Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Poštovana, živim u lošim obiteljskim odnosima i s obzirom da je tako skoro svih 36 godina braka, znam da za sebe ne mogu više puno očekivati. U kući smo suprug, svekrva kćer i ja. Stariji sin je oženjen i živi u blizini. Prije godinu dana sam našla račun za kondome, bila bijesna i od tada spavam odvojeno. Muž je dao bezvezno objašnjenje da je to kupovao za prijatelja. Nisam vjerovala jer je poznat po flertovanju, imao je 3-godišnju vezu i to nakon rođenja kćeri. Tad je on spavao odvojeno. Njegov razlog je bilo moja hladnoća, a ja sam bila s dvoje male djece i puno nezadovoljstva, jer mi nije bio podrška. Puno je izlazio, a njegovi roditelji su doma sve odrađivali. Sad znam da sam tad trebala rješavati stvari, ali nisam se usudila s malom djecom vratiti k svojima u lošu atmosferu ili u podstanarstvo. I tako sam pokušala održati brak, ali ovo zadnje mi je bilo kao pljuska. Imala sam namjeru vratiti se u rodnu kuću, brinuti se za staru majku, koja treba svakodnevnu pomoć. Napominjem da je i svekrva isto stara i nemoćna, a brigu o njoj ne vodi muž, već ja i kćer. Njegova prijašnja privrženost se pretvorila u netrpeljivost prema njoj. Ona je uvijek izigravala žrtvu a u stvari manipulira. Moja odluka da odem se rasplinula jer ne mogu ostaviti kćer i obaveze. Upravo me brine ponašanje kćeri jer sad ona preuzima na sebe neke obaveze, umjesto da se posveti sebi. Npr. Kroz vikend joj dolazi dečko, ali ona uvijek kasni jer mora detaljno počistiti. Ja se trudim svakodnevno kuhati, vodim brigu o vešu, okućnici, vrtu. Ona smatra da mi pomaže, ali imam osjećaj da previše čisti, usisava(živimo na selu i svakodnevno se nanosi prašina u kuću), ja to brzinski odradim. Smeta me što svoje pripreme za posao, koje mora raditi doma, odrađuje kasno u noć ili se budi rano ujutro. Moguće da ima neku vrstu okp. Često puta ju opominjem, jer se i ja osjećam premoreno, a ne želim da ona završi kao ja. Sa suprugom ne mogu o tome razumno pričati, za njega je problem u meni. Želim joj pomoći, znam da ja moram nešto promijeniti, a ne znam što i kako. Hvala na odgovoru!
Poštovana, žao mi je da vam je teško. Nažalost, koliko god se trudimo gurnuti neke stvari pod tepih i ići dalje bez da ih razriješimo, kad tad one isplivaju i dođu nam na naplatu, u ovom ili onom obliku. Ono što čujem, a žao mi je to čuti, jest da je kćer krenula vašim stopama. Nažalost, djeca puno manje slušaju što im govorimo, a puno više gledaju kako se ponašamo. Stoga, ako me pitate kako i što promijeniti, moj vam je najtopliji savjet da počnete unositi promjene u vlastiti život – donositi odluke koje vode brigu o vašoj osobnoj dobrobiti i ponašati se na način da štitite svoje potrebe i granice. Koliko god vjerujete da za sebe više ne možete puno očekivati, trebala biste ipak to sada naučiti činiti – to je najbolji način da podučite svoju kćer kako pravilno donositi odluke i postupati u njenom životu. Naime, tek će tada vaša kćer na vašem primjeru početi učiti što je ispravno...Nažalost, uzalud pričamo našoj djeci o stvarima koje i sami ne primjenjujemo – koliko god se nadamo da će oni drugačije baš zato što smo mi radili krivo, toliko oni ne uzimaju u obzir naše savjete, ili jer ne znaju kako to napraviti (nemaju primjer po kojem se ravnati) ili ne vjeruju našim riječima (jer se mi ponašamo suprotno od onog što im pričamo). Prestanite ju stoga opominjati – zahvalite joj se što je uvijek tu, recite joj da je ona vaša najveća pomoć, podijelite s njom vaše brige i strahove vezane uz njen život i recite joj da ste i vi odlučila promijeniti neke stvari u svom životu samo da još niste sigurna što i kako to provesti u djelo. Razgovarajte s njom otvoreno i iskreno, slušajte i imajte strpljenja i razumijevanja. Pružite i njoj i sebi podršku da je moguće živjeti drugačije i krenite planirati i provoditi prve korake u tom smjeru. Život nije gotov sve dok vaše tijelo ne izdahne – nemojte odustati od njega dok još dišete. Samo hrabro, i sretno!
Pozdrav, upoznala sam jednog dečka i kliknuli smo odmah, super nam je, slažemo se, sviđamo se jedno drugome, no međutim "prelijepo da bi bilo istinito". Znamo se tek nešto vise od mjesec dana i kopajući po prošlosti saznali smo da smo neki daleki rod. Naime od moga djeda baka i od njegovog tate baka su bile sestre. Meni iskreno s mog stajališta to ne smeta, međutim njega to jako muči i to bi mogao biti razlog našeg prekida. On je razmišljanja da postoji mogućnost da nam djeca jednog dana ne budu zdrava upravo radi toga. Ja ne želim prekinuti kontakt s njime, jako mi se sviđa, molim Vas za savijet. Hvala puno!
Draga djevojko, žao mi je što se nalaziš u takvoj situaciji - zaljubiš se u nekog, kad ono, rod! Zvuči zaista filmski. Mislim da je osoba koja bi vas oboje mogla najtočnije informirati o tome s medicinskog aspekta upravo liječnik – na tvom bih mjestu savjetovala dečku da zamoli razgovor sa svojim liječnikom te mu postavi ovo pitanje koje ga muči, a ti možeš učiniti isto sa svojim. Ukoliko vam stručnjaci kažu da ne postoji opasnost, biti će vam oboje lakše prihvatiti ovu čudnovatu situaciju. Ukoliko mu pak ni tada ne “legne”, onda su možda posrijedi i neki drugi razlozi za prekid, a koje si ili ne želi priznati ili ih ne želi podijeliti sa tobom. U zadnjem slučaju, koliko god bilo bolno, bolje je da tako završi, kako se kaže, “na vrijeme”. Samo strpljivo, i sretno!
Prije 10tak god dijagnosticirana mi je anksioznost i bila sam na seroxatu godinu dana i bilo mi je puno bolje. Nakon prestanka sa terapijom imala sam dosta situacija kao rođenje drugog djeteta, pa bolest djeteta, bolest muža (nekroza kukova) stanje koje još traje, međutim naučila sam se nositi s time, dobrim i lošim stvarima. Ipak, zadnjih godinu dana pogodila me prvo smrt oca koji je bio dementan, nakon 6mjeseci iznenadna smrt mame sa kojom sam bila jako vezana i koja mi je bila najveći oslonac u životu, zatim sam obavila operaciju koju sam odgađala nekoliko godina i sve sam to nekako izgurala. Prije par dana doznajemo da kćerka koja ima 16godina već duže vrijeme ima odnose sa dečkom i to me je totalno dotuklo. Odmah sam s njom otišla kod doktora i zatražila kontracepciju, no moj muž nikako to ne može prihvatiti, a uvijek je s njom bio blizak za razliku od mene koja nisam uspijevala nikako pronaći zajednički jezik. Molim vas za pomoć, ne znam kako dalje previše mi je svega i samo želim nekakve smjernice kako riješiti ovu situaciju, spremna sam potražit pomoć i otići na razgovor jer ne želim opet uzimati nikakvu terapiju. Hvala unaprijed
Poštovana, zaista ste imala puno zahtjevnih bitki za preživjeti u zadnjih desetak godina. Ono što čujem, a sasvim mi je to razumljivo, jest da su ostavile svoj danak – “potrošile” vaše zalihe strpljenja, snage i prihvaćanja. Kao da je ova situacija s vašom kćerkom kap koja je prelila čašu…Jer kada ih međusobno usporedite, vjerujem da ćete i sama uvidjeti da je intenzitet njezine “negativnosti” manji u usporedbi s ostalima. Ono što je svakako sigurno jest da je stupanje u intimne odnose svojevrsna potvrda da vaša kći postaje djevojka, žena. Koliko god to bila želja svakog roditelja, istovremeno je i njegov najveći strah – gubitak kontrole nad životom našeg djeteta nas iznimno plaši jer se bojimo da će donijeti loše odluke, a koje će mu naštetiti. Donijeti odluku o stupanju u intimnost u tako ranoj dobi svakako nije najbolja odluka koju je vaša kćer mogla donijeti, ali donijela ju je, i potrebno ju je prihvatiti. Ono što je također veoma potrebno je razgovarati iskreno i otvoreno s njom o tome – razlozima zašto se odlučila na taj korak, njezinoj svjesnosti o potencijalnim rizicima (infekcija spolno prenosivim bolestima, emocionalna i psihička nezrelost, korištenje metoda kontracepcije, veća mogućnost neželjene trudnoće i drugo) kao i razlozima zbog kojih je to krila od vas (je li se bojala reakcije koju je na koncu i doživjela?). Najgore što možete napraviti u ovom trenutku je osuđivati ju i napadati (iako nam kao roditelju dođe da to činimo!) – najvažnije je da pokažete razumijevanje i da radite na jačanju vašeg odnosa s njom kako bi se u budućnosti osjećala sigurnijom podijeliti s vama ovakve i druge značajne situacije iz svog života. Samo strpljivo, I sretno!
Već nekoliko mjeseci u vezi sam sa dečkom koji mi je već na prvom dejtu priznao da je korisnik marihuane, i tada sam to priznanje umjesto kao razlog za brigu, uzela kao gestu iskrenosti. Kasnije je priznao kako je probao i jače stvari, ali da to nije za njega jer zna dosta ljudi koji su zbog droge izgubili život. Ja nikad u životu nisam probala ni cigarete, a kamoli ostalo, za mene je to strani svijet. Ono sto me je kupilo tada jeste to priznanje. Rekao je da me cijeni što tako razmišljam i da nikada ne želi da probam bilo šta od toga te da je, pored želje da smanji konzumaciju, to ipak težak posao jer je aktivni konzument od najranijih tinejdžerskih dana, točnije oko petnaest godina. Jos jedna otežavajuća okolnost je sto smo u vezi na daljinu, pa problemi, točnije razmišljanja nastaju kada ode. Tada na scenu nastupaju moje strepnje.. jer znam da vikende provodi sa prijateljima konzumirajući travu. Činjenica je da mi svaki put prizna kada je pušio, ali je u mojoj glavi neshvatljivo i pomalo tužno da odrasli ljudi, on i njegovi prijatelji (među kojima ima i oženjenih, takoreći obiteljskih ljudi) nemaju bolji način da naprave predah od napornog radnog tjedna. Iako sam mu više puta sugerirala što mi smeta, njegovi su argumenti da i visoko obrazovani i situirani, rade i gore stvari od njegovog pušenja. Iako je možda u pravu, ja sam i dalje veliki protivnik svega toga. Svoje sam dileme podijelila sa psihologom, bliskim prijateljima, porodicom, gdje većina njih misli da mi on ne treba, da ima ovisnički model ponašanja, i da ne može puno da mi ponudi (niti je riješio papire, niti ima ambicije da nešto više napravi u poslu, nismo istog obrazovanja), ali ga ja usprkos tome obožavam i razmišljam o budućnosti s njim, djeci, zajedničkom životu, dodatno opterećena svojim godinama i biološkim satom koji otkucava. Duboko u sebi znam da je po tom pitanju obostrano, ali se plašim da ljubav nije dovoljna da prijeđem preko ovog ponašanja. Kada sam s njim, sve se čini rješivo, i iako sam ga viđala u napušenom stanju nisam imala nikad probleme, mirovao bi i sljedeći dan nastavio normalnim tokom. Pitam se gdje je granica između prihvaćanja u emotivnom odnosu osobe bas onakve kakva jeste, i toga da ostanem u vezi sa nekim tko ima ovaj problem?
Dok sam čitala vaš tekst imala sam osjećaj da ste zajedno godinama, ali onda sam se vratila na početak i prisjetila da se radi o samo nekoliko mjeseci. Gdje ste se upoznali? Koliko ste vremena proveli zajedno uživo? Je li ovo vaša prva velika zaljubljenost ili imate iza sebe i druge bitne veze? Kako su one završile i zašto? Obožavate ga na temelju čega? U što na njemu ste se zaljubila? Koliko ga uistinu poznajete? Koliko uistinu poznajete samu sebe i svoje iskrene potrebe? Što želite od partnera tj. budućeg oca vaše djece? Kakva želite da to bude osoba – kako želite da razmišlja, kako da se nosi sa životnim problemima, kako da se ponaša u svađama i neslaganjima, koje želite da budu njegove vrijednosti? Kako vidite, puno mi se pitanja roji po glavi.
Određene godine i životne odluke zahtijevaju od nas nešto što se zove emocionalna zrelost. Naime, životnog partnera i oca naše djece trebali bi izabrati i na temelju racija, a ne samo emocija. Pazite, većina ljudi najviše voli jesti nezdravu hranu i ljenčariti. Niti jedno niti drugo nije dobro za nas u velikim količinama i ako želimo živjeti zdravo i sretno važno je da se ne vodimo za tim našim žudnjama. Na isti način, biti svjestan da imamo preko puta sebe osobu koja ima ovisničke tendencije i smatra da one nisu problem, koja ne rješava papire kako bi mogla biti bliže nama (a koja bi to mogla napraviti), koja ne dijeli naše temeljne vrijednosti (npr. želju za napredovanjem, ljubav prema učenju i poslu) nije za nas najbolji izbor iako iz nekih xy razloga može biti ona koji nas vuče da ju izaberemo. No, za razliku od ostalih neću vam reći da on nije za vas jer od toga nema vajde (već ste pitali savjet mnogo ljudi i svi ili većina su vam rekli da ga se klonite). Ono što ću vas pozvati jest da pokušate osvijestiti zašto ostajete s njim i maštate o zajedničkoj budućnosti unatoč činjenicama da možda ipak nije najbolji izbor za vas. Sve to puno više govori o vama negoli o njemu. Možda ne bi bilo loše da sa svim ovim krenete u jedan proces osobne psihoterapije i izađete iz njega svjesnija o tome tko ste vi i koga uistinu želite da korača uz vas kroz život. I, samo strpljivo, nema gore odluke od brzoplete odluke. Sretno!
Zdravo, imam anksiozni poremećaj i pijem antidepresive zadnja tri mjeseca. Pomogli su mi da se osjećam veoma dobro, ali se pred menstruaciju vrati dosta simptoma - najviše slabost, umor, pospanost, nervoza, zamagljen vid. Sa mjesečnicom ovi simptomi nestaju kroz tri-četiri dana. Zanima me da li je moj napredak u liječenju dobar i da li je normalno što se osjećam ovako umorno u tom periodu.
Dobar dan želim. Drago mi je da ste se uhvatila u koštac sa svojim teškoćama i da ste izabrali stručnu pomoć psihijatra. Molim vas da upravo njemu i postavite ova pitanja - za uspješnost terapije, a i vaše cjelokupno psihofizičko zdravlje, bitno je da iskomunicirate sa liječnikom sve promjene koje primjećujete na sebi, bilo da se radi o pogoršanju ili poboljšanju. Svakako je veoma moguće da hormonalne promjene u vašem organizmu utječu i na vaše simptome no, vaš će vam liječnik više i detaljnije od mene odgovoriti zašto i kako. Ono što osjećam da bih vam još savjetovala jest da krenete i na psihoterapiju, idealno kognitivno-bihevioralnog usmjerenja obzirom da se radi o anksioznom poremećaju. Isključivo farmakološka terapija neće riješiti sve razloge zbog kojih ste razvila ovaj poremećaj (nekorisna vjerovanja, negativne misli, izbjegavajuća ponašanja) i moguće je da se po prestanku terapije problemi vrate. Svakako najvažnije je da budete strpljiva i da ustrajete s terapijom – moguće je opet biti dobro. Sretno!
Kako se zauzeti za sebe i izreći svoje mišljenje bez obzira povrijedilo to druge ili ne, i bez pretjeranog razmišljanja i plakanja?
Kad bi to barem bilo tako jednostavno da vam to mogu pustiti ovdje u jednoj magičnoj rečenici, a koja bi vam od danas promijenila život. Nažalost brzog recepta nema ali evo jednog dugotrajnog ako ste voljni raditi na sebi.
Samo uporno, i sretno! I, ako vam na tom putu zatreba stručna pomoć, nemojte se libiti potražiti ju.
Pozdrav! Voljela bih čuti Vaš odgovor, kao psihologa, u vezi moje situacije. Suprug i ja se rastajemo nakon nekoliko mjeseci braka. Sve je počelo kada smo se počeli razilaziti u mišljenju oko važnih životnih odluka u kojima smo se prvotno slagali. Suprug je također i pod velikim utjecajem svog oca kojeg, blago rečeno, mrzi zbog traumatičnog djetinjstva kojeg mu je priuštio. Trudna sam, zbog sigurnosnih razloga, nakon incidenta s njegovim ocem, koji inače ima i dijagnosticiran PTSP, prešla kod svojih roditelja (suprug i ja smo živjeli s njegovim roditeljima). Suprug mi je govorio kako je uz mene, da me voli..., međutim, već sljedeći dan drastično mijenja svoje ponašanje. Govori kako je povrijeđen, da mu treba mir, ignorira me. Predlaže mi da razgovaramo i pronađemo kompromis, na što pristajem, no u razgovoru mi daje ultimatume zahtijevajući da se vratim u okolinu u kojoj se nisam osjećala sigurno, u kojoj me nije zaštitio, u razgovoru također spominje svoju bivšu djevojku koja je preminula, uspoređuje nas, a njezine je stvari čuvao u našoj bračnoj sobi i odbija ih premjestiti na drugo mjesto, ima čitav album njezinih fotografija u mobitelu... Kada mi je u vezi rekao za nju, pitala sam ga je li ju prebolio i rekao je da je... S njom je prekinuo, a doznajem da je i ona bila dosta žalosna u vezi s njime. Poslije nje je imao još nekoliko propalih veza. Suprug ima jako kontrolirajuće ponašanje do te mjere da je određivao moj izgled (način odijevanja, šminku, frizuru, boju laka na noktima...). Konstantno smo se dopisivali (veza na daljinu) što je postalo krajnje iscrpljujuće jer nisam imala slobodnog vremena ni za sebe, a kamoli za bližnje. Morala sam mu biti konstantno dostupna, a često me je zvao i na videopozive. U braku nije bio obazriv prema meni i poštivao moje osjećaje. Kadgod smo imali kakav problem, a bilo ih je puno, sve bi se riješilo onog trenutka kada bih preuzela krivnju na sebe. Krivim se jer nisam na vrijeme uočila neke stvari, zapravo sam stalno imala neki čudan osjećaj, kao da nešto nije u redu, no ostajala sam s njim jer sam ga stvarno voljela, bilo je trenutaka kad je bio stvarno dobar prema meni, kada je činio lijepa djela za mene. U vezi je bilo trenutaka kada smo skoro prekinuli, govorio mi je kako ga ne zaslužujem, navodeći me da se osjećam krivom, lošom... Svaki bitan događaj u mom životu prošao mi je u suzama otkako ga znam. Rodila sam, pravio je probleme oko djetetove prijave, osporavao mu je ime za koje smo se dogovorili i koje je on predložio (zapisano u zaručničkom pismu), želeći da se dijete zove po njegovoj majci. Štogod da mu kažem, ne vjeruje mi, nerijetko se zna izdati u svojim lažima, uvjeren je u besmislice koje priča... U čemu je problem? Kako da se postavim prema suprugu? Bez obzira na razvod, imamo zajedničko dijete koje trebamo odgajati, no s njime ne mogu uspostaviti komunikaciju. Tek ponekad pita za dijete i dođe u posjet, a posljednji je put čak i probudio dijete povisujući ton na mene. To nije osoba koju sam upoznala, sasvim se drugačije ponaša... Zašto?
Draga moja, zaista vam je teško. Žao mi je. Svi mi možemo biti generali poslije bitke pa pametovati da se trebalo drugačije npr., u vašem slučaju, da ste trebala prepoznati sve te „red flagove“ i na vrijeme otići. Ali baš kako ste napisala, često smo „zasljepljeni“ ljubavlju. Zaista se svakome od nas može dogoditi da upadnemo i ostanemo u odnosu za kojeg kasnije uviđamo da je bio toksičan i opasan za naše psihičko zdravlje i dobrobit. Stoga, počnite otpuštati tu krivnju koja vas pritišće i njegujte suosjećanje i razumijevanje za samu sebe. Oprostite si. Nakon toga, pokušajte uvidjeti da vaš suprug nije onaj za kojeg ste ga smatrali – manipulativni ljudi tek kasnije pokažu svoje pravo lice, ako i tada. Pitanje je imaju li ga uopće ili su sva ta lica različiti načini manipulacije putem kojih pokušavaju doći do svog cilja. Možda vam u boljem razumijevanju vašeg bivšeg supruga može pomoći sljedeći video.
Na vašem bih se mjestu usmjerila na vlastite i na potrebe vašeg djeteta – vaš suprug odgovoran je za odnos sa vašim djetetom, niste vi. Na vama je jedino da mu ne branite ostvarivanje tog odnosa ukoliko ne smatrate da je opasan za vaše dijete. Vi skrbite o svom djetetu i njegovim potrebama i budite utjeha i pomoć u razumijevanju ponašanja njegovog oca kada za to uvidite potrebu (ako je dijete tužno, razočarano ili ljuto odnosom s ocem). Svakako ne forsirajte njihov odnos - Kako će taj odnos izgledati i što će jednog dana od njega biti zaista nije vaša odgovornost. Vi se prema suprugu ophodite maksimalno korektno, trudite se imati pismene tragove vaših dogovora i cijelo vrijeme držite na umu što je najbolje za vaše dijete i vas. Ako vam u tome treba pomoć, obratite se obitelji, prijateljicama ili stručnoj osobi koja će vam biti podrška. Samo strpljivo, i sretno!
Prije 4 godine sam imala krug od oko 10 prijatelja od kojih sam recimo s tri bila najbliža. Važno je naglasiti kako tada nisam voljela sebe, nisam imala principe ni samo disciplinu. Kroz naredno vrijeme ja sam potaknuta nekim težim životnim situacijama počela sam intenzivno raditi na sebi. Otkrila sam svoj karakter, nove hobije i što je najvažnije počela sam si vjerovati i ostvariti jedan zdrav odnos prema sebi. Intuitivno sam od tada do sada sjela sa većinom prijatelja i rekla im da se ne želim više družiti s njima s boljima jer mi se nisu iskazali kad sam ih trebala, a s ostalima jer nam se principi ne pokapaju. Odnosno često su me umarala destruktivna ponašanja koja sam se ja trudila popraviti i eliminirati.. Oni su naše razdvajanje prihvatili. Ja sam već jedno duže vrijeme u socijalnoj izolaciji i nekad mi dođu kao danas misli koje mi se ne sviđaju poput usporedbe ili jednostavno moj ego bude povrijeđen kad budem na društvenim mrežama bez neke osnove. Zabrinuta sam zbog tih misli jer smatram da to nisam ja. Također sam 100% odgovorna za svoje odluke. Pokušavam se ispraviti, ali nekad ne funkcionira
Zašto ste u socijalnoj izolaciji? Pohvalno je što ste raskinula odnose koji su činili da se osjećate nesretnom ali pitam se kako to da niste u 4 godine pronašla nekog novog tko vam odgovara. Jesu li vaši kriteriji postali prestrogi i isključivi? Pazite, nitko nije savršen i savršeno prijateljstvo ne postoji. Normalno je da se sve naše vrijednosti ne poklapaju s onima naših prijatelja, da će se ponekad oni ili mi ponašati na način i donositi životne izbore koji ne pašu drugoj strani, i to je ok. To se zove suživot ili zajednica. Jeste li u međuvremenu razvila strah od drugih ljudi? Bojite se da će vas opet razočarati? Nažalost, nije nam moguće „osigurati se“ od emocionalnih povreda i takav način života lišava nas onoga što život jest: jedan svakodnevni veliki rizik. Vaš ego je kao i svačiji, krhak, i vaše strahove i brige dijele svi „normalni“ ljudi na ovom svijetu. Svi se mi želimo svidjeti drugima, svi mi imamo potrebu biti važni, svi mi imamo potrebu osjećati se bitnima i vrijednima. Ono što često nažalost zaboravljamo je da našu osobnu vrijednost ne mogu i ne smiju odrediti drugi ljudi. Čini mi se da ste i vi možda na to zaboravila... Ono što bih na vašem mjestu napravila je pozvala napokon na kavu nekog tko mi je simpatičan i pokušala vidjeti hoće li se iz toga izroditi prijateljstvo. Ukoliko nemate već nekoga „na piku“, predlažem da se učlanite u neku udrugu koja se bavi nečim što volite pa si povećate šansu za upoznavanje novih prijatelja. Svakako u tom procesu nemojte u niti jednom trenutku zaboraviti na sebe i svoje potrebe i granice ali otvorite se i onom novom što vam život još sprema. Jer sprema. Samo hrabro, i sretno
Kolike su šanse da se ekstremno tvrdoglava osoba promijeni ? Može li ju se usmjeriti na poboljšanje nekim tehnikama ? Također i ako ima sklonosti primitivnijim razmišljanjima.
Mi ljudi trošimo svakodnevno velike količine energije u nastojanju da promijenimo druge ljude i ono što nam na njima ne odgovara. U poslovanju, veliki dio menadžerskih briga počiva upravo na stalnom promišljanju i usvajanju tehnika o tome kako postići da ljudi rade bolje i više, točnije, da promijene negativne obrasce ponašanja i promišljanja, a koji otežavaju njihov rad, suradnju s drugima i u konačnici, uspješnije poslovanje poduzeća. Ali rekli bismo da u tom segmentu (biznis) ne možete drugačije – netko raditi mora, ljudi su različiti i nažalost (ili na sreću) kolo sreće poslovanja okrenulo se u korist posloprimaca i danas više nemate luksuz „izbora“ pa morate pokušati izvuči maksimalno s onim što imate na raspolaganju. Rekli bismo da se sličan mentalitet nošenja s drugima i njihovim „manama“ može preslikati i na vlastitu obitelj – nismo ih birali, „tako nam je grah pao“ rekli bismo. Jedino gdje (donekle) imamo mogućnost izbora jest naš partner/ica. Kažem donekle jer smo često već zaljubljeni u nekog onda kada otkrivamo njegove mane, a tada je teže otići. Moj odgovor vama je dakle: MALE, ALI NIJE NEMOGUĆE. Ako se osoba sama ne želi promijeniti, ne možete ju promijeniti vi. Jedina osoba koju možemo mijenjati smo mi sami. Sve što možete je pokušati razgovarati s osobom koja točno njena ponašanja čine da se vi osjećate loše i zašto te ju zamoliti da ih promijeni. Hoće li to učiniti ili neće njen je izbor. Vaš izbor je ostati ili ne u životu te osobe i prihvatiti ju takvom kakva jest. Sretno!
Poštovani, imam 66 godina i skoro svakodnevne panične napade, tijekom kojih mi se povisi krvni tlak. Nakon helex-a sve se smiri. Dobila sam prije par godina zoloft i helex. Bilo mi je bolje, al se nakon nekog vremena sve ponovilo. Sad sam u vrtlog gu, začaranom krugu... Nesigurna, čak i depresivna. Mislite li da bi mi psihoterapija pomogla? Moja psihijatrica nije puno sa mnom pričala, ono osnovno, dala tablete i to je to. Bez nekog "ulaženja" u srž problema. Nije mi ni slučajno spomenula psihoterapiju, samo sam par puta odlazila na kontrolu. Tada bi mi samo potvrdila dijagnozu (anksioznost i panični napadi) terapija ista. Što mislite o svemu što sam navela? Molim Vaš savjet i unaprijed zahvaljujem!
Uzimanje tableta može pomoći privremeno, ali one vrlo brzo one postaju sve manje učinkovite tako da onda morate povećavati dozu za isti učinak. Također, jedno kada se prekine s ljekovima simptomi se mogu vratiti bez rada na sebi kroz psihoterapiju. Gledajte, vi ste možda rođeni osjetljiviji na stres od drugih ljudi, ali to nipošto ne znači da ne možete naučiti nositi se s anksioznošću. Nažalost ili na sreću, nitko vas ne može 'izliječiti' od anksioznosti, pa ni psihoterapija, jer je to normalan dio svakodnevnog života. Ali, ako naučite kontrolirati anksioznost, puno ćete je lakše podnositi. A to učite upravo kroz psihoterapiju. Na sreću, velik je broj istraživanja ispitivao učinke kognitivno-bihevioralne terapije na panični poremećaj i agorafobiju. Ova istraživanja provedena su na Sveučilištu 0xford u Engleskoj, Sveučilištu Pennsylvania, Državnom Sveučilištu New York u Albanyju i drugim sveučilištima, medicinskim školama i klinikama. Tijekom 12-15 seansi, učinkovitost iznosi od 85 do 90%. Nadalje, jednom kada je tretman gotov, većina pacijenata testirana godinu dana kasnije održava svoje poboljšanje. Stoga, molim vas, nemojte više čekati s odlukom – nikada nije kasno za poboljšati kvalitetu našeg života. Samo hrabro, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.