Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Kako prihvatiti autoimunu bolest?
Spoznaja dijagnoze vrlo je težak trenutak - muče nas odjednom brojna pitanja, nedostatak informacija, neizvjesnost, a osoba je preplavljena osjećajima brige, straha, bespomoćnosti i ljutnje na nepravednu sudbinu ili pak krivnje zbog sumnje da si je sama krivi za bolest. Ono što nam kod kroničnih bolesti najteže pada jest njezina dugotrajnost - kada obolimo od neke akutne bolesti poput sezonske gripe ili čak upale pluća, znamo da je ona tu na određeno vrijeme te da ćemo se više ili manje brzo vratiti u svoj uobičajeni ritam. No, nažalost, jednom kada se kronične bolesti dijagnosticiraju, ostaju s nama dulji period (ili čak cijeli život) i značajno utječu na našu svakodnevnu rutinu a time i na kvalitetu života. Kako bi se što uspješnije nosili sa svojom dijagnozom, važno je da osvijestite ono što ostaje pod vašom kontrolom, a to je način na koji ćete se nositi sa svojom bolešću. U tom smislu, veoma je bitno da ne izbjegavate njeno prihvaćanje, upravo suprotno. Bitno je također osvijestiti i prihvatiti da ćete doživljavati promjene raspoloženja i da ćete imati “loše dane” kada će vam biti teže prihvatiti sve to skupa. Prihvaćanje svih tih stanja, traženje stručne pomoći i razgovor o tome što vas muči neki su od ključnih načina na koje možete snažiti svoj osjećaj kontrole nad time što vam se događa.
Iznimno je važna podrška bližnjih (nadam se da ju imate!) kao i da se usmjerite na život danas i ovdje - nikako pretjerivati u razmišljanju o svojoj bolesti već preuzeti aktivnu ulogu u vlastitom fizičkom (i psihičkom) (o)zdravlj(enj)u. Samo hrabro, i sretno!
Poštovana, imam 30 godina, fakultetsku diplomu, no trenutno nisam zaposlena. Prije 7-8 godina konstatiran mi je umjereni anksiozni poremećaj. Odlučila sam se obratiti liječniku kada sam počela loše da spavam, kada me osjećaj tjeskobe pratio neprestano tokom dana šta god sam radila. Često sam se osjećala malaksalo, imala sam vrtoglavice što me počelo smetati pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Liječnik psihijatar me je najprije poslao na osnovnu analizu krvi, ekg srca, inicijalni pregled neurologa i slične pretrage. Oprostite mi ako pišem proizvoljno nazive ovih pregleda, jer nisam stručna. Kada su svi ti nalazi bili uredni, onda je konstatirao da se radi o anksioznosti. Tom prilikom propisan mi je Xanax 1 mg i psihoterapije. No ubrzo nakon toga su mi se počeli javljati napadi panike (jako lupanje srca, neobjašnjivi osjećaj straha, gubitak daha ili nekad plitko disanje i imala sam osjećaja grča u ramenima i listovima na nogama. Kada bi panika prošla, mišići na nogama su me boljeli kao da sam prije toga imala upalu mišića). Kada sam dr.psihologije ispričala što mi se počelo događa, gospođa me naučila tehniku kako da prebrodim napadaje panike, tako da su se napadi pomalo smanjivali i sada se iskreno i ne sjećam kada sam imala posljednji. Više ne pijem lijekove, jer je psihijatar smatrao da mi više nisu potrebni. Psihologinja mi je maksimalno izbacila tu konstantnu tjeskobu, no ostao mi je jedan problem koji me čini sve više nesigurnom, u tolikoj mjeri da sam izbjegla neke razgovore za posao, upoznavanje nekih novih ljudi, nekoliko obiteljskih okupljanja... Naime, radi se o osjećaju manje vrijednosti i osjećaju inferiornosti. Neprestano razmišljam o tome da su svi drugi ljudi vrjedniji od mene, stalno mi se pojavljuje pitanje što će netko drugi reći. Imam osjećaj da nisam dovoljno dostojna i vrijedna i uvijek mislim da ću se izblamirati. Jednostavno dajem drugim ljudima moć da utiču na mene kritikama, osudom i sl. Pri tom, ovdje ne mislim da se plašim mišljenja samo nekih autoriteta u mom životu, nego se plašim tuđeg mišljenja i sasvim slučajnih prolaznika (ljudi u javnom prijevozu, službenice u banci, blagajnice u dućanu). Plašim se iznijeti svoje mišljenje da ne bi bilo pogrešno shvaćeno. I događa mi da kada negdje trebam otići da nešto obavim, u glavi mi se javljaju neki scenariji kako ću se osramotiti, kako će se nešto loše dogoditi. I još bih htjela napomenuti da sam s nekim bliskim ljudima pričala da mi se ovo događa i svi su bili iznenađeni. Rekli su mi da se to iz mog ponašanja ne bi dalo naslutiti, kako djelujem samopouzdano, sigurno u sebe i kako se ne plašim iznijeti mišljenje. A zapravo nisu svjesni da ja u glavi prođem pakao prije nego što upitam nešto neku nepoznatu osobu ili odlučim s nekim nešto popričati. Moje pitanje je da li postoji način na koji se ovo stanje može prebroditi, jer mi počinje narušavati kvalitetu života? Hvala Vam unaprijed!
Obzirom na poteškoće koje ste mi opisala, moguće je da se radi o socijalnoj anksioznosti - strahu od jedne ili više društvenih situacija (npr. govorenje u javnosti, upoznavanje novih ljudi, zabave, jedenje u javnosti, korištenje javnih zahoda, razgovor s autoritetima i neslaganje s drugima). Osobe sa ovim problemom boje se da će se ponašati tako da će drugi o njima loše misliti te da će vidjeti neki znak anksioznosti, kao što su crvenjenje, tresenje ili znojenje. Iz tog razloga obično pokušavaju izbjeći situacije koje ih čine anksioznima a kada ne mogu izbjeći situaciju, imaju sklonost osjećati se anksiozno ili neugodno, a ponekad mogu imati i napade panike. Prepoznajete li se vi u ovom opisu? Ukoliko da, bilo bi dobro kada biste se odlučila javiti psihoterapeutu kognitivno-bihevioralnog usmjerenja obzirom da taj terapijski pravac ima veoma uspješan protokol za rad na ovom problemu. Vaš će vas terapeut naučiti kako da prepoznate svoje negativne misli i mislite realnije o socijalnim situacijama i sebi. On/ona će vam također pomoći da se postupno suočite sa situacijama kojih se bojite. Tijekom vremena vjerojatno ćete se osjećati manje anksiozno i s više samopouzdanja. Uz to, vaš terapeut vas može naučiti socijalne vještine i načine kako se opustiti, ako je to potrebno. Niz istraživanja je pokazao da se većina ljudi koji se uključe u kognitivno-bihevioralnu terapiju za socijalnu anksioznost osjeća manje anksiozno čak i nakon što je terapija završila. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovana, imate li info o konkretnim udrugama u Zagrebu koje nude psihološku pomoć onkološkim bolesnicima, a da je besplatna i po mogućnosti telefonska, jer pacijent nema snage za odlaske van kuće. Hvala unaprijed
Poštovani, iskreno mi je žao gospodina. Nadam se da će ozdraviti ili barem dostojno proživjeti dane koji su pred njim. U Zagrebu djeluje nekoliko savjetovališta koja nude psihološku pomoć onkološkim bolesnicima, a detalje o njima možete pronaći na web stranici psihoonkologija.hr u nacionalnom adresaru besplatnih savjetovališta za onkološke bolesnike u Hrvatskoj. Ovdje niže možete pronaći kontakte onih koji su naveli da pružaju telefonsku pomoć, predlažem da ih već danas kontaktirate kako bi osoba čim prije dobila potrebnu podršku. Sretno!
Sirius – Centar za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje Zagreb
Potrebna predbilježba na email: [email protected], [email protected]
Klinički bolnički centar Zagreb
Telefon: +385 1 2388 740, +385 91 4923 448
Email: [email protected]
Bila sam u vezi skoro 4 godine. Zadnjih nekoliko mjeseci smo se često svađali zbog gluposti, činilo se da se jedno drugom inatimo i da se time udovoljavamo. Ja sam tražila njegovu pažnju na krivi način, tako što bi mu prigovorila da više vremena provodi s prijateljima nego sa mnom. Što prije tog nije bio slučaj, onda mi se činilo kako se viđamo manje jer to počinje namjerno raditi. Sva naša druženja su bila ista kao prije, uvijek je bilo lijepo i meni i njemu. U grupnim druženjima smo super funkcionirali. Sve se činilo kao da je u redu osim tih trzavica oko gluposti. Jedan dan mu je samo pukao film i odlučio je da je gotovo, nije htio pričat ni pokušat riješit situaciju. On je uvijek bio komunikativniji od mene i spreman riješiti problem, ali ovaj put ne. Ignorira me nekoliko dana, nakon tog smo razgovarali, sve se činilo kao da ćemo se pomiriti. Bio je nesiguran, da ne želi kraj da me voli, ali da jednostavno ne ide dalje. Nakon tog smo se rijetko čuli, ali bi normalno komunicirali. Nakon nekog vremena smo se našli i saznala sam da me je zadnjih mjesec dana veze varao. To mi je bio najgori trenutak, ali s odmakom nakon nekog vremena mi je bilo okej ako si to prestao raditi i želiš raditi na nama možda možemo potražiti pomoć. Ništa od tog se na kraju nije dogodilo, ne znam je li ja idealiziram njega i našu vezu. Jer se stvarno činilo da je to to, on je bio zaluđen sa mnom, ništa nije postojalo osim mene, htio se ženiti nakon godinu dana. Dok nije došla ta neka loša faza u kojoj ga je kao moje ponašanje udaljilo da je on rekao da je zapravo nesretan. Prošla su tri mjeseca, kad mi se čini lakše opet se vratim na početak i bude još gore. I dalje želim njega i da pokušamo ponovo, a znam da je to nemoguće.
Pretpostavljam da se radi o prvoj velikoj ljubavi – takve se najteže napušta koliko god u njima bila nesretni. Upravo kako ste uvidjela i sama, veoma je moguće da idealizirate vaš odnos, onako kako mi ljudi to znamo činiti onda kada tražimo razloge za ostanak u nekom odnosu jer se bojimo prekinuti ga. Ono što je možda svima nama najteže prihvatiti jest da ljubavi može doći kraj – kako povjerovati da nas više ne voli netko tko je bio zaluđen nama? Prava je istina da se protekom vremena i proživljavanjem određenih iskustava u odnosu i izvan njega ljudi mijenjaju pa se tako mogu promijeniti i osjećaji koje gajimo prema svom partneru. A to je posebice istina za mlade parove. U dvadesetima su moguće velike promjene u interesima, ambicijama, ideji o idealnom partneru, karijernom putu ili općenito o tome kakav život želimo živjeti – te su godine još uvijek formativne, a to znači da su moguće i značajne promjene u našem identitetu. To znači da se možemo ludo zaljubiti u nekoga, a putem uvidjeti da taj netko više ne odgovara našoj ideji o idealnom partneru niti više možemo zamisliti život s njim. Koji god bio razlog prekida vaše veze, ako je vaš partner donio takvu odluku, koliko god vam to bilo teško i nerazumljivo, poštujte njegovu odluku i dozvolite mu da ode. Nije dobro za vas siliti odnos koji ne ide. Vjerujem da vam je sada teško i da biste najradije da sve bude kao prije ali to nažalost više nikada neće biti moguće pa čak ni da ste ponovno zajedno – ni vas dvoje niste i više nikada nećete biti oni isti. Odnos nas izmijeni..život nas izmijeni...Stoga zatvorite (za sada) hrabro ova vrata i krenite hodati dalje svojim putem. Naići ćete na nova koja čekaju samo na vas da ih otvorite. Sretno!
Dopisivao se s drugom ženom u periodu kad je naš brak prolazio krizu. Nakon što sam saznala sve je priznao i napisao dotičnoj da se pomirio sa ženom na što je ona odgovorila u smjeru „uredu, nismo ni pisali ništa lose bla bla“. Pola godine nakon toga jedan od njegovih prijatelja spominje kako ima robu tu i tu pri čemu žena saznaje da njegovo društvo itekako zna za tu situaciju. Žena se osjeća lose, poniženo, ismijavano. Kako da žena nastavi dalje? Sta učiniti? Ima sve podatke od osobe s kojim se dopisivao (od adrese do imena i prezimena muža) ali nije htjela pasti na nizak nivo i istog obavijestiti. Međutim sad se pita je li pogriješila što nije reagirala?
Vjerujem da je ženi jako teško, žao mi je. Nažalost, bračna nevjera puno je češća negoli bi mi to željeli misliti. Nije nimalo lako održati dug odnos, a posebice je teško ostati u njemu i dušom i tijelom i onda kada prolazimo kroz teške faze. To ne znači da je nemoguće, ali puno ljudi posrne, na ovaj ili onaj način, u nadi da će si s tim novim iskustvom “olakšati” težinu svakodnevice u braku i dobiti ono što od partnera ne dobiva. Često se u takav odnos ne uđe namjerno nego se “sklizne” u njega gotovo nesvjesno... Naravno da to nije opravdanje, ali nam pomaže razumjeti zašto i kako se nevjera dogodi iako smo bili sigurni da se to nama (ili našem partneru) nikada neće dogoditi. Ono što žena još uvijek može učiniti jest ponovno otvoriti razgovor sa suprugom te tražiti istinu ukoliko ju je spremna čuti. Kontaktiranje trećih osoba nije preporučljivo i može joj samo dodatno naštetiti. U konačnici, jedina osoba koja joj je “obavezna polagati račune” tj. opravdati se i reći što se uistinu dogodilo i zašto, jeste ona s kojom je u braku. Ukoliko u tom razgovoru čuje ono što ne želi čuti zasigurno joj neće biti lako obzirom da je povjerenje teško ponovno izgraditi. Možda joj u nošenju sa ovom situacijom može pomoći podcast Život nakon prevare pa preporučam da poslušate. Štogod odlučila za sebe, samo hrabro i sretno!
Pozdrav. Imam djevojčicu 11 godina. Ide u 5. razred. Trenira odbojku 4 godine. Naime, u nazad manje od godinu dana ima blokadu u znanju i napretku, što se tiče i škole i odbojke. Bila je učenik 5.0, 4.7... Od početka 5og razreda ne može dobiti više od 3. 2,3 su joj ocjene. Na treninzima mjesecima nema pomaka, trener ne zna šta da radi. Stagnira, ne napreduje, a sve djevojčice iz njenog tima su krenule u više timove, ona stoji u mjestu. Jako sam zabrinuta, ne spavam, želudac me muči od nervoze, plačem, vičem, pitam je zašto, kako, dokle tako. Nisam pametna. Lp.
Draga mama. Vaša djevojčica već je zašla u pubertet i polako postaje djevojka, pa žena. Djevojčice u pubertet u pravilu ulaze nešto ranije nego dječaci, prvi simptomi počnu se javljati već između devete i 11. godine, ne postoji pravilo. U njoj se dakle događaju promjene na svim razinama – hormonalnim, emocionalnim, kognitivnim, društvenim, osobnim. Sve te promjene nisu beznačajne i sve imaju utjecaj na to kako sazrijeva, kako razmišlja, kako se osjeća, s kime se želi družiti, kojim aktivnostima se želi baviti, u koga će se zaljubiti, što vjeruje o ljudima, o svijetu, o sebi, kojim putem želi ići u životu, što joj je prihvatljivo što nije, i tonu drugih stvari. Umjesto da ne spavate, da brinete, vičete, pitate ju zašto i dokle tako, probajte smireno sjesti s njom i pitati ju, blagim glasom i otvorena srca i uma, kako se osjeća. O čemu razmišlja. Što ju muči. Je li primjetila taj pad ocjena i kako ga ona objašnjava. Treba li joj pomoć u tome. Što je sa odbojkom. Voli li odbojku. Paše li joj društvo s odbojke. Što misli o tim curama, o treneru. Plaši li ju nešto? Kako ona vidi sebe u toj odbojci i, ako kaže da je primjetila da ne napreduje, muči li ju to i kako si to objašnjava. Možete li joj vi kako pomoći u tome ili trener. I onda slušajte. Ne kritizirajte. Dopustite joj da bude takva kakva je i pomozite joj da ostvari ono što želi i da prebrodi teškoće koje ne može sama. Na taj način prestajete mučiti samu sebe a s nje ćete skinuti enorman teret koji nije na njoj da ga nosi, teret vaših očekivanja. Ako ne možete sami, ok je pitati pomoć stručnjaka. Možda u njenoj školi postoji neki dobar školski psiholog s kojime možete obje razgovarati. U suprotnom neki privatni psiholog koji je specijaliziran za rad sa djecom i roditeljima. Samo strpljivo, i ovo će proći! Sretno!
Pozdrav, imam bolesne roditelje, prošli su mnoge operacije zloćudnih tumora, liječe se od bolesti koje su uslijedile nakon teških i mnogobrojnih operacija. Tip ljudi su koji ne pričaju mnogo o bolestima, i ne žele opterećivati djecu sa svojim pregledima, o nekima saznam tek naknadno. Otac je tip osobe kojoj treba samoća, sve bolesti je nekako prolazi sam u tišini, šetnjom u prirodi i bez puno razgovora o tome. Majka je također tip osobe koja će zaobilaziti teme o bolestima, često se boji pregleda te u tim trenucima uzima tablete za smirenje. Požali se na bolove i probleme koje ima, ali uvijek u nekim izgovorima da joj je nešto teško napraviti. Ona voli društvo, kreativna je, često je sputava to što je ovisna o drugima jer ne vozi. Zabrinuta sam za nju jer je ostale žene opterećuju svojim problemima i bolestima koji su za nju vrlo emotivni i proživljava ih vrlo intenzivno iako to nisu toliko važni problemi. Osoba je koja će se zabrinuti za svaku osobu, poslušati svaki problem koji ima netko drugi s tim se mučiti i analizirati, a ne dobiva natrag ni malo brige o sebi od tih osoba. Ona ne priča o svojim problemima, pa neki ni ne znaju da ih ima, dok ona govori da ju nitko ne žali, a opet to ni ne želi. Brinem se za nju jer ima problema i sa srcem i bilo kakav strast može loše utjecati na nju, a zbog ovog prije to često doživi od svojih šogorica ili prijateljica koje ne pokazuju razumijevanje kad je njoj teško. Voljela bih joj pomoći.
Nažalost, koliko god željeli zaštiti i sačuvati od boli i nedaća one koje volimo, često smo u tome bespomoćni. To najčešće osvijestimo onda kada mi sami postajemo roditelji, ali i kada odrastemo pa vidimo svoje roditelje drugačijim očima. Nažalost, mi ne možemo mijenjati druge ljude, ne možemo postići da vide stvari našim očima, da se ponašaju na način na koji mi mislimo da bi trebali, da donose odluke za koje mi smatramo da bi za njih bile dobre. Naravno da se svi to trudimo činiti, i roditelji i djeca, ali to ne znači da ćemo imati uspjeha u tome, a još manje da imamo na to pravo. Pazite, to su odrasli ljudi. Koji imaju iza sebe cijelu svoju životnu priču, a koja je samo njihova. Koliko god vi vidjeli u čemu griješe, ne znači da se s vama slažu niti da ste vi nužno u pravu, a i ukoliko se slažu ne znači da mogu staviti u praksu to što vi smatrate da bi trebali. Jer da su mogli, napravili bi to već do danas, ne mislite? To naravno ne znači da ne možete pokušati razgovarati s majkom kada vidite da je uznemirena, to ne znači da joj ne možete pokušati savjetovati da se više druži s ljudima koji ju manje opterećuju obzirom da je visoko senzibilna, ali to svakako znači da, ukoliko unatoč tim blagim i ljubaznim razgovorima, vaša majka nastavi donositi odluke koje se kose s vašim pogledom na stvari, trebali biste ju “pustiti” da tako čini. Voljeti je nekada i gledati drugog kako donosi “krive” odluke i biti tu onda kada nas zatreba. Posebice kada se radi o već “vremešnim roditeljima”. Svatko od nas ima svoj život i živi ga najbolje što umije i zna. Voljela bih vam reći drugačije ali ne bih bila iskrena. Ono što vi možete je voljeti ih i provoditi lijepo i kvalitetno vrijeme s njima. I pustiti ih da vam pričaju o sebi. Samo strpljivo, i sretno!
Pozdrav, u posljednjih nekoliko mjeseci prolazim kroz neki čudan period. Suprug se liječi od anksioznosti, puno pričamo, čak imamo i više nekih emotivnih trenutaka nego prije. Kako živimo sami bez pomoći oko djece često o svemu pričamo i kad su one kraj nas no trudimo se to ipak odraditi na samo. U nekim situacijama, posebno navečer pred spavanje primjećujem da su se promijenile. Često su dugo budne, do 23:30 iako umorne spremne su u to doba za aktivnu igru. Često se i same igraju u sobi, no jako se teško umire i često se ljutim i nervozna sam jer sam umorna. Ponekad ih na silu stavim u krevet i pokušavam čitati slikovnice kako bi se umirile, no onda se još više na nerviram jer me ne slušaju. Kad je suprug imao težak period s nespavanje pustila bih njega da ode spavati dok sam ja sama uspavljivanja djecu i to je nekako funkcioniralo par tjedan. Sada je to za mene veliki problem s kojim se mučim, osjećam se samo, da je sve na meni, da djeca osjete razliku u našem odnosu. Kroz dan sam zbog toga manje prisutna u igri, to me jako opterećuje u mojim svakodnevnim poslovima. Često nakon borbe oko uspavljivanja ostanem do kasno budna iako me ujutro čekaju obaveze. Ponekad mislim da bi mi bilo lakše da se od svega maknem, da navečer odem šetat i pustim njih same, a ne kako često bude da sam ljuta na njih, pa plačem zajedno s njima u krevetu dok ih uspavljujem. Hvala
Baš vam je teško, žao mi je. Uzmite si sada prvo malo vremena - ako ste sama dok ovo čitate dobro se isplačite, ako niste, probajte se osamiti na desetak minuta. Nakon što ste se isplakala, počnite polako osviještavati svoje disanje. Hladan zrak kako ulazi kroz vaš nos, kako se spušta u pluća pa sve do trbuha i onda istim putem napušta vaše tijelo i na koncu topao izlazi kroz vaš nos. Zamišljajte kako sa svakim udahom unosite u svoje tijelo prihvaćanje, nježnost, suosjećanje, mir, a sa sa svakim izdahom izbacujete strah, napetost, samookrivljavanje, ljutnju, nerealna očekivanja, gorčinu. Dišite tako neko vrijeme i kada se osjećate spremnom nastavite čitati ovaj tekst. Od danas je važno da počnete u kući stvari novi način funkcioniranja, a koji će uvažavati i vaše potrebe i mogućnosti. To znači da je bitno da dogovorite sa suprugom gdje sve može pomoći obzirom na svoje trenutne borbe s anksioznošću, jer sigurno može. Možda ih baš on može spremiti na spavanje. Što se tiče vaših djevojčica, ne znam koja je njihova dob ali 23:30 svakako nije primjereno vrijeme za odlazak na spavanje. Kako bi zaštitili i svoje i njihovo zdravlje, važno je da od danas uvedete novu rutinu koju ćete s njima iskomunicirati. IDEALNO nakon večere koja bi bilo dobro da bude najkasnije oko 19, mogu se još igrati na miran način do cca 20:30 (nema plesa, trčanja, vike i skakanja). Izbjagavajte ekrane. Ako imate rutinu večernjeg kupanja možete i nju iskoristiti ali pomaknite sve za malo ranije tako da IDEALNO oko osam i pol idu u svoju sebi leći u krevet i suprug, ili vi ako on ne može, sjedate im pročitati priču za laku noć u trajanju od cca pola sata najviše. Neka to bude vaša nova rutina. Kada je knjigica gotova, gasite svijetlo, ljubite ih i moraju ostati ležati u mraku iako im se ne spava. Možete pustiti u pozadini neku tihu laganu muziku, projektor sa zvjezdicama ili slično. Možete i još malo pjevušiti ako volite neku tihu melodiju. I to je to. Nema skakanja niti igre. Tiho govorite i lagano se krećite. Važno je da ste ustrajni i da idete polako unatrag od 23:30 prema tom idealu (dakle, prvih dana pokušavajte krenuti sa 22:00, pa onda 21:30, pa 21:00, i onda 20:30. Možda ćete se obzirom na dob zaustaviti i na 21. Bitno je da vama odgovara da imate malo vremena za sebe navečer a da njima bude dovoljno da se naspavaju kako treba. Samo strpljivo, i sretno!
Kako da funkcioniram uz skrivenog narcisa kojemu je tuđe mišljenje najvažnije, dok mene ponižava i vrijeđa radi njih tj. da bi im pokazao koliko su mu oni važniji od mene.
U narcise se lako zaljubiti jer su veoma karizmatični – zbog svoje velike potrebe da „zavedu“, u početku se maksimalno trude. Jednom kada osvoje, „ploča se mijenja“ i tada počinju manipulirati kako bi zadržali svoju poziciju u odnosu bez da se u isti moraju pretjerano davati ili još manje žrtvovati nešto svoje. Ono što uvijek trebate imati na umu jest da su narcisi rijetko motivirani mijenjati sebe dok jako vole mijenjati sve druge oko sebe, a posebice one koji su najbliskiji (djeca i supružnik). Važno je da sačuvate svoje samopoštovanje i visoku razinu svijesti o onome što se uistinu u vašem odnosu događa, da „mu ne povjerujete“, da se ne „pecate“ u njegove igre. Nažalost, štogod vi napravili ili rekli, ispast ćete „kriva“ - narcis će uvijek sebe doživljavati kao žrtvu i kriviti vas za sve. Kako se nositi s narcisom i kada se „boriti“, a kada je ipak bolje pobjeći možete pogledati u ovom videu https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/tko-su-narcisi-i-kako-s-njima-zivjeti-isplati-li-se-ulagati-u-odnose-s-narcisima. Još pokoju zanimljivu informaciju o narcisima, kako odrastaju i zašto su postali takvi kakvi jesu možete saznati u tekstu na linku https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-znati/zivot-s-narcisoidnom-osobom-od-uzbudenja-i-privlacnosti-do-odvajanja-i-raspada. Nadam se da će vam ovaj odgovor pomoći donijeti odluku koja je najbolja za vas. Čuvajte sebe, i sretno!
Pozdrav, imam pitanje vezano uz povjerenje u vezi. Nedavno sam imala jako čudnu situaciju u kojoj mi je dečko s kojim nisam dugo priznao da je otvoreno flertovao, kao čisto iz zabave, odnosno kad sam pitala zašto odgovor je bio da mu je falilo pažnje.. i to mi je prešutio mjesec dana, i rekao tek nakon što mu je ta cura dala knjigu na posudbu od istog pisca kojeg sam mu ja poklonila i rekla da mi znači puno.. plus još jedna situacija u kojoj on sjeda na piće sa curom koja mu je bila fantazija (njegovim riječima) u osnovnoj školi.. smatrate li da je to normalno ponašanje? Osjećam se jako loše vezano uz to i ne znam kako da oprostim i trebam li uopće to oprostiti.. Čak sam počela imati napadaje panike u kojima mi se grče ruke i imam napadaje plača? Da li je to od potisnutih emocija, nemogućnosti izražavanja ili ne uzimanja u obzir mene u tim situacijama? Bilo kakav savjet mi je dobrodošao. Unaprijed zahvaljujem na odgovoru, Lijep pozdrav
Uhh, ovo mi zvuči kao jedna jako ružna „ljubavna“ priča koju niste zaslužila i koja vam nimalo dobro ne čini, do razine da ste počela imati napade panike zbog straha i nesigurnosti koje vam taj odnos uljeva. Po vašem pitanju zaključujem da ste mlada – tim više se ova prva rečenica odnosi na vas. Imate svo vrijeme ovog svijeta za pronaći dečka koji vas zaslužuje, koji će vas znati cijeniti, koji će vam biti vjeran i koji će se iskreno i s poštovanjem ophoditi prema vama. Laganje i flertanje nisu iskrena ponašanja i govore, u najmanju ruku, o emocionalnoj nezrelosti vašeg dečka. Koliko god se u ovom trenutku osjećala zaljubljeno i teško vam je izaći iz tog odnosa, dugoročno ćete si uštedjeti puno muke i nesreće. Skupite hrabrost, pustite ga da ide dalje svojim putem, zalječite svoje rane uz pomoć bližnjih (možda čak i psihoterapije obzirom na napade panike koje ste mi spomenula) i otvorite vrata nekim novim mogućnostima i drugačijem životu. Samo hrabro i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.