Jel moguće da me strah….straha?!

Zbunjen/a sam; ne osjećam se dobro a ne znam razlog, sve je dobro a opet nije, strah me ili možda nije….vjerojatno umišljam….no onda ponovno…

Neumoran vrtlog misli, udobno zavaljen u velikoj fotelji neurološkog sustava živi komfornim životom, uz svakodnevnu svježu dozu novih potencijalnih opasnosti te dodatnu luksuznu dostavu sveprisutne opće kolektivne panike. I evo ga…ponovno osjećam napetost, nemir, nisam sasvim dobro, osjećam strah od; čekaj…straha?!

Liječenje simptoma, a ne uzroka

Kako misliš strah od straha? Zvuči posve iracionalno, nisam u opasnosti, zašto osjećam senzacije kao da jesam? Jednostavno je.  Svaki put kada se ovo dogodi, najčešće odaberemo neku vrstu trenutne kompenzacije; učinimo bilo što, osim da se izložimo i istražimo vlastiti strah. Liječimo simptom, ne uzrok. Prema sebi se ponašamo površinski, ne dubinski. Lažno nas smiri vlastita kompenzacija, odabrani omiljeni mehanizam samoregulacije s ciljem izbjegavanja onoga što bi uistinu mogli osjetiti. No čega se zapravo bojimo? Koja je istinska pozadina straha? Pojava ovakvih i sličnih stanja ne mora se nužno promatrati kao strašan alarm za uzbunu već može značiti izvrsno vrijeme za vlastitu introspekciju u kojoj ćemo zajedno pogledati strahu u oči i uvjeriti se kako je jedini izlaz; kroz.

Kako sve počinje? Rađamo se sa dva urođena straha: straha od padanja i straha od glasnih zvukova. Strah je adaptivno ponašanje koje nam pomaže u prepoznavanju prijetnji; to je životna sposobnost koja nam je omogućila preživljavanje od opasnih grabežljivaca i prirodnih katastrofa. Većina strahova koje danas osjećamo naučeni su strahovi. Prirodni strahovi proizvod su mladosti, nastali pod utjecajem naše okoline i kulture poput straha od mraka, paukova ili zmija, kada naši roditelji, društvo ili okolina opetovano ponavljaju kako su pauci opasni i kako ih se treba kloniti. Temeljem njihovih uputa a potom i naših uvjerenja, stvaramo strah. Kako starimo strahovi se stvaraju zbog udruživanja; uspostavljene povezanosti između predmeta, objekta, situacije i ishoda straha, kao npr. straha od svih crvenih automobila zbog prometne nesreće sa jednim crvenim automobilom.

Kako istražiti vlastiti strah?

Ohrabrite se pogledati u mjesta u koja se bojite pogledati i osvijestite što svjesno izbjegavate osjetiti. Iskoristite mrežu izvrsnih psihoterapeuta i psihologa i dopustite da vam pomognu u istraživanju koje će vas osloboditi vlastitog zatvora. Zašto uopće početi? Cilj je osvijestiti mehanizam navikavanja jer ima izvrsne rezultate na području liječenja anksioznosti. Mehanizam navikavanja odnosi se na činjenicu da se uzbuđenje živčanog sustava smanjuje ponovljenim izlaganjem istom podražaju. Ovaj je mehanizam čvrsto povezan s ljudskim genetskim programom. Ima jasnu prilagodbenu vrijednost, jer navikavanje na poznate podražaje omogućuje usmjeravanje više energije na nove podražaje, što poboljšava izglede za preživljavanje. Vrijedno je osvijestiti kako iskustvo anksioznosti uključuje uzbuđenje živčanog sustava, u suprotnom ne možete osjetiti tjeskobu. Osvijestite koje situacije ili predmete koji izazivaju osjećaje izbjegavate? Kada i gdje koristite izbjegavanje samo kako bi okolnost/ trenutak prošao bez vaše angažiranosti/svjesnosti? Sjetili ste se? Izvrsno. Sada osvijestite da vaša ustaljena navika izbjegavanja sprječava navikavanje vašeg živčanog sustava. Zašto je to bitno?  Izbjegavanje jamči da će predmet ili situacija kojih se bojite ostati novi, a time i uzbudljivi, a time i uspješno izazivati ​​tjeskobu. 

Suočavanje sa strahom

Štoviše, izbjegavanje ima tendenciju generalizirati se tijekom vremena. Ako izbjegavate doživjeti osjećaj neugode, uskoro ćete početi izbjegavati sva što može uzrokovati osjećaj neugode, a zatim možda i osjećaje općenito. Uskoro ćete živjeti u zatvoru za izbjegavanje. Izbjegavanje izaziva osjećaj vlastitog neuspjeha, a time vaša tjeskoba dobiva na snazi te time potvrđujete svoj osjećaj slabosti što nam ne koristi u ohrabrivanju istraživanja straha.  Štoviše, motivira vas da izbjegavate suočavanje što pomaže začaranom krugu bezbrižno funkcioniranje koje ne omogućuje rasterećenje već uspješno održava čak i pospješuje tjeskobu. Kako prekinuti začarani krug? Prihvatite mehanizam navikavanja upotrebom izloženosti, najmoćnijem lijeku poznatom psihologiji. Ali sad imam strah od izloženosti; strah me da će strah eskalirati unedogled i da će cijelo iskustvo biti previše, da ću se raspasti. Jasno, razumijem no evo dobrih vijesti; kada se suočite sa strahom, on popušta. 

Izloženost tako donosi blagodat i na fiziološkoj razini jer navikavanje živčanog sustava predstavlja protuotrov za anksioznost što djeluje i na tri druga pozitivna učinka:

1.) Osjećaj postignuća i osnaživanja (suočavanje sa strahom stvara moć te vlastitu sposobnost snalaženja i upravljanja sobom, dok ju tjeskoba gubi te time dobivate vlastitu motivaciju za dodatno istraživanje straha)

2.) Na bihevioralnoj razini razvijate novu vještinu i majstorstvo što pobjeđuje osjećaj neuspješnosti i oslabljuje brigu

3.) Na emocionalnoj razini rješavate strah od straha koji je osnova osjećaja tjeskobe, anksioznosti i panike

Izloženost senzacijama straha omogućuje navikavanje na te iste senzacije ali i razumijevanje i upravljanje istima stoga umjesto zatvorenika postanite majstorom vlastite slobode. Izlaganje nije lako no život u vlastitom zatvoru još je gori, a i suprotan je našem istinskom životnom impulsu adaptacije, sreće i zajedništva. Kratkotrajno no opetovano izlaganje mala je cijena za veliki dobitak – slobodu i život bez tjeskobe; iskonsko pravo svakog živog bića.