Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Poštovana, dječak od 9 godina me ne poštuje. U svakoj raspravi njegova mora biti zadnja. Nikad ga nisam tukla i pokušavala sam sve razgovorom. I islo je tako do 5. godine, a sada kada ima 9 nepodnošljiv je. Kako da se postavim?
Poštovana i draga mama, vjerujem da se osjećate frustrirano, tužno i razočarano. Prirodno je da ih propitujete, ali odluke koje ste u prošlosti donijeli zdravi su roditeljski izbori – s djecom se razgovara i djecu se ne tuče, koliko god još uvijek kod nas postoji ona stara uzrečica da je „batina iz raja izašla“. Vjerujte, nije, ni to nije garancija za pravu poslušnost, često upravo suprotno. Djeca rade takvim roditeljima iza leđa ono što se ne usude pred njima samo i isključivo zbog straha od batina. Napisat ću vam sada nekoliko koraka koje možete poduzeti u skladu s roditeljskim stilom kojeg ste još davnih dana odabrali. Za početak, ako već niste, jasno postavite pravila. S obzirom na dob vašeg sina, možete i njega uključiti u zajedničko pisanje postera s pravilima koje ćete zalijepiti negdje u domu, na vidljivo mjesto. Jednom kada postavite pravila, važno je da budete dosljedni u njihovoj provedbi - ako dijete vidi da pravila nisu uvijek ista, može biti zbunjeno i testirati tim više vaše granice. Kada se ponaša na način koji je prihvatljiv i poštuje pravila, pohvalite ga i nagradite (pritom ne mislim na materijalne nagrade već više na lijepe riječi koje validiraju ponašanje, zagrljaj, zajedničko vrijeme u igri, šetnju ili drugo). Svakako je važno da ste mu dobro objasnili posljedice ne poštivanja pravila, a one bi trebale biti logične posljedice povezane s njegovim ponašanjem. Npr. ako ne sjediš za stolom dok jedeš nego trčiš po prostoru možeš uprljati pod, a onda ćeš te mrvice morati pokupiti. Ili, ako bacaš igračku na pod, ona se može potrgati. Ako se potrga, više ju nemaš i mama neće kupiti novu. Svakako ga uvijek iznova upozorite kada krene s neželjenim ponašanjem, približite mu se, spustite na njegovu razinu, zaustavite ga ako je motorički aktivan i recite mu dok ga gledate u oči da stane i da se sjeti vaših pravila. Pokažite mu da ga čujete i da razumijete njegove osjećaje i razloge ali da je bitno da poštujemo pravila jer je inače nered. Pomozite mu da prepozna i izrazi svoje frustracije jer upravo su one često u podlozi dječjeg lošeg ponašanja. Pokažite naravno uvijek svojim primerom kako se poštuju pravila koja ste donijeli zajedno, djeca često uče od roditelja. Nabavite u knjižnici divnu knjigu Jespera Juul-a „Vođa vučjeg čopora“. Sve ovo može zahtijevati vrijeme i strpljenje, ali dugoročno se isplati. Ako unatoč vašem trudu nakon nekog vremena ne primijetite nikakve pozitivne pomake, ne bi bilo loše posavjetovati se s dječjim psihologom koji će vam pomoći da razumijete što je u osnovi problema s kojima se borite te kako ih riješiti. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovanje, s obzirom na to da sam majka tromjesečne bebe koja je jako ljuta i temperamentna očekujem to ponašanje i u kasnijim fazama. Kako postupati s djecom u trenutcima izljeva bijesa ili ljutnje kada oni nešto žele po svome, a mi po svome? Sdračan pozdrav.
Poštovanje draga mama! Razumijem da vas brine kako se nositi s ljutnjom vaše bebe kako ona raste. Kako biste se osjećali mirnije i sigurnije, bilo bi odlično kada biste pročitali i ponešto literature iz područja razvojne psihologije: O roditeljima i djeci Od Jorge Bucay-a, sve knjige od Jesper Juul-a, posebno “Agresivnost – Novi i opasan tabu”, Kako biti vođa vučjeg čopora i Vaše kompetentno dijete, Povezujuće roditeljstvo od dr. William Sears. Ima još mnogo toga zanimljivog, ali ne bih nikako htjela da ugušite svoj majčinski instinkt u stručnoj literaturi. Učeći ćete putem i sami otkrivati nove stvari i nailaziti na nove spoznaje i pitanja pa ćete tada tražiti i nove odgovore i priručnike. Svakako je bitno da pričekate s karakterizacijom svog djeteta i odlučivanjem „kakvo ono jest i kakvo će biti“ – vaša beba ima 3 mjeseca i još godinama nećete znati tko je ona i kakva će postati. Ako ju prerano „predodredite“ kao takvu ili onakvu, riskirate da ona zaista i postane takva. Zamislite svoje dijete kao osobu koja ima kljun ptice, peraje ribe, noge krokodila, krila anđela, ruke tuljana. Ona može biti sve i dozvolite i sebi i njoj da ju otkrivate polako, da postane ona koja treba postati, bez da joj se ucrta put kojim još nije počela ni hodati (doslovno, s obzirom na dob). Svako dijete, pa i vaše, imat će izljeve bijesa – oni su sastavan i normalan dio razvoja male djece, posebice u dobi od 1 do 4 godine života. Kako odrastaju, sve će bolje upravljati svojim emocijama. U tome joj uvelike možete pomoći vi svojim ponašanjem kada ste ljuti (djeca jako puno uče na našem primjeru), vodeći brigu da održavate rutine koje joj daju osjećaj sigurnosti (dosljedne rutine za obroke, spavanje i igru mogu smanjiti izljeve bijesa) kao i sljedećim strategijama, s nekima možete početi odmah (1 i 2), a neke ćete početi koristiti tek za otprilike godinu dana (3, 4 i 5).
Napominjem još jednom da se većina napisanog odnosi na dijete koje ima barem godinu/godinu i pol, beba od tri mjeseca je beba i sve što trebate činiti narednih godinu dana je ispunjavati njene potrebe i čuvati svoje zdravlje kao majka.
I za kraj, nikada, ali baš nikada ne zaboravite da je svako dijete jedinstveno pa će možda biti potrebno eksperimentirati s različitim pristupima kako biste pronašli one koji najbolje odgovaraju vašem djetetu. S vremenom i praksom, postat ćete sve sigurniji u svoju majčinsku ulogu i sposobnost da se nosite s izazovima roditeljstva. Samo hrabro, i sretno!
Dječak od 9 godina ima izražen strah od neuspjeha, izbjegava nepoznate aktivnosti i aktivnosti natjecateljskog karaktera.
Najvjerojatnije je dječak visoko senzibilan, i to je u redu. Moguće je i da ima niže samopoštovanje (ne znam točno iz kojih razloga jer bih trebala čuti njegovu životnu priču), da je samokritičan (karakterno i/ili je odrastao u takvoj okolini), da teško tolerira neizvjesnost (boji se loših ishoda) i da ima potrebu za predvidljivošću, rutinom i svime onime gdje se osjeća ugodno i sigurno. Strah od neuspjeha i izbjegavanje nepoznatih i natjecateljskih aktivnosti samo su dakle posljedica njegovog načina osjećanja i doživljavanja sebe, drugih i svijeta oko sebe. To nikako ne znači da za njega ne postoji nada da promijeni ono što bi mu moglo otežavati dostizanje životnih ciljeva (bilo akademskih, poslovnih, društvenih, ljubavnih ili drugih), dječak je tek počeo živjeti i još mnogo iskustava će obilježiti njegov put i napraviti od njega osobu koja će jednog dana postati. Važno mu je stoga pomoći da razvije potrebne vještine za suočavanje sa životnim izazovima i poteškoćama te da nauči prihvatiti neuspjehe i greške kao sastavni dio procesa učenja i odrastanja, bez da one narušavaju njegovo samopoštovanje. Kako to učiniti? - Otvoreno razgovarajte s dječakom i pokušajte razumjeti što točno izaziva strah kod njega (specifični događaji ili situacije) i čega se najviše boji da će se dogoditi. Pružite mu podršku i recite mu da je u redu imati strahove, ali da su oni prepreka koje se mogu savladati i da ćete mu vi pomoći u tome. Podijelite s njime i vlastite greške, kada god se one dese, i primjereno reagirajte na njih da vidi da su greške prihvatljive. Potičite ga također da se izloži nekom sitnom neuspjehu koji je u tom trenutku za njega prihvatljiv, kako bi vidio da se ništa strašno nije dogodilo i da on to može preživjeti. Naravno, tada mu budite podrška i proslavite taj trud s njime iako je rezultirao neuspjehom. Polako dižite ljestvicu, tj. postepeno se izlažite za njega sve strašnijim situacijama. Važno je da imate jasna, ali i realistična očekivanja i da mu omogućite da postigne uspjeh u skladu s njegovim sposobnostima – na taj način ćete naučiti i njega da ima realistična očekivanja od samog sebe. Nemojte ga pritiskati i nikako i nikada uspoređivati s drugima. Ima i divnih dječjih knjiga na temu svladavanja izazova poput Žirafe plesati ne znaju ili priče Vila Vijana, div Tvrdoglav i zelena Mara. Ako primijetite da se strahovi djeteta otežano prevladavaju ili imaju značajan utjecaj na njegovu svakodnevicu potražite pomoć psihologa koji će mu pomoći uhvatiti se u koštac sa svojim strahovima i usvojiti alate za nošenje sa životnim izazovima, a vas savjetovati kako mu biti najbolja podrška na tom putu. Samo strpljivo, i sretno!
Dijete staro 3 godine počelo je tući brata od godinu dana. I nas ponekad. Nikad se tako nije ponašao i ne znam iskreno gdje je to vidio jer kod nas u obitelji nitko nikoga ne tuče, ne gleda crtiće takve tematike. Mislim da on misli da je to samo igra i zabava i da ne razumije da je to nešto loše. Ne znam kako se postaviti prema njemu u tim situacijama. Govorim mu da bracu boli, da ga nježno zagrli i kaže mu oprosti i to napravi, ali onda opet sve ispočetka.
Dragi roditelju, razumijem da vas ova situacija brine. S obzirom na dob djeteta, želim vam reći da djeca te dobi nemaju potpuno razvijenu sposobnost razumijevanja kako njihovi postupci utječu na druge, a agresivno ponašanje može biti samo njegov način izražavanja frustracije zbog mlađeg brata i želje za roditeljskom pažnjom. Unatoč tome, svakako je bitno da reagirate i pomognete svojoj djeci, starijem da nauči granice i počne razvijati empatiju, mlađem da ga zaštitite od agresivnosti starijeg brata. Kada se sljedeći puta situacija ponovi, ostanite smireni i recite djetetu na jasan način rečenicu poput "Ne udaramo. Udarci bole." Ili „Tebe boli kada se negdje udariš, je li tako? Tako i bracu boli kada ga ti udariš.“ Nastavljate s razvojem empatije: "Vidiš kako je braco tužan kad ga udariš. I ti bi bio tužan kada te netko udari, zar ne?" Možete također iskoristiti priliku da mu pomognete spoznati svoje emocije i kako se efikasnije nositi s njima „Lupio si brata. Osjećaš li ljutnju sada zbog nečeg? Što te naljutilo? Je li te braco naljutio? Ako si ljut možeš tu ljutnju izbaciti na drugačiji način, ne smiješ udarati ni brata, ni mamu ni tatu niti nikog drugog.“ Pokažete mu tada kako se drugačije nositi s ljutnjom – „Stisneš šakice kada si jako ljut, možeš ih spremiti i u džep. Onda dišeš polako na nos kao da mirišeš jagode (ili nešto drugo što jako voli), a onda polako ispuhneš zrak na usta kao da pušeš maslačka, ajmo probati zajedno“ ili "Ako si ljut, možeš reći 'Ljut sam' ili možeš doći do mene po zagrljaj." Svakako budite dosljedni u provođenju ovih reakcija, a kada se lijepo ponaša prema bratu ga obavezno pohvalite i recite mu koliko ste ponosni na njega. Potičite ga da vam pomaže u brizi oko brata – tako će se osjećati veći, važan i koristan te će mu to smanjiti ljubomoru. Veoma je bitno i da promatrate kada se agresivno ponašanje događa - možda postoji specifičan okidač kao što je umor, glad, ili osjećaj zapostavljenosti zbog mlađeg brata, a razumijevanje uzroka vam može pomoći u prevenciji. Možete nabaviti i slikovnice od izdavačke kuće Evenio, Veliku knjigu emocija, Diši kao medo i druge edukativne slikovnice primjerene za tu dob, a koje imaju pregršt divnih i poučnih priča i vježbi za ove namjene. Ako vidite da se unatoč vašem trudu situacija ne poboljšava, potražite stručnu pomoć psihologa koji će vas znati primjereno savjetovati i pomoći vam da pomognete svom djetetu. Samo strpljivo, i sretno!
U braku smo 18 godina, imamo dvoje divne djece. Brak se sastojao i od lijepo i ružnog, imala sam i sama jednu grešku, gdje sam prešla granicu prijateljstva s jednom osobom i skupo sam platila cijenu za to, užasan period je bio (vrijeđanje, maltretiranje, zabrane, ucjene od strane mog muža) i nekako smo prešli preko toga uz određene njegove "kaznene mjere" koje traju godinama - zarekao se da nikada neće posjetiti moje ili bilo koga od moje obitelji i toga se drži. A moj muž je uhvaćen bar 4-5 puta u lažima (i prije moje greške, a i poslije), znam za tri prevare za koje sam mu sve dokaze servirala, ne računajući dopisivanja...niti jednu svoju grešku nije priznao, niti jedno objašnjenje ili ispriku nisam dobila, kajanje, je li se pokušao potruditi i promijeniti, je li pokušao da mi dokaže da mu je žao, da mu je stalo do obitelji? Nikada, uvijek je kontranapad, da sam ja bolesna, da ja njemu ne trebam pričati o poštenju kad sam najgora, ja pravim frke...i zadnji put na očitu laž, gdje mu je jasno da sam ga uhvatila u laži, nema ni pokušaja objašnjenja zašto je lagao da je na jednom mjestu, a ustvari jedan detalj ga otkrio da je bio na drugom mjestu, tko zna s kim. A samo prije nekoliko mjeseci sam prešla preko tadašnje prevare i obećala sebi da neću više imati mrvicu tolerancije za njega! I stvarno ne želim više živjeti pod istim krovom s njim. Nije me shvatio ozbiljno nikada, baš zato što sam svaki put ostajala nakon svake njegove izdaje. A njemu ne pada na pamet da on ode, zajednički je stan. Nije mi problem iznajmiti stan, ne plašim se ni borbe koja slijedi, ali žao mi je djece koja će se naći između nas dvoje i koja će morati prolaziti kroz sve tijekom procesa rastave, a posebno to što je svaki put u momentima svađe naglašavao da djecu ne da od sebe...manipulator!
Vidim da se suočavate s vrlo teškom situacijom u braku koja u vama izaziva osjećaje frustracije, razočarenja, zamjeranja, boli i nesigurnost u vezi s budućnošću, posebno kada su u pitanju vaša djeca. S obzirom na situaciju, najtoplije savjetujem da potražite pravnu pomoć, a ako je i vaš suprug spreman raditi na vašem odnosu, onda i bračno savjetovanje. Ako vam ovo zadnje nije opcija, a niste sigurni želite li ostati zajedno, razmislite i o privremenoj razdvojenosti – na taj ćete način oboje dobiti prostora za razmišljanje. Štogod odlučili, ne zaboravite da bi djeca uvijek morala biti prioritet, kamo god vas srce vuklo. Razvod ima svoje zahtjeve i utječe na promjenu života djece ali i živjeti u obiteljskoj neslozi nije za njih dobra opcija tako da razmislite i donesite onu odluku kojom ćete im pružiti miran i stabilan dom. Važno je da s njima otvoreno razgovarate, naravno, ovisno o dobi, i da im pomognete da razumiju da štogod se dogodilo, oni nisu krivi za probleme između vas i njihovog oca te da ih nećete manje voljeti ako se rastavite. U tom procesu bitno je i da vodite brigu o sebi – pronađite vrijeme za aktivnosti koje vas „pune“ i opuštaju, potražite podršku prijatelja i obitelji, i ako je potrebno i pomoć terapeuta koji će vas podučiti korisnim alatima za nošenje s razvodom i svime što on nosi. I zapamtite, koju god odluku donesete, važno je da ona bude donesena u najboljem interesu za vašu dobrobit i dobrobit vaše djece. Samo hrabro i sretno!
Pozdrav, imam predškolarku koja je jako sramežljiva, do te mjere da kada upoznaje novu djecu ili odrasle ne može ništa pročitati, krene se penjati po meni, ne želi pozdraviti i tako po sat dva. Je li dovoljno da samo budem tu za nju, na koji način je ohrabriti i pomoći kako bi to prebrodila? Hvala
Draga mama, znam da to i sami znate, ali ću svejedno to ovdje napisati da vam ostane kao podsjetnik – djeca su različita. Imati jako sramežljivo dijete može biti izazovno no moguće mu je pomoći da se malo opusti i ohrabri za socijalne kontakte. Najvažnije je da nastavite putem kojim ste krenuli – ohrabrivanjem i podrškom. Jednostavno prihvatite da je ovo možda samo faza, a možda je sramežljivost dio njezine osobnosti. Budite tu za nju kao sigurnost i podrška i ohrabrujte ju s vremenom da se polako, polako, otvara novim iskustvima. Nikako nemojte siliti i normalizirajte njene strahove – recite joj da se svi mi bojimo nečega i da je u redu ne skakati u iskustva koja nas plaše. Pokažite joj primjerom kako se ponaša u socijalnim situacijama - možete ju uzeti za ručicu i vi ići prvi razgovarati s djetetom kojeg se boji, uključiti se polako u njegovu igru, a ona da bude samo prisutna. Odrasle pozdravljajte dok šetate i trudite se uključiti ju u razgovor s nekim, barem na tren. S vremenom će se, vjerujem, i sama ohrabriti sudjelovati. Možete i vi sami kreirati određene situacije – pozivajte kod sebe doma njezine prijateljice i zašto ne, razmislite o uključivanju u aktivnosti poput radionica koje potiču socijalizaciju kroz igru. Također, ako znate da vam predstoji neka određena situacija, možete ju unaprijed pripremiti za nju - razgovarajte o tome što će se dogoditi, tko će biti tamo i što može očekivati. Obavezno ju pohvalite svaki put kada pokaže hrabrost, čak i u malim stvarima, tako će se osjećati samopouzdanije. Svakako izbjegavajte požurivanje ili minimaliziranje njenih osjećaja i strahova, iako vjerujem da to već i sami znate po načinu na koji ste sročili ovaj upit. Ako sramežljivost značajno utječe na njezinu svakodnevicu razmislite i o savjetovanju s dječjim psihologom koji vam može pružiti dodatne strategije i podršku. Samo strpljivo, i sretno!
Izgubio sam volju za život i sve mi je teško, imam svakodnevne glavobolje, svega me je strah samo se zatvaram u mrak, ne znam kako dalje.
Život zna biti opor i težak i može nam se ponekad činiti da je izgubio svaki smisao. Ali iako ponekad mislimo da ne možemo dalje, važno je da se otvorimo životu, da pronađemo novi smisao u njemu, da mu se ponovno rodimo i da iskopamo iz sebe snagu za dalje, dan po dan, korak po korak. Koliko god težak, život ostaje čudesan. Samo malo nas izabranih dobilo je jedinstvenu priliku za život, ti si jedan među njima, i sigurna sam da u tvom životu ima puno toga lijepog iako ga u ovim trenucima ne uspijevaš vidjeti. Ako ne uspijevaš taj smisao i snagu pronaći sam, iskreno te molim da potražiš stručnu pomoć – javi se odmah svom liječniku obiteljske medicine koji će te uputiti psihologu ili psihijatru, u bolnicu na hitni prijem ili direktno na neki od sljedećih kontakata. Ovdje su neki izvori besplatne psihološke pomoći:
116 111 → za djecu; 0800 0800 → za roditelje
e-savjetovanje: [email protected] i [email protected]
01 / 4833 888 (radnim danom 9-21h)
01 / 4828 888 – naplaćuje se kao uobičajeni poziv
e-mail: [email protected] ili putem online formulara
psihološko savjetovalište: ponedjeljkom i srijedom od 12-20h, utorkom, četvrtkom i petkom od 8-16h
drop-in savjetovanje za roditelje (bez najave): utorkom od 8:30-11:30h (dolazak najkasnije u 11h), srijedom od 17-20h (dolazak najkasnije do 19:30h) 01 / 6468 333 i [email protected]
Imam curicu od godinu i 5 mjeseci. Kad nije nešto onako kako si je zamislila u tome trenutku, npr. hoće bacati staklene poklopce, počne plakati i cviliti.Kako se postaviti u tim trenucima?
Draga mama, dobrodošla u svijet tantruma. Tantrumi vas mogu potpuno izbezumiti. No umjesto kao katastrofu, shvatite ih kao priliku za učenje. Vaša mala djevojčica raste i postaje ne uvijek tako umiljata kakva je bila, i to je normalno. Reći NE, boriti se za autonomiju i samostalno odlučivanje dio je normalnog sazrijevanja svakog djeteta. Oboružajte se strpljenjem – tantrumi su normalni i sasvim mogući sve do otprilike 4. godine života djeteta. Naravno da se djeca razlikuju i da će neka pokazivati izraženija ponašanja ovakve vrste, dok će druga biti “mirnija i plahija” i dalje. Kako ćete se dakle nositi s tim ponašanjima? Sjetite se uvijek sljedećeg - za razliku od odraslih, djeca nemaju razvijen sistem suzdržavanja i samokontrole. No, čak iako ga mi odrasli imamo razvijenog, koliko često smo frustirani jer nam nešto ne ide po planu, pa “puknemo” na ovaj ili onaj način? E pa isto tako se dešava i djeci, samo ona za razliku od nas odraslih nisu sposobna verbalizirati što se događa u njima, a te ih emocije preplave snažno snažno i ne znaju kako ni kud bi s njima. Vi ćete ju stoga morati poučiti kako se nositi s tim emocijama. Kada ste suočeni s tantrumom, bez obzira na uzrok, zapamtite: ostanite smireni. Duboko udahnite i pokušajte bistro razmišljati. Vaše dijete se oslanja na vas i vi ste mu uzor, imajte dovoljno samokontrole za oboje, to je najbolja poruka koju joj šaljete – da je moguće “preživjeti” takve osjećaje. Izazovno je i teško, ali moguće. Pokušajte također uvidjeti kada se tantrumi događaju pa ih pokušajte prevenirati čim više moguće (glad, umor i drugo). Ako tantrum nastupi zato što ste djetetu nešto odbili, ukoliko njegovo ponašanje ne predstavlja prijetnju sebi ili drugima, nastavite sa svojim aktivnostima, ne obraćajući pažnju na dijete, ali držite ga na oku i ne napuštajte. Dijete te dobi ne razumije vaše racionalne argumente kojima ga možete pokušate uvjeriti da je njegov ispad bezrazložan ili pretjeran. Ako je dijete pak u situaciji da povrijedi sebe ili druge tijekom izljeva bijesa, odvedite ga na tiho i sigurno mjesto pa ga smirite, po potrebi i držite u čvrstom zagrljaju sve dok se ne opusti i nježno mu ponavljajte na uho da mu ne možete dozvoliti da se povrijedi ili da povrijedi nekog drugog. Dišite, proći će. Vjerujte mi. Sve prođe, pa i to. Samo strpljivo, i sretno! Pogledajte više o ovoj temi u i našoj Školi optimističnog roditeljstva.
Kako da pomognem sinu koji ima ishitrene reakcije? Odgovara nam ružno i želi nas povrijediti ružnim riječima (ne psovkama). Točno zna kako će na koji način povrijediti.
Draga mama, jako mi je žao da prolazite kroz zahtjevno razdoblje sa vašim sinom. Ne znam o kojoj se dobi radi, ali po sadržaju vašeg upita zaključit ću da se radi o tinejdžeru ili starijem. Za početak pokušajte razumjeti što je uzrok njegovih ishitrenih reakcija – je li to ponašanje tipično za njega već duže vrijeme ili se možda trenutno suočava sa nekim jačim pritiskom poput škole, društva ili neuzvraćene ljubavi? Koji god bio uzrok svakako je potrebno da mu kao roditelji pomognete usvojiti zdravije načine suočavanja sa svojim problemima i neugodnim emocijama (poput ljutnje i frustracije) ali i pomognete u razvoju empatije i svjesnosti o posljedicama njegovih neprimjerenih ponašanja (pokušajima da namjerno povrijedi) na druge ljude oko njega (u ovom slučaju, vas roditelje). Naučite ga kako da koristi riječi da izrazi kako se osjeća bez povrjeđivanja drugih, a to ćete najbolje učiniti vlastitim primjerom. Naime, djeca često oponašaju roditelje. Zapitajte se stoga kako se vi i suprug odnosite kada se osjećate kao vaš sin i ukoliko prepoznajete kod sebe neke krive obrasce ponašanja poradite prvenstveno na njima. Za svih nas je važno naučiti kako se nositi sa teškim emocijama na zdrav i efikasan način – ostati smireni i rješavati konflikte bez ružnih riječi. U tom smislu, kada primijetite kod sina takvo ponašanje, postavite granicu. Otvoreno mu i jasno recite da je takvo ponašanje neprihvatljivo i da ćete razgovor nastaviti kada se smiri. Pomozite mu prodisati kroz negativne emocije, neka piše dnevnik, sluša muziku, odradi trening pa ćete kasnije razgovarati. Svakako ostanite smireni jer se vašom ljutnjom situacija može samo pogoršati. Kada se smirio, razgovarajte s njim o tome kako se osjeća i zašto se ponaša na taj način. Pitajte ga kako se osjeća kad govori ružno i kako misli da to utječe na vas i druge članove obitelji. Svakako je bitno razgovarati onda kada su tenzije smirene jer tada se otvara prostor za slušanje i promjenu. Ovdje možete pogledati video koji bi mogao biti i vama i sinu od pomoći u prvom kontaktu sa efikasnim načinima za nošenje sa neugodnim emocijama.
Ako njegovo ponašanje traje duže vrijeme ili se pogoršava unatoč vašim nastojanjima da pomognete, bilo bi korisno potražiti pomoć psihologa. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovanje, imam supruga i dvoje djece. Dva puta me slagao vezano za financije. Izgubila sam povjerenje, kako ga vratiti? Zapravo može li se vratiti i učiniti da brak opstane?
Žao mi je da ste izgubila povjerenje u supruga, povjerenje se puno lakše gubi negoli stječe ali oporavak je moguć uz obostrani trud. Najvažnije je da je suprugu zaista krivo i da je otvoren na rad na sebi i vašem odnosu, bez ove ključne stavke oporavak nažalost nije moguć. Ukoliko je suprug spreman na potrebne promjene, izrazito je bitno da od ovog trenutka otvoreno razgovarate o svemu, posebice u području financija. Napravite zajednički financijski plan koji mora biti potpuno transparentan za oboje i sve važne financijske odluke donosite isključivo zajedno. Važno je i da pokušate razumjeti razloge njegove prijevare – razumjeti ne znači opravdati ali svakako je bitno da pokušate shvatiti zašto vas je lagao (bilo ga je sram, nije vas htio opterećivati, mislio je da vas se ne tiče ili drugo). Kada razumijemo nečije razloge lakše empatiziramo s osobom i njenim čak i pogrešnim odlukama. Osim tog aspekta, bit će važno poraditi na odnosu, sami ili ako je potrebno i uz stručnu pomoć psihoterapeuta, bračno savjetovanje odličan je alat. Zapamtite, svaka kriza može biti prilika ili za raspad ili za rast nekog odnosa i šteta je ne iskoristiti njezin potencijal – iz ove situacije možete izaći jači negoli ikada prije kao par, ali i kao individue. I ne zaboravite, praštanje je proces koji zahtijeva vrijeme – nije realistično da ćete vratiti povjerenje u supruga kroz par mjeseci, moguće je da će trebati i više vremena. U tom procesu je važno da njegujete svoje potrebe u granice kao i da se fokusirate više na vašu zajedničku budućnost (gradite bolje temelje za vaš odnos) negoli prošlost (u čemu je suprug pogriješio). Ukoliko se putem dogodi da on odustane ili da ponovno izigra vaše dogovore, znat ćete da ste sve pokušala, a ta spoznaja unijeti će u vas mir potreban za donošenje odluka o tome kako dalje. Samo hrabro, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.