Depresiju u smislu bolesti karakterizira nekoliko faktora:
- značajni gubitci u životu (npr gubitak bližnjih, posla, zdravlja, financijske moći)
- provođenje previše vremena u pasivnim aktivnostima (npr gledanje televizije, ležanje u krevetu, promišljanje o problemima i žaljenje prijateljima)
- povlačenje u sebe (npr bježanje od ljudi i zatvaranje u sebe)
- nedostatak samopotkrjepljenja (npr ne nagrađivati se za svoje uspjehe već se samo kritizirati za greške)
- nekorištenje ili nedovoljna razvijenost nekih vještina (npr (ne)zauzimanje za sebe, (ne)rješavanje životnih problema, nedostatak poduzetničkih vještina)
- novi zahtjevi za koje se osjećamo nespremni
- društvene promjene poput uvođenja euro valute ili naglo povećanje cijena
- bivanje u situaciji u kojoj se osjećamo bespomoćni (npr sve ono što je trulo u našoj državi i što u ljudima potiče osjećaje frustracije i bespomoćnosti)
Vjerujem da kada pogledate ovaj popis, odgovor se nameće sam: teško je ostati optimističan.

Iako nas svaki od navedenih faktora može učiniti sklonim depresiji, njihov rezultat nije nužno depresija.

Određeni načini razmišljanja su ti koji najviše povećavaju mogućnost da postanemo depresivni, a tu posebno mislim na osjećaj gubitka nade da se nešto može promijeniti. Kada vjerujemo da su stvari izvan granica naše moći ili mogućnosti, kada ne vjerujemo da se nešto može promijeniti rekla bih da je negativa neminovan rezultat.

Kako ne biti dio takvog razmišljanja? Činiti sve suprotno:
- povećavati potkrjepljujuća ponašanja
- usvajati nove vještine i znanja
- preusmjeravati pažnju i energiju na nove ciljeve
- koristiti samozastupanje
Vjerujem da zasigurno nešto od toga činite i sami kada se ne prepoznajete u tom prevladavajućem mentalnom sklopu. Zato samo tako i nastavite, sretno!

Želim biti iskrena pa vam reći da me vaše pitanje uznemirilo jer ne razumijem s kojom je točno svrhom napisano te se bojim da postoji mogućnost suicidalne namjere. Ukoliko je tako, želim vam reći da ne znam koji vas problemi tište i koliko se bezizlaznom čini situacija koju trpite, ali duboko vjerujem da se svaki život vrijedi potruditi spasiti, pa tako i vaš. Jako mi je žao što nemam vaš kontakt i osjećam se veoma bespomoćno u ovim trenucima koji mi omogućavaju jedino da vam napišem koju riječ u nadi da će vas potaknuti da potražite pomoć, da uvidite da “postoji svijetlo na kraju tunela”, da vaš život može ponovno imati smisla i da vi možete proći kroz sve to što vas sada dovodi do očaja.

Na linkovima u nastavku možete pronaći provjerene kontakte kojima se možete obratiti u kriznim stanjima:

1. https://www.psiholoskapomoc.hr/kontakti-u-kriznim-situacijama/ 
2. https://www.plavi-telefon.hr/ 
3. https://www.tesa.hr/   

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBZ Rebro: zvati na telefon 01 2376 470. Radno vrijeme svaki dan od 0 - 24h. 

U nadi da se ipak radi “samo” o anksioznosti i strahu od smrti tj. interesu koliko vremena čovjek ima na raspolaganju prije negoli umre, morat ću vas uputiti na medicinske stručnjake (npr. vašeg liječnika opće prakse) koji će vam sigurno dati točnije informacije od mene na tom području. 

Ono što vam kao psiholog mogu u tom slučaju savjetovati jest da potražite stručnu pomoć psihoterapeuta te da poradite na svom strahu od smrti radije negoli da si pokušavate osigurati “dovoljno vremena za preživljavanje” i stavljate u praksu ostala sigurnosna ponašanja kako bi se zaštitili od potencijalne smrti (izbjegavali autoceste ili brze ceste s kojih je teško izaći kada god se to poželi, izbjegavali mjesta koja su udaljena od bolnica ili drugo). 

Koji god dakle bio razlog vašeg upita, najiskrenije vas molim da čim pročitate ovaj moj odgovor podijelite razloge zbog kojih ste mi pisali nekome tko vam je blizak i pitate ga za pomoć i podršku u nošenju sa onime što vas tišti. Želim vam svako dobro od srca, sretno!

Obiteljski odnosi sve su samo ne jednostavni, kako za roditelje tako i za djecu, a postaju posebno kompleksni i teški u slučaju razvoda. Obzirom da su vaši roditelji odrasle osobe manje ću se usmjeriti na njihove teškoće u tom procesu, a puno više na vas, njihovo dijete, koje je nažalost „žrtva“ jer snosite posljedice njihovih odluka, a za koje niste ni krivi ni dužni. Sasvim je stoga prirodno da ste na svoje roditelji (bili) ljuti, razočarani, povrijeđeni i sve što još osjećate ili ste osjećali. Ono što čujem je da ste u međuvremenu sazrjeli i dobili neke nove uvide, perspektive, u njihov odnos i sve ono što se u vašoj obitelji događalo, a što je dovelo do razvoda. I to je super – to znači da rastete, da odrastate. Ono što bih napravila na vašem mjestu jest iskreno porazgovarala s majkom – pitala bih ju je li raspoložena za jedno druženje uz čaj ili kakao, pustila neku muziku koja me opušta i „otvorila joj dušu“ – rekla sve što me tišti, muči godinama, svoja zamjeranja koja ste prema njoj imali i koja su bila uzrok vašem lošem ponašanju kao i nove uvide do kojih ste došli i zbog kojih joj se danas ispričavate što ste ju povrijedili te da biste voljeli početi ispočetka graditi neki novi, ljepši odnos. Vjerujem da će vam biti teško sve to izgovoriti, ali sam sigurna da će to biti veliki korak u vašem odnosu i da će vas majka dočekati zagrljajem. Samo hrabro i sretno! 

Jako mi je žao da je mamin nalaz mamografije pozitivan, vjerujem da ste prestrašena. Sve što nam je nepoznato, a posebno bolest i smrt, plaše nas više od ičega, radilo se o nama ili našim najbližima. A često nas najviše plaši upravo ovaj drugi slučaj, kada se radi o nekome koga volimo. Moj vam je najtopliji savjet da Vi i sestra sjednete u auto kada vam to bude moguće i da odete u posjet k majci. Potaknite otvoren i iskren razgovor i zamolite ju da bude što iskrenija s Vama, podijelite s njom upravo ovaj strah da Vam nešto taji i recite joj da ste spremne čuti i najružniju istinu umjesto najljepše laži s kojom Vas želi sačuvati od svega. Nakon toga joj vjerujte u ono što će vam reći te joj budite podrška na načine na koje ste joj potrebne – pitajte ju doslovce tim riječima, Kako ti možemo pomoći mama? Često najjednostavnija i najiskrenija pitanja rezultiraju upravo takvim odgovorima. Nadam se da netko živi s njom tko će ju pratiti na lječenje, no, ukoliko takva osoba ne postoji, kada bude išla prvi put u bolnicu opratite ju vas dvije te uz njezin pristanak zamolite razmjenu kontakata sa lječnicima. Bilo bi odlično kada bi se majka obratila udruzi poput Europa Donna Hrvatska gdje će dobiti potrebne informacije i pomoć, a svakako bi bilo dobro i vama upoznati one koji su kroz ovu borbu već prošli. Ono što je ključno je njegovati nadu da će majka preživjeti ovu borbu i da ste vas dvije dovoljno snažne da joj u tome pomognete. U sklopu Cedevita projekta Budi TU. možete pročitati članke u kojima psiholozi savjetuju kako se postaviti prema bližnjima kad saznaju za dijagnozu, a svakako pogledajte i video svjedočanstva osoba koje su preživjele rak dojke i koje kažu kakva im je podrška najviše godila kako bi možda lakše komunicirali s majkom o svemu tome. Hrabro, i svako dobro od srca!

Poštovana, žao mi je da ste uz raznorazne svakodnevne životne borbe morala proći i jednu od najtežih koje živi čovjek može proći, a to upravo borba s rakom i jest. I to 4 puta. I tu ne govorim samo o fizičkoj borbi za preživljavanje tijela već o onoj možda najtežoj, emocionalnoj borbi, a koja te suočava sa vlastitom konačnošću, granicama, slabostima, bespomoćnošću i koječim drugim još. Drago mi je da u toj osobnoj kalvariji imate podršku bližnjih. Uz napornu svekrvu ili ne, ja bih vam najiskrenije preporučila da po prvi puta odete na razgovor sa psihologom – nemate zaista što izgubiti, a dobiti možete samo pomoć u vidu usvajanja korisnih tehnika za regulaciju ljutnje, općenito nošenja sa negativnim mislima, a zašto ne, možda i sa usavršavanjem vještina asertivne komunikacije tj kako drugačije razgovarati sa svekrvom. Na vašem bih mjestu svakako i supruga uključila kako bi i on dobio potrebnu pomoć u vidu odnosa sa vlastitom majkom, a zasigurno i u vidu podrške i pomoći vama u tom smislu. Samo strpljivo i sretno! 

Hoćete iskreno? Teško. Jako teško. Nekada i nemoguće. Ne znam što se točno dogodilo, pretpostavljam neki vid prijevare bilo ona seksualna, emocionalna, poslovna ili drugačijeg tipa. Svakako izdaja boli i ostavlja dubok trag. Hoće li se taj ožiljak vremenom manje vidjeti uvelike ovisi o osobi koja vas je povrijedila, o njenom ponašanju prema vama kao i prema situaciji koju ju uzrokovala. Ovisi također i o vašoj želji da osobi oprostite, da pređete preko toga što se dogodilo, da joj pružite novu priliku. Svakako nemojte se siliti ni na što – poštujte vlastite osjećaje, granice i potrebe. Odmaknite se od te osobe, uzmite si prostor za slaganje svojih misli i osjećaja, dal samostalno ili uz dobrog psihologa, i vremenom odlučite koju će budućnost imati taj odnos. Dok niste spremna ne donosite nikakve konačne odluke – ne zaboravite, malo odluka u životu traži hitnost. Samo hrabro, i sretno!

Polazak djeteta u jaslice velika je promjena u životu obitelji, osobito djeteta, a to posebice važi za dijete koje je visoko osjetljivo. Puno toga novog okružilo ju je odjednom - novi prostor sa svim svojim bojama i mirisima, nove odrasle osobe, nove igračke, nova djeca, nova hrana... Naravno da joj je teško i da će trebati vremena za prilagodbu, čak i duže od ostale djece. Naime, prilagodba je proces koji se razlikuje od djeteta do djeteta i po intenzitetu i po trajanju. Ona obično traje nekoliko tjedana, no može potrajati i mjesecima. Nije ni rijetko da u početku izgleda sve bezbolno, a onda kada shvate da su “osuđena” na boravak tamo, djeca počinju reagirati odbijanjem vrtića. Obzirom da je osjetljivija, vašoj će djevojčici biti potrebno malo više vremena da stekne iskustvo koje će joj donijeti sigurnost. Ono što će najviše utjecati da se brže opusti jest vaš osobni osjećaj sigurnosti – kako se osjećate dok ona prolazi kroz sve ovo što ste mi opisali? Bojite li se da će to na njoj ostaviti trajne posljedice? Kako reagirate kada se ona ponaša ovako kako se ponaša? Što joj govorite? Naime, izuzetno je važno u kojem kontekstu spominjete jaslice i što zaista mislite o takvom načinu zbrinjavanja. Taj unutarnji mir ili nemir je izuzetno važan činitelj prilagodbe. Djeca nas znaju jako dobro „pročitati“, osjećaju našu nesigurnost i sumnjičavost pa su ponekad čak i tužna upravo zbog toga što smo mi uznemireni. Pozitivno pričajte o vrtiću, pričajte svom djetetu prije svega o odgajateljima koji će se brinuti o njemu i čuvati ga jer dijete u jasličkoj dobi okrenuto je starijim osobama koje mu pružaju sigurnost, a tek onda igračkama, materijalima i prijateljima.
Svakako vam savjetujem da se obratite za pomoć i odgojiteljicama u vrtiću – one su te koje mogu najviše pomoći i vama i djetetu da premostite ovu veliku promjenu. A tu su još i prekrasne knjižice za prilagodbu na vrtić poput onih od naklade Evenio (npr. Medvjedića je strah ostati u vrtiću ili Mišić je tužan jer mu nedostaju roditelji) kao i veoma koristan video Kako pripremiti dijete za vrtić. Samo strpljivo, jako strpljivo, i sretno!

Narcizam je jedna od crta ličnosti i svatko od nas je djelomično narcističan – zdrav narcizam nam omogućuje da zahtijevamo mjesto za sebe u ovom svijetu jer smo (si) dovoljno važni.

Dijagnozu narcisoidnog poremećaja ličnosti postavljaju psiholog i psihijatar uz pomoć psihološke dijagnostike i intervjua s osobom, a zaključak (bez dijagnoze) je li netko bolesno narcisoidan možete otprilike donijeti i sami uz pomoć vlastitog osjećaja u tom odnosu: ako se konstantno osjećate kao da morate hodati po jajima oko te osobe, ako ona u vama često izaziva osjećaj krivnje i potrebu za ispričavanjem ili opravdavanjem, ako se stalno osjećate nedovoljno i nesigurno te sve više imate osjećaj da ludite (osoba vas uporno uvjerava da ste nešto umislili, da ste krivo protumačili, da nije to rekla ili napravila, da ste preosjetljivi i drugo) najvjerojatnije imate posla s narcisom.

Dobra vijest je da niste ludi, loša vijest je da narcis neće željeti sebe mijenjati, još je lošija ta da ćete ga vi još manje uspjeti promijeniti. Cijeli njegov identitet je jedan jako napuhani balon koji se može raspuknuti ako narcis dovede u pitanje samog sebe – iz tog razloga stalno dovodi u pitanje druge i pokušava zadržati idealiziranu sliku sebe. Stoga, ukoliko se ne radi o bliskom članu obitelji poput majke i oca i ukoliko osoba ima toliko izraženi narcizam da vam je teško živjeti s njom bez da “izgubite” sebe, bježite glavom bez obzira. Više o narcisima možete pogledati u našem videu klikom ovdje. Sretno!

Nažalost, jedini na čije ponašanje možemo zaista utjecati smo mi – kako će se drugi ljudi ponašati ovisi isključivo o njima. Sve što možemo je učiniti upravo ono što ste učinili vi – asertivno zamoliti nekog da više ne čini nešto zbog čega se osjećamo loše. Na drugoj osobi je da odabere hoće li to ponovno učiniti ili ne, a na nama je da odaberemo hoćemo li i dalje provoditi svoj život uz tu osobu. Svakako je potrebno i razmisliti je li naš zahtjev realan i poštuje li on drugu stranu i njene potrebe i prava – naime, nekada možemo pitati “previše”. Npr. kao što ste rekli, nama se može ne sviđati prijatelj našeg partnera/partnerice jer nemamo u njega povjerenja. Naš partner/partnerica se s time ne slaže i želi se nastaviti družiti s tom osobom. Što nam je činiti? Za početak, važno je osvijestiti da ste svi odrasli ljudi koji imaju slobodu izbora s kime se družiti, čime se baviti, kako razmišljati, u što vjerovati te kako se osjećati. Ako ste iznjeli partneru/partnerici svoje viđenje ove situacije, a oni se nisu složili s vama te su odlučili družiti se i dalje s tom osobom to može značiti više stvari: jedna od njih je da ne poštuju vas niti vaše osjećaje, a druga može značiti da vas poštuju ali žele da i vi poštujete njih i njihove potrebe. Naime, moguće je da oni ne vide ništa loše u toj trećoj osobi i traže od vas povjerenje u njihov dobar izbor. Svakako bih vam predložila da još jednom pokušate razgovarati, da partneru/partnerici pokušate dočarati razloge za vaš strah od te osobe (argumentirano i potkrijepljeno konkretnim situacijama tj ponašanjima te osobe) te da dozvolite nakon toga vašem partneru/partnerici da vam objasni svoje viđenje situacije i da donese svoju odluku. Na koncu, to je sve što možete učiniti. Ukoliko ne budete pronašli rješenje, tj druga strana i dalje ne uspijeva vidjeti problem, a vi se ne uspijevate nositi sa svojim osjećajem nepovjerenja prema toj trećoj osobi, na vama će biti donijeti izbor hoćete li ostati ili ne u odnosu u kojem jeste. Svakako sugeriram da prije bilo kakve konačne odluke pokušate čim više vidjeti stvari i iz druge, pa i treće perspektive. Sretno!

Kako će se dijete prilagoditi na vrtić ili školu ovisi o mnogo faktora – prvenstveno o dobi, temperamentu djeteta, aktivnim razvojnim strahovima, dotadašnjim iskustvima s drugom djecom i odraslima, podršci okoline (postoji li ili je odsutna)… Među najvažnijim faktorima u uspješnoj prilagodbi su roditelji, ali i oni često znaju biti pod ogromnim stresom i u velikom strahu stoga svojim ponašanjem znaju dodatno otežati prilagodbu. Ali ne možemo im zamjeriti na tome – i oni su ljudi od krvi i mesa i velike promjene poput ovih teške su svima – nitko normalan ne može ostati ravnodušan pred ovakvim izazovom i promjenom. Najvažnije od svega je pokušati zadržati zdrav razum, strpljenje, vjerovati odgojiteljicama u vrtiću ili učiteljici u školi da imaju najbolje namjere, da su stručne i da će našem djetetu pomoći da uđe u “vanjski svijet”. U tom procesu mogu pomoći i prekrasne knjižice za prilagodbu na vrtić poput one od naklade Evenio (npr. “Medvjedića je strah ostati u vrtiću” ili “Mišić je tužan jer mu nedostaju roditelji”) a toplo vam preporučam i da pogledate veoma koristan video na našim stranicama klikom ovdje.  Što se pak tiče škole, postoji također vrlo zgodan priručnik pod imenom “Od jaslica do škole: vodič za lakši proces prilagodbe na jaslice, vrtić i školu” pa sugeriram da ga pokušate nabaviti. Samo strpljivo, jako strpljivo, i sretno!