Osjećate li se ponekad kao da nemate svoj život jer stalno nekamo žurite da biste uspjele napraviti sve s podugačkog popisa obaveza? Kuhate, spremate, odlazite na posao, skupljate dijete iz vrtića ili pomažete oko pisanja zadaće, a onda se umorni na kraju dana ponekad sjetite i sebe pa odlučite pobjeći nekamo na nekoliko sati, samo da biste se u konačnici osjećale kao su vam zbog tih nekoliko sati iskliznuli svi konci koje pokušavate držati u rukama?

Neovisno o fazi života, muškarci češće uzimaju vrijeme za sebe bez potrebe za opravdavanjem jer imaju čvrsto uvjerenje da na to vrijeme imaju pravo. Žene su rjeđe sklone činiti isto jer vjeruju da bi djeca, partner, kućanstvo, a ponekada i posao trebali biti ispred njih, iako to za njih dugoročno nije zdravo i iako u njima postoji potreba za vremenom kada neće biti majke i supruge, nego i osobe s interesima, prijateljice, kćeri i kolegice.

Je li moguće imati sve, i život i same sebe?

Mnoge žene se pitaju je li moguće imati 'sve' – biti dobra majka i partnerica, imati čistu kuću, karijeru i pri tome ne žrtvovati sebe i svoje potrebe. Odgovor je taj da nije nemoguće, ali da tajna 'svega' ne leži tek u dobroj organizaciji nego i u svesrdnom angažmanu partnera, pomoći baki i djedova, plaćenoj pomoći oko kućanskih poslova i sličnome.

Poprilično je umarajuće imati maleno dijete koje dojimo, koje je tek počelo hodati ili je otkrilo mogućnost protestiranja bacanjem na pod i vrištanjem usred dućana, a još je više umarajuće u isto vrijeme žonglirati obavezama na poslu i u kući. Nakon nekoliko neprospavanih noći, kada poput zombija odlazimo na posao i stavljamo kvačice pored odrađenih zadataka teško je zamisliti da bi ikada moglo biti bolje i drugačije. Ponekada se tješimo time da sva ta muka i trud moraju značiti da dobro obavljamo sve što je pred nama, a još češće nas hvata očaj da ništa ne radimo kako treba.

Objektivno tešku situaciju ponekada dodatno otežavaju očekivanja koja imamo od sebe, ideje da dan ima dovoljno sati za sve, ali da mi imamo previše izgovora i da je tajna u tome da se 'samo' trebamo sabrati i da će onda biti sve u redu. No, u praktičnom svijetu mi često grabimo odgovornosti koje bismo mogle podijeliti s drugima, primjerice partnerom ili roditeljima, inzistiramo na tome da baš sada obavimo zadatke koje je moguće preskočiti, vjerujući da možemo imati sve u svakome trenutku i da to sve zajedno znači biti dobra majka, supruga ili zaposlenica.

Uvjerenje da sve moramo same

Za mnoge žene je činjenična stvarnost da su samohrane majke, da su im partneri često odsutni radi posla, ili nemaju širu obitelj ili prijatelje koji bi im mogli pomoći, ali isto tako mnoge žene imaju prisutne partnere i obitelj koja je spremna uskočiti kada je potrebno, ali vjeruju da sve trebaju i moraju same.

Mnoge žene zaboravljaju da je moguće i potrebno ponekada stati, sjesti i ne raditi ništa ili popiti kavu s dragim prijateljicama ili prisjetiti se uz večeru s partnerom kako je to biti 'samo' žena.

Potraga za vremenom koje ćemo posvetiti sebi, u onoj mjeri u kojoj to možemo s obzirom na okolnosti, počinje shvaćanjem zašto je to vrijeme važno. Ponekad je tako lako brinući za sve prestati brinuti o sebi, a ako se ne brinemo o sebi i svime onime što osim majčinstva i partnerskih odnosa puni našu dušu i tjelesne baterije – brzo ćemo sagorjeti. Razboljet ćemo se. Bit ćemo frustrirane. Bit ćemo manje učinkovite. Manje nasmiješene i manje sretne žene.

Potraga za vremenom za sebe manje je potraga, a više je iscrtavanje granica oko sebe i odmicanje od obaveza koje nas okružuju da bismo mogle procijeniti koje su to obaveze koje mogu pričekati ili ih možda nije potrebno niti izvršavati i dijeljenjem obaveza oko kućanstva i djece s partnerom. Vrijeme za sebe stvara se traženjem i prihvaćanjem pomoći, angažiranjem plaćene pomoći oko djece ili kućanskih poslova i ponovnom evaluacijom toga što znači biti dobra majka ili partnerica.

Što nam je doista važno?

Je li važnije to da je suđe uvijek oprano, a nepregledne hrpe odjeće opeglane ili je važno naše mentalno zdravlje? Jesmo li uistinu loše majke ako ponekad djetetu pustimo crtić na televiziji, a mi pročitamo koju stranicu knjige koju pokušavamo pročitati već mjesecima?

Ono što može pomoći u besanim noćima kada se naše predivno dijete pretvara u smotuljak koji se ne da utješiti jest prihvaćanje da i u najboljim okolnostima nije lako biti žena – majka – kraljica, ali i da vrijeme prolazi i da djeca odrastaju. Neće zauvijek biti tako da će nam jedino raspoloživo vrijeme biti ono kada se zaključamo u toaletu ili kada istovremeno kuhamo, usisavamo i peglamo jer beba spava.

Nećemo morati mijenjati pelene svom mališanu cijeloga života. Djeca brzo odrastaju u malene ljude koji žele sami hodati, sami ići na toalet, sami se igrati s igračkama, stjecati prijatelje i imati avanture. Često odrastaju brže no što smo to mogle i zamisliti, a sa njihovim odrastanjem dolazi i sve više vremena u kojemu ćemo se moći posvetiti sebi, a do tog trenutka pokušajmo prema sebi postaviti razumnija očekivanja i ne zamjerati si previše kada stvari ne idu onako kako smo zamislile.