih stvari, npr., prvi strah koji se javlja u dojenačkoj dobi je strah od odvajanja od roditelja. U drugoj godini života djeca imaju sve više strahova: strah od mraka, samoće, odvajanja od majke u vrijeme odlaska na spavanje, od jakih zvukova (grmljavina, usisavača), vjetra, kiše, tamnih boja, velikih objekata i drugo. Između treće i četvrte javljaju se strahovi od stranih ljudi, životinja, ružnih maski, promjena itd. U šestoj godini života djeca se počinju bojati bolesti, nesretnih slučajeva, duhova i drugo..Dakle, kako djeca rastu strahovi postaju sve apstraktniji sve do adolescencije u kojoj se npr. radi o akademskom neuspjehu ili strahu da smo neprivlačni. Što se tiče vašeg djeteta, postavila bih si nekoliko pitanja: - kada se pojavio taj strah? Koliko dugo traje? Koliko je intenzivan? Je li nekada intenzivniji više ili manje ili kada? Svakako je ključno dati do znanja djetetu da prepoznajete i validirate njegov osjećaj – da znate da je stvaran, da ima pravo na njega ali i da kao mama znate da ono čega se boji nije za njega uistinu opasno te da ćete mu pomoći da se upozna sa time čega se boji i da i on sam uvidi da nije opasno za njega onako kako izgleda. Kada se dijete tijekom izlaganja prestraši važno je to mu nježno ponoviti, zagrliti ga ako dozvoli ili mu pružiti ruku kako bi znalo da ima podršku. Nikako se smijati, zezati ga ili umanjivati njegov strah. Svakako je bitno ne forsirati ga i tjerati. Pokušajte mu pokazati simpatične igre sa kišom, kišobranom, lokvama, kao i sa vjetrom, kosom koja vijori pa ide na lice, osjećaj vjetra na tijelu, možete uzeti neke duge trake ili zmaja pa ih puštati na vjetru. Izlažite se zajedno i pokažite otvoreno svoju znatiželju prema tim fenomenima i svoju radost u njima. Ukoliko ne uspijete sami u tom procesu, a strah ne prođe kroz neko vrijeme, savjetujem da se obratite dječjem psihologu. Samo strpljivo i sretno!
Prekinula sam vezu u kojoj sam se jako puno davala emocionalno, a partner mi nije ni u pola vraćao. Stalno je imao strahove da bi ja njega mogla prevariti kao što ga je prevarila bivša žena, da sam možda s njim samo zbog novaca kao njegova bivša žena koja je na kraju našla ljubavnika zbog čega su se i razveli. Njegov najveći strah je bio da bi mu ja mogla braniti da vidi dijete, što mi nikada nije palo na pamet jer i sama imam dijete iz prvog braka. Uvijek su mu bili izgovori kad bi bio sa mnom da je umoran, da mu se spava, da se rano ustaje, a sad s ekipom može biti do kasnih noćnih sati. Uvijek sam bila ja ta koja mu se morala prilagođavati, nikad me nije htio poslušati u nekim stvarima, a znam da sam bila u pravu. Puno puta me uvjeravao da on nije rekao nešto, a sigurna sam da je, jer je vidljivo iz poruka... stalno je govorio da je riješio repove iz prošlosti a baš i nije. Ponovno je krenuo psihijatru ali nisam bas vidjela nekog pomaka. Psihijatrica ga je pitala dali se on meni dovoljno daje emotivno kao ja njemu, na sto je on odgovorio da misli da ne...e sad mene zanima dali sam možda ja negdje pogriješila, što se događa s njim i kakvi su to strahovi, sto bi to trebalo značiti... jako mi je teško nakon prekida koji sam ja napravila jer mi je već dosta bilo, nisam vise mogla izdržati, ali ja i dalje mislim na njega...
Nisi ti kriva. Sad pročitajte još jednom prvu rečenicu. Pa još jednom. I sad još jednom. Udahni. Nisi ti kriva. Voljela bih vam napisati te tri riječi još tisuću puta u nadi da će kroz oči polako doprijeti do vašeg uma, a onda se spustiti sve do srca. Ovim riječima ne želim reći da vi niste nikada ništa loše napravila u toku vašeg odnosa jer bi to jednostavno bilo nemoguće i lagala bih vas kad bih vam to rekla ali, vi niste kriva, a još manje odgovorna, za emocionalne (i druge) probleme vašeg bivšeg partnera. Nažalost, jako puno ljudi je emocionalno nezrelo, nedostupno, istraumatizirano. No, svatko do nas odgovoran je zaliječiti svoje rane i traume, dal tijekom vlastitog psihoterapijskog procesa ili drugim putem, svakako nije pravedno niti ispravno dovesti našeg partnera u situaciju da mora trpiti posljedice naših neriješenih problema. Nemojte me krivo shvatiti, naravno da zdrav prijateljski i ljubavni odnos imaju utjecaj na zalječenje naših emocionalnih rana ali to nije i ne smije biti njihova primarna funkcija, a još manje imaju pravo biti uzrok nastajanju naših emocionalnih trauma. Iz tog razloga, a ovo vam kažem svim srcem, nastavite polako svojim putem sama – biti će vam teško ali će vam omogućiti ponovno posvetiti se sebi, svojim potrebama, a zašto i ne, vremenom će se otvoriti prostor za neku novu osobu u vašem životu, emocionalno zreliju i dostupniju s kojom će odnos biti obostran. Samo hrabro i sretno!
Imam 26 godina. Nemam ni jednu prijateljicu, nikada nisam imala momka i jako sam usamljena. Ranije sam imala društvo i prijatelje i voljela sam društvo, ali nisam bila u mogućnosti s njima držati korak u izlascima, najviše financijski, a i nisam voljela takav tempo. Tada mi je često prijala samoća i distanca od drugih. Nisam se nikada ni sa kim svađala, već sam jednostavno vremenom ostala bez ijednog prijatelja. Pored toga imala sam teških životnih situacija koje sam zajedno sa porodicom nekako prebrodila, ali voljela bih da sam imala to s kim podijeliti. Imam posao, radim redovno i sve svoje obaveze obavljam, ali nemam nikog s kim bih mogla prošetati ili otići na kavu. Godinama već tako funkcioniram, ali se plašim za budućnost.
Što bi se dogodilo kada bi onu dragu kolegicu s posla jedan dan pozvali na kavu? Najgore što se može dogoditi je da vas odbije, a najrealnije što će se dogoditi je da ćete jedan dan otići na kavu i da će vam biti baš drago iako ćete veoma moguće prije te kave (a možda i nakon) biti malo uznemirena. Ili se probajte upisati na tečaj nečega što vas oduvijek zanima (keramika, heklanje, enologija, paragliding ili bilo što drugo) i dozvolite sebi upoznati neke nove ljude, ljude s kojima ćete imati zajedničke interese. Zašto vam ovo savjetujem? Imate 26 godina i iz vašeg pisma zaključujem da vi želite imati prijatelje. Život se tako odigrao da ste završila u „krivom“ društvu – društvo s kojim ne dijelite vrijednosti i interese i vremenom je to kumovalo prekidu prijateljstva. Prekidu za koji niste kriva ni vi niti oni, jednostavno niste bili dobar „par“. Lijepo je što ste povezana sa obitelji, što imate posao i odgovorna ste osoba ali smatram velikom štetom da osoba duboka poput vas ne dijeli svoj život sa par (sasvim dovoljno!) ljudi izvan obitelji, a s kojima ćete u narednih nekoliko godina, sigurna sam, izgraditi prekrasno prijateljstvo, a s jednim od njih zašto ne i ljubav, za sve postoji prvi put! Zato, umjesto da dozvolite strahu da bude pokretač vašeg života, neka to radije postane znatiželja prema životu i svemu onome što vam još može donijeti...Zapamtite, kako bi vam život poklonio lijepe stvari morate mu malo i vi pomoći, sretno!
Što mogu činiti da jačam emocionalni razvoj djeteta?
Rekla bih da su četiri stvari ključne:
1. Prihvaćanje djeteta – kako bi moglo izrasti u osobu sa zdravim poštovanjem prema sebi i drugima, dijete mora osjećati da je ono prihvaćeno, prvenstveno u obitelji, a kasnije naravno i od strane vršnjaka. Zdravo samopoštovanje i razumijevanje i poštovanje prema drugim ljudima baza su na kojoj se grade zdravi emocionalni odnosi, prema sebi i sa drugim ljudima u zajednici.
2. Podizanje osjećaja kompetentnosti koji utječe na samopoštovanje – osjećaj da smo sposobni nešto učiniti. Kod djeteta je bitno razvijati taj osjećaj potičući ga da se izlaže izazovima prilagođenim njegovim trenutnim sposobnostima te da doživljava i pobjede i neuspjehe i da iz njih uči, razvija se i raste. Greške se ne kažnjavaju već usvajaju kao putokazi za napredak. Ti neuspjesi i gubitci nas pak uče sljedećoj bitnoj vještini
3. Nošenje sa negativnim emocijama što je prijeko potrebno za moći razviti sposobnost nošenja sa nelagodom i otpornost na životne nedaće, a koje će ga neminovno snaći putem. U svemu tome, važno je kod djeteta
4. poticati samostalnost i autonomiju, osjećaj da se može nositi sa životnim zahtjevima, i da to može učiniti bez tuđe pomoći ili da zna kada je vrijeme za pitati pomoć. Ovaj moj odgovor svakako nije iscrpan ali mislim da je dobra točka polazišta i trudi se biti smjerokaz iz kojeg nećete pogriješiti put. Sretno!
Moja curica od 2 godina, sasvim zdrava, ide u jaslice. Lijepo priča za svoj uzrast, ali ima potrebu pred spavanje staviti jastuk ili dekicu ispod pelene i tako se zadovoljavati, ako mogu to tako reci. Zanima me koliko je to normalno?
Masturbacija je sasvim normalna razvojna pojava u male djece i ne mora vas zabrinjavati. Najčešće se pojavljuje već između prve i druge godine života kada dijete otkrije svoje spolovilo, najčešće tijekom previjanja i kupanja. Obzirom da djeca stalno istražuju svijet oko sebe i same sebe, po prvi puta dodirnu ili protrljaju spolovilo i osjete ugodu, opuštanje, pa požele to ponavljati. Djeca najčešće masturbiraju pred spavanje, kada su pod stresom ili kada im je dosadno i u ovoj dobi ju još uvijek ne povezuju sa seksualnošću. Nikako joj nemojte poklanjati pretjeranu pažnju jer djeca vole pažnju (bila ona pozitivna ili negativna) te bi masturbacija zbog toga mogla postati češća. Kada se zabrinuti? Ako postane pretjerano učestala toliko da utječe na ostale dnevne aktivnosti, ako se dira na način da si prouzroči ozljede ili ako je tužna ili uznemirena ostatak dana svakako su alarmi koje bi trebalo uzeti u obzir i pokušati uvidjeti što je uzrok. U suprotnom, ignorirajte, probajte ju zainteresirati za druge aktivnosti – probajte joj ponuditi neki drugi ritual pred spavanje, a koji bi mogao prouzročiti ugodu i opuštanje npr. maženje s vama, čitanje, masaža glave ili drugo. Samo strpljivo, i ova će faza proći!
Kako preboljeti prekid? Kako prestati misliti na njega? Kako da se suzdržim da mu ne šaljem poruke?
Svi znamo da ljubav (ponekad) boli. Ali to znanje nažalost nimalo ne umanjuje našu bol. Svakako najgore što možete sebi činiti je prepustiti se pretjeranom razmišljanju i analiziranju svega što je među vama bilo, prevrtanju vlastitih hipoteza o tome „šta bi bilo kad bi bilo“, mučenju same sebe pitanjem „zašto vas je ostavio“ ili pak kreiranju mentalne liste svega što ste pogriješili i što je možda dovelo do prekida. Šlag na tortu je stalkanje po društvenim mrežama i analiziranje svake njegove objave ili fotografije sa „što je pjesnik htio reći“ i „je li ovo neka tajna poruka upućena meni“. A što vam je onda činiti? Kada vam je svega previše, pustite vaše pjesme, gledajte fotografije i isplačite se do mile volje. Nazovite prijatelje, neka budu s vama u procesu oporavka. Kada se „malo sredite“ usmjerite se na traženje svega onoga što je zaista dovelo do prekida – vaše nepomirljive razlike, vaša i njegova negativna ponašanja i naučite nešto iz toga za buduću vezu – kako ne želite da se partner ponaša prema vama i kako se ne biste trebali ponašati vi te koje su vam stvari kod druge osobe „neprihvatljive“, s kojima ne možete napraviti kompromis. Osvijestite također što vam se svidjelo kod njega, zašto ste ga zavoljeli toliko – otkrit ćete što vam je bitno kod partnera (npr. jako je romantičan ili sviđa vam se što ima veliku strast prema svom poslu ili jako je ljubazna osoba itd) i što vas čini sretnom pa ćete to lakše prepoznati kod budućeg partnera, a koji se nadam da će biti „onaj pravi“. Svakako poslušajte podcast koji smo snimili na temu prekida, nadam se da će vam dati još koju korisnu smjernicu. I zapamtite, jedna od najtežih lekcija u životu je puštanje. Bilo da je riječ o ljubavi, krivnji, izdaji ili gubitku. Mi se borimo, držimo za zadnju slamku jer se bojimo promjene, bojimo se pustiti. No, možda je ipak došlo vrijeme da ga pustite. Pronađite nekoga tko vas uistinu cijeni, ta osoba je negdje i čeka da vas upozna. Sretno!
Imam jednu možda malo glupu situaciju zbog koje se osjećam mrvicu izgubljeno. Ja radim u Zagrebu. Moj muž radi online. Svekar radi na brodu. Svekar se vratio i biti će možda tri mjeseca u Metkoviću. Imam sina od 4 godine i oni bi htjeli da dijete bude kod njih tamo mjesec i pol dana. Ja sam rekla da može biti dva tjedna, ali oni i dalje tupe svoje. I sad ja se tu osjećam kao da sam sama u svemu, a moj muž je kao list na vjetru. Ne razumijem zašto bih ja svoje dijete ostavila kod bake i djeda na mjesec dana, ako može biti s mamom. Istina, ovdje bi išao u vrtić, ali ne bi bio razdvojen od mene. Sad se tu isto propitkujem da li pretjerujem, al opet oni ne znaju moju priču koja je malo tužna, a to je da sam ja imala susret s pedofilom kad sam imala 6 g. I sad ovakvo razdvajanje malog djeteta od majke mi nije jasno. Više me brine kako će mali to podnijeti. I još bih ja trebala putovati svaki put Zagreb - Metković - Zagreb kad god imam slobodne dane. Znači ne znam kaj da mislim uopće o svemu. Muž je čas na mojoj strani čas na strani svoje mame. Meni je samo bitno da mom sinu to ne pada teško. Osjećam se ko da sam njima rodila svoje dijete. Što da radim?
Draga mama, jako me pogodila činjenica da ste imali susret s pedofilom – neizmjerno mi je žao radi toga i nadam se da ćete vremenom i osobnom psihoterapijom uspjeti izliječiti tu traumu. Također me štrecnula i jedna vaša rečenica – osjećam kao da sam njima rodila svoje dijete. Ne znam zbog čega je u vama nastao taj osjećaj ali vjerujem da u njemu leži jedan od uzroka vaše netrpeljivosti i nepovjerljivosti prema baki i djedu. Žao mi je što se osjećate između dvije vatre, a vjerujem da se tako osjeća i vaš suprug. Ako sam dobro iščitala iz vašeg pitanja, vaš sin se nikada nije odvojio od vas na duže vrijeme niti je bio kod bake i djeda na duge periode. Svakako bih u tom slučaju išla na postupno udaljavanje – za početak, možete ga možda odvesti kod njih na tjedan dana, vidjeti kako je prošlo te sukladno rezultatu ponoviti za par tjedana i odvesti ga opet na tjedan dana ili dva, opet ovisno o tome kako dijete reagira. Svakako bi bilo dobro da ste prvo i vi tamo nekoliko dana kada ga dovedete i ukoliko je tamo dva tjedna da se zaletite na vikend. Pa za koji tjedan opet ponovite i tako cijelo ljeto s time da odvajanja produžujete ako sve štima. Biti će financijski i vremenski zahtjevno ali sigurna sam da ćete „preživjeti“ tako jedno ljeto. Odvajanje od mjesec i pol ne bih preporučila u vašoj situaciji osim ako nemate drugog izbora (a ne čujem da je to vaš slučaj). Samo asertivno i sretno, vi ste mama, ne zaboravite to nikad!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.