Poštovani, budući da nismo dobili konkretno pitanje, pozivamo vas da pogledate video na temu anksioznosti i napada panike putem ovog linka. 

Žao mi je da vaš suprug odbija stručnu pomoć iako je svjestan da mu je potrebna. Koji je razlog tog odbijanja? Je li moguće da su razlog lijekovi? Ukoliko je tako, možete mu pročitati ove retke: utvrđeno je da su različiti lijekovi učinkoviti u tretmanu depresije. Potrebna su 2 do 4 tjedna kako bi se postigla terapijska razina lijekova u našem sustavu. Neki lijekovi mogu imati negativne nuspojave. One mogu biti privremene i smanjivati se tijekom vremena ili se mogu ublažiti kombinacijama drugih lijekova i moguće je naravno prestati uzimati lijekove, nije potrebno piti ih cijeli život. Ukoliko suprug i dalje odbija takav vid liječenja, možete mu predložiti da krene na psihoterapiju. Naime, brojna istraživanja provedena na velikim sveučilištima diljem svijeta konzistentno su pokazala da je kognitivno-bihevioralna terapija jednako učinkovita kao antidepresivi u tretmanu velike depresije. Štoviše, većina pacijenata u kognitivno-bihevioralnoj terapiji održava svoje poboljšano raspoloženje na kontroli 2 godine nakon završetka terapije, a što je veliki uspjeh. Rekavši sve ovo, konačan izbor terapije (ili ne!) je onaj vašeg supruga. Vaš izbor je kako ćete se nositi s njegovim odbijanjem terapije. To znači da mu više ne morate „povlađivati“ i prilagođavati u potpunosti svoj život njegovom. Stavite fokus na sebe i na svoju djecu, gradite vaš život na način koji odgovara vama unatoč činjenici da se suprug ne osjeća najbolje sa vašim izborima. Pazite, nitko od nas nije dužan povinuti u potpunosti svoj život prema partneru, a posebice to nismo dužni onda kada partner odbija uhvatiti se u koštac sa svojim problemima, a koji imaju negativan utjecaj na obitelj. Stoga, zauzmite se i vi za sebe, zaštitite svoje potrebe i granice. Sretno!

Uhh, prolazite kroz neku tešku fazu čujem, žao mi je. Neobična bi bila osoba koja bi rekla da se nikada nije osjećala “depresivno”. Promjene raspoloženja su normalne i pomažu nam prepoznati da nešto nedostaje u našem životu i da bismo trebali razmisliti o promjeni. No, klinička depresija je teža od jednostavnih promjena raspoloženja. Koliko dugo traje vaše neraspoloženje i je li popraćeno osjećajima tuge, ispraznosti, niske energije, nedostatkom interesa, osjećajima samokritičnosti, beznađem i očajem? Ukoliko niste nedavno preživjeli značajan gubitak i vaše neraspoloženje i ovi simptomi traju svakodnevno duže od nekoliko tjedana, postoji mogućnost da bolujete od depresije. Za točnu dijagnozu uputila bih vas svakako kliničkom psihologu, nije mi moguće postaviti vam dijagnozu ovim putem i na ovaj način. Možda samo prolazite kroz neku trenutnu krizu ali na vašem bih mjestu ipak išla provjeriti jer depresija nije šala i ne prolazi sama od sebe. Također, psiholog i psihoterapeut su jedini koji vam u ovom trenutku mogu pružiti potrebnu stručnu pomoć i vodstvo i nemojte se libiti potražiti ju, dal putem liječnika opće prakse ili privatnim putem. Samo hrabro, i sretno!

Žao mi je da se toliko dugo već borite sa ovim problemom koji je izrazito neugodan. Naime, kao što ste mi i sami napisali, vaši problemi s anksioznošću počelli su davno. Takvi problemi nažalost ne nestaju - ukoliko ih niste pravovremeno i ispravno liječili, a čak i ako jeste, sasvim je moguće da vas muče i u šezdesetima, štoviše, da se i intenziviraju kako opisujete. Nažalost, ne postajemo s godinama imuni na nikakve probleme, pa tako niti ove, upravo suprotno. Što smo slabiji, to smo osjetljiviji na one boljke s kojima smo se borili tokom života. Jeste li probali osvijestiti iz kojeg su se razloga napadi panike intenzivirali baš u zadnje vrijeme? Jesu li nedavno djeca otišla od kuće i patite od „sindroma praznog gnijezda“? Jeste li skrbili ili skrbite o teško bolesnom surpužniku? Borite li se svakodnevno s nekim kroničnim bolestima koji značajno utječu na vašu kvalitetu života? Je li vaš život izgubio smisao, osjećate se depresivno i beznadno? Svakako bih vam najtoplije savjetovala da porazgovarate o ovom problemu sa obiteljskim liječnikom te da ga zamolite da vas uputi psihologu na razgovor. Ukoliko si to možete financijski omogućiti, možete se i sami javiti nekom od psihoterapeuta, idealno kognitivno-bihevioralne škole, a gdje možete dobiti potrebnu pomoć i vodstvo. Potražite i pomoć supružnika ili djece ako ih imate i ako ste u dobrim odnosima, prijateljice ili prijatelja. Kroz sve je životne nedaće puno teže prolaziti sam, a kroz ove posebno. Želim vam da se napokon izborite s onime što vas muči kao i ljepše godine pred vama. Sretno!

Draga mama, nažalost, nekada život ode u smjeru kojeg nismo nikada mogli ni zamisliti, a kamoli poželjeti. Iz kojeg ste razloga odlučila napustiti supruga? Kako to da su djeca ostala s njime, a nemate npr. zajedničko skrbništvo? Kažete da je sin čak digao ruku na vas...Osim što mi je neizmjerno žao to čuti pitam se kako to da vam je sin učinio nešto tako ružno i neprimjereno. Jeste li i prije bila žrtva nasilja u obitelji? Brani li vam suprug vidjeti djecu? Okreće li djecu protiv vas i izlaže ih nasilju? Ukoliko su odgovori potvrdni, najljepše vas molim da čim prije potražite pomoć neke od udruga za zaštitu žena (besplatni info telefon udruge „Ženska pomoć sada“ 0800 655 222) i da se izborite za sebe i zaštitite svoju djecu. Možda vam u ovom trenutku takvo nešto izgleda nemoguće, ali uz pravu pomoć i podršku moguće je pronaći novi život. Samo hrabro, i sretno!

Lijepa moja, ne zaboravi nikad, ako je on „onaj pravi“, ostati ćete zajedno. Nitko od nas, pa ni ti, ne bi se trebao ispričavati drugima zbog svojih životnih odabira iz prošlosti, čak ni ako se radi o našem partneru. Ne zaboravi, to je tvoj život. Odluke koje si donijela samo su tvoje i ti snosiš njihove posljedice, u svakom smislu. Ne znam jesu li ta prebacivanja prisutna od početka ili su krenula nedavno ali svakako govore o njegovoj nesigurnosti u samog sebe (i posljedično u vaš odnos) – da je on na miru sam sa sobom ne bi u njemu izazivala strah činjenica da si bila intimna sa nekime prije njega, a još manje bi imao potrebu stavljati ti to pod nos. Jesi li ti njemu „prva“ ili ima dvostruka mjerila? U drugom slučaju on je produkt patrijarhalnog društva koje dan danas smatra kako bi se žena morala „čuvati“, a muškarac ima pravo „skupljati trofeje“. Ukoliko ga prepoznaješ u tome, probaj uvidjeti ima li on inače dvostruka mjerila po pitanju toga što je prikladno za njega, a što za tebe. Ako uvidiš da se radi o obrascu, razmisli dobro je li on osoba s kojom želiš provesti život i kako će izgledati život u kojem se moraš pravdati jer si ona koja jesi. Svakako bih na tvom mjestu pokušala otvoreno razgovarati s njim i pitati ga njegovu stranu, a obzirom na ono što će ti odgovoriti dobro bih razmislila vidiš li se u budućnosti s njime i je li on muškarac tvog života ili još jedna životna lekcija. Samo hrabro, i sretno! 

Dobrodošli u klub. Nažalost, to je stvarnost svakog novopečenog roditeljskog para i o tome sam baš jutros razgovarala sa jednom klijenticom. Postati roditelj čudesno je I čudnovato iskustvo – s jedne strane si blagoslovljen osjećajima ljubavi koju nije moguće doživjeti drugačijim putem, s druge strane “osudio si” samog sebe na novu dimenziju života u kojoj ti više nisi na prvom mjestu, u kojoj moraš ponovno izgraditi sebe ali i u kojoj moraš izgraditi novi odnos sa svojim partnerom. Puno je to zahtjeva koji su omeđeni plačem, pelenama, nesigurnostima, svađama, nerazumijevanjem, strahovima, nsizvjesnošću, stalnim promjenama, neslaganjima, neispunjenim očekivanjima i zamjeranjima. Uz sve to život ide dalje kao da se ništa nije desilo i obaveze i odgovornosti koje si imao i prije te ne čekaju. Sve to ima snažan utjecaj na libido, posebice kod žena koje se nose i sa tjelesnim promjenama (posljedicama trudnoće i poroda), hormonalne promjene i dojenje (prolaktin utječe i na suhoću tj vlažnost rodnice), ali i kod muškaraca. Osim toga, mijenja se i način na koji možemo upražnjavati seksualne odnose – spontanost pada u drugi plan i otvaraju se vrata organiziranim i unaprijed dogovorenim intimnim odnosima. Ovo je jedna od barijera koju je mnogima teže premostiti – sama činjenica da se moramo dogovarati za odnose za puno ljude bude značajan turn off jer imaju u sebi uvjerenje da bi seks trebao biti spontan. Nažalost, to je sve samo nije istina, a to posebice nije istina za novopečene roditelje. Ukoliko je to i vaš problem, moj vam je savjet da dozvolite sebi da promijenite ova ili slična nerealistična očekivanja od seksualnog života, da se počnete dogovarati s partnerom za vrijeme u kojem ćete biti sami i da se tada, iako možda na prvu i niste pretjerano raspoloženi, polako upustite u intimne igre i priče. Jednom kada krenete motivacija bi se trebala vratiti, budite ustrajni, nježni, strpljivi, ne forsirajte ali se nemojte ni predati, sve su to samo faze i možete proći i kroz ovu. Sretno!

Baš mi je žao što ti je u školi postalo ružno, prema jednoj staroj poslovici ovo bi za tebe trebalo biti najljepše životno doba. Nažalost, stvarnost nekada ne odgovara poslovicama – i sama nemam najljepša sjećanja na srednjoškolske dane među klupama. Ono što me zanima jest što to konkretno te osobe čine, a zbog čega se ti ne veseliš odlasku u školu? Jer gledaj, ukoliko se radi o tome da se među njima osjećaš kao crna ovca ili riba na suhom tj. različito i neshvaćeno, onda ti je moj savjet da počneš raditi na odnosima s ljudima koji te razumiju, u čijem se društvu osjećaš ugodno, a sigurna sam da u okviru škole u nekim drugim razredima postoje “takvi kao ti”. Umjesto da trošiš svoje vrijeme, energiju i živce na razmišljanje o onima koji te ne vesele, usmjeri svoju pažnju i potragu na one s kojima ti je lijepo. Ako još uvijek nisi u školi pronašao nekoga tko ti se čini da bi ti mogao biti dobar prijatelj, počni pozorno promatrati po hodnicima ili oko škole one koji su sami pa im pristupi tokom odmora ponudivši neku grickalicu ili komad čokolade i počni razgovor. Dobra ideja je i postati dio nekog školskog kluba koji se bavi nečim što te zanima ako imate organizirane u školi takve izvannastavne aktivnosti. Možeš porazgovarati i s razrednikom, možda poznaje nekog učenika u školi za kojeg smatra da bi ti mogao odgovarati. Svakako nemoj “gubiti svoj dah” na one koji te ne cijene, njih ignoriraj i vremenom će zaista postati “nevidljivi” za tebe. Ukoliko si pak žrtva vršnjačkog nasilja i te određene osobe te maltretiraju i zagorčavaju ti život, molim te da se obratiš stručnoj službi škole (pedagog, psiholog), svom razredniku, bilo kome od nastavnika, ravnatelju, nekome u administraciji, ma bilo kome od odraslih u školi u kojeg imaš povjerenja, a koji će ti pomoći da tvoj problem dođe do onih koji te u školi moraju zaštititi i osigurati ti okolinu u kojoj ćeš moći rasti, učiti i sklapati prijateljstva a ne “zamrziti školu”. Obavezno razgovaraj i s roditeljima o ovome – nitko pa ni ti ne zaslužuje da ga se u školi (ili igdje drugdje!) maltretira. Samo hrabro, i sretno!

Žao mi je da vam je događaj tako radostan kao što bi to trebalo biti jedno vjenčanje obavijen već duže vremena velom negativnih emocija i briga. To se nažalost često desi onda kada dozvolimo drugima da upravljaju našim životima, pa tako i organizacijom bitnih događaja u njemu – a koji bi trebali ovisiti isključivo ili barem pretežito o našim odlukama. No, ono što sada čujem je da se ovoga puta vi sama nećkate o njegovoj organizaciji. Pokušati ću vam stoga pomoći sa svojim promišljanjem da uvidite koji je pravi odgovor na vaše pitanje meni: udati se u ovom trenutku vašeg života ili ne? Pa da krenemo. Prvo i osnovno pitanje je: volite li svog zaručnika i želite li se udati za njega? Ako je odgovor da ono najvažnije smo rasčistile. Ono što ja čujem iz vašeg pitanja meni je da se ne želite udati sada jer biste se voljela veseliti planiranju ovog događaja bez da se istovremeno brinete oko zdravlja vaše majke. Je li to točno? Ukoliko je tako to je i više nego razumljivo – svi mi želimo moći uživati u velikim događajima u našim životima, a kojih nema tako puno, kao što su to promocija, vjenčanje ili dolazak djeteta. I ne želimo se u tim trenucima nositi sa brigama i lošim osjećajima. Ono što zaboravljamo jest da se život događa i da su veliki trenuci u životu rijetko “samo” sretni bez onih drugih popratnih loših osjećaja, briga i problema. Ono što vas još želim pitati je: O kojoj se bolesti radi (kroničnoj ili akutnoj) tj. koje su prognoze liječnika? Ukoliko se radi o teškoj i opasnoj bolesti, koliko će ona trajati i na koliko će vremena odgoditi vaše vjenčanje? Nadalje, možda bi upravo u tom slučaju vaša majka željela s vama proslaviti vaše vjenčanje obzirom da ga u suprotnom možda neće imati prilike doživjeti? Vjerujem da biste i vi sama u tom slučaju željela više nego išta da vjenčanje bude čim prije dok je ona još “moćna”. Ukoliko pak prognoza bolesti nije loša i predviđa se da će vaša majka biti dobro u nekom “razumnom vremenu (6 mjeseci do godine dana), možete li i želite li pričekati to vrijeme pa slaviti kada vaša majka bude zdrava? Kada uzmete sve ovo u obzir, kada vi želite slaviti vaše vjenčanje? Nadam se da ste došla do odgovora kojeg ste tražila. Sretno od srca!

Poštovanje i vama. Jako mi je žao da se borite sa svim ovim ružnim i neugodnim smetnjama. Svakako je važno da napravite sve potrebne lječničke pretrage kako bi se isključili i potencijalni uzroci fiziološke prirode. Prema simptomima koje ste mi opisala (strahovi za zdravlje, strah od smrti, osjećaj kao da to nije vaša glava, strah od izlaska van da ne biste pala u nesvijest) moguće je da se radi o simptomima zdravstsvene anksioznosti (i napadima panike kao posljedici zdravstvene anksioznosti) te ću svoj odgovor usmjeriti u tom pravcu iako je, ponavljam, veoma bitno napraviti i sve potrebne liječničke pretrage koje bi isključile druge mogućnosti. Predlažem da se svakako i čim prije obratite za pomoć stručnoj osobi, idealno psihoterapeutu kognitivno-bihevioralne orijentacije jer je takav oblik terapije indiciran i visoko uspješan za sve anksiozne smetnje pa i ove. Vaš će vam terapeut pomoći da razumijete što je zdravstvena anksioznost, kako dođe do nje, koja ponašanja ju održavaju, kako smanjiti fokus na brige i na simptome koji vas muče, smanjiti stalna provjeravanja i traženje utjehe te prestati izbjegavati i koristiti sigurnosna ponašanja (a što su upravo mehanizmi koji održavaju zdravstvenu anksioznost) te kako prilagoditi vaša vjerovanja o zdravlju (i bolesti) kako bi za vas bila zdravija i korisnija. Zvuči komplicirano ali je moguće uz vodstvo i podršu, trud i motivaciju da vam bude bolje. A koliko čujem ovo zadnje vam ne nedostaje. Ne libite se stoga potražiti stručnu pomoć već danas, čim se prije uhvatite u koštac s ovime prije ćete biti bolje. Sretno!