Od najranije dobi pa sve do duboke starosti, ljudi kojima smo okruženi uvelike utječu na naše razmišljanje, osjećaje i ponašanje. Nitko od nas nije imun na tuđe ružne riječi, uvrede i ponašanja drugih koja nas smetaju, isto kao i na različite druge stvari koje se događaju u našoj socijalnoj okolini, a posredno ili neposredno na nas utječu. Ipak, kao i u bilo kojoj drugoj situaciji, postoje neke stvari koje mi sami možemo napraviti da bismo si olakšali život, čak i kad smo na dnevnoj bazi okruženi osobama koje nam na neki način ne odgovaraju ili nas njihova određena ponašanja povrjeđuju. Te osobe mogu biti naši dugogodišnji prijatelji, kolege, ali i oni s kojima dijelimo isti krov – obitelj. Članovi obitelji uobičajeno imaju važan utjecaj jedni na druge, kako pozitivan, tako i negativan, a potonji je osobito uočljiv unutar disfunkcionalnih obitelji.

A što uopće jesu disfunkcionalne obitelji? Obitelji koje su disfunkcionalne njeguju specifične sustave i vjerovanja koja oslikavaju osobine ličnosti roditelja, njihove odgojne stilove, sustave moralnih vrijednosti i normi ponašanja, uz što je važna i emocionalna klima koja prevladava u obitelji. Ako u obitelji primjerice nije dozvoljeno reći kako se netko osjeća jer će za to biti posramljen ili kažnjen, ako su konflikti učestali, ako je u jednom trenu sve dopušteno, a u drugom sve zabranjeno, velika je vjerojatnost da se osoba u takvom okruženju neće osjećati ugodno.

Ukratko, disfunkcionalne obitelji su obitelji prožete konfliktima između svih svojih članova te problematičnim i disfunkcionalnim ponašanjima poput obiteljskog nasilja, ovisnosti o kocki, drogama ili alkoholu i svim ostalim faktorima koji utječu na jedinstvo obitelji.

Kako odrastaju djeca u disfunkcionalnim obiteljima?

U disfunkcionalnoj obitelji dijete može biti zapostavljeno ili zlostavljano, članovi obitelji su prisiljeni prolaziti, podržavati i tolerirati neprihvatljiva i štetna ponašanja ostalih članova obitelji, a takvo okruženje potom ostavlja i tragove na djeci koji se mogu očitovati u stvaranju ovisnosti, mentalnih poremećaja i poremećaja ličnosti kasnije u životu. Često se susrećemo i s slučajevima gdje se disfunkcionalni oblici ponašanja potom prenose iz generacije u generaciju. Djelomično možemo govoriti i u utjecaju genetike, no najčešće se radi o socijalnom učenju gdje djeca kroz odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji i sama usvajaju obrasce ponašanja koje potom primjenjuju i u svojim obiteljima kad odrastu. No možemo li  prekinuti taj ciklus disfunkcionalnosti? Ukratko, odgovor je da.

Prvenstveno je potrebno da sagledate objektivno svoju obitelji i odrastanje i da iz pozicije odrasle osobe prepoznate sve aspekte obiteljskih odnosa koji su bili disfnkcionalni. Pritom je potrebno oduprijeti se i našem porivu da normaliziramo ili opravdavamo ponašanja naše obitelji za koje bi kod drugih jasno procijenili da su štetna i disfunkcionalna. Potrebno je potom i svjesno odvojite i sebe od svoje obitelji i njene povijesti. Vi ste pojedinac koji kroji vlastitu sudbinu i kao takvi morate biti spremni odvojiti svoj identitet od obitelji i ponašanja koja ste u njoj naučili te stvoriti sliku sebe prema kojoj trebate težiti. Definirati vrijednosti koje cijenite i oblikovati svoj život na način da ih u svakom trenutku predstavljate i podržavate. Naposljetku, potrebno i paziti da ne upadnemo u zamku mentaliteta žrtve gdje će nam naša svijest o odrastanju u disfunkcionalnoj obitelju služiti kao isprika da ista takva ponašanja ponavljamo i sami u vlastitoj obitelji.

U nekim situacijama odnosi u disfunkcionalnim obiteljima postati toliko loši i štetni za pojedinca da je najbolje što osoba može učiniti  jest maknuti se, barem na neko vrijeme. No, ponekad to iz različitih razloga nije u datom trenutku moguća opcija. Što tad?

Dopustite sami sebi svoje misli i osjećaje

Prije svega je važno pogledati sam sebe i vidjeti što to nas muči. Ponekad ljudi, osobito kad su u svojoj obitelji naučili da trebaju biti na oprezu, ne raditi (ali ni misliti ili osjećati) nešto što bi moglo uznemiriti drugu osobu, sebi ne dopuštaju osjećati se i misliti onako kako to zapravo u njima jest. Stoga je prvi korak u brizi o sebi u bilo kakvoj disfunkcionalnoj okolini prepoznati što je to od čega smo sami sa sobom možda bježali.

Komunicirajte što vas smeta

Nakon što sami sa sobom ustanovimo što je to što mi mislimo i osjećamo i tko dovodi do toga da se možda ne osjećamo dobro, vrijeme je za osmisliti kako to možemo iskomunicirati!

Istina, puno je jednostavnije reći da s drugom osobom treba popričati, ali to stvarno i iznijeti u djelo je često puno teže. Ono što može biti od pomoći u tim situacijama je učenje i korištenje nekih pravila asertivne komunikacije. Jedna od ključnih osobina koja je povezana s učinkovitim komuniciranjem vlastitih stavova i želja je asertivnost. Biti asertivan znači da se osjećate slobodno reći ono s čime se ne slažete na način koji nije verbalno agresivan, bez uznemiravanja druge osobe, ostavljajući prostor za raspravu. To je vještina da svijetu predstavite sebe onakvim kakvi jeste, da izrazite iskreno svoje osjećaje kada smatrate da je to potrebno. Uključuje poštivanje svojih osjećaja i svojih prava, istovremeno poštujući osjećaje i prava drugih. Kada se ovlada vještinom asertivnosti, često dolazi do manje međuljudskih sukoba u životu, uklanjajući tako glavni izvor stresa za mnoge od nas.

Kako asertivno komunicirati?

Asertivne rečenice razlikuju se od tzv. „ti“ rečenica, koje ljudi često izgovaraju u ljutnji ili pod utjecajem drugih neugodnih emocionalnih stanja, a u kojima se drugoj osobi često upućuje neki „epitet“, kao što su „Ti si baš naporan kad mi govoriš…“ ili primjerice „Stvarno si lijen i nemaran, nikad ne napraviš…“. Rečenice ovog tipa osoba s druge strane komunikacijskog kanala najvjerojatnije će protumačiti kao poruke s napadačkim tonom, što otežava nastavak konstruktivne komunikacije. Ono što olakšava komunikaciju su tzv. „ja“ poruke. To su rečenice unutar kojih prije svega drugoj osobi otkrivamo kako se mi osjećamo. To može uključivati jedan neugodan osjećaj ili kombinaciju više njih. Važno je prepoznati kako se osjećamo te identificirati konkretna ponašanja (a ne osobine!) druge osobe koja u nama pobuđuju takve osjećaje. Potom razmisliti kojim bismo riječima osobi objasnili zašto takvo njeno ponašanje/riječi (ili izostanak riječi i dijela kada nam je to potrebno) u nama izaziva takav osjećaj te joj uputiti zamolbu da to promijeni ili jednostavno poruku da nama neko ponašanje nije u redu i molimo da s tim prestane.

Primjerice, ljutnju na člana obitelji jer nam se, usprkos dogovoru, nije pomogao na način na koji je bio obećan bilo bi dobro izraziti na ovakav ili sličan način „Osjećam se ljuto i povrijeđeno jer, usprkos tome što si sam obećao pomoći mi oko navedene stvari, to nisi napravio, zbog čega se osjećam kao da ti nije dovoljno stalo do mene, stoga bih te molila/molio da ubuduće ispoštuješ ono što smo se dogovorili.“

Počnimo od sebe

U  disfunkcionalnim obiteljima često se preko puta nas možda će se naći osoba koja nas neće htjeti saslušati ili shvatiti, možda i netko tko neće moći razumjeti našu istinu i kako mi razmišljamo i osjećamo se. U tim je situacijama svakako dobro promisliti jesmo li mi sa svoje strane učinili što smo mogli, osobi pokušali objasniti sebe. Ako ustanovimo da smo sa svoje strane napravili što mislimo da smo mogli/trebali i smatramo da nije više na nama ulagati daljnji trud – vrijeme je razmisliti što dalje možemo. U nekim situacijama, odgovor možemo naći u (barem privremenom) prekidu nekog odnosa. Ako zaključimo da se trenutno od takve osobe svejedno ne želimo ili ne možemo maknuti, iako nam je teško, u takvim situacijama je onda dobro potražiti pomoć. I za tu osobu, ali i za sebe! I vi zaslužujete podršku.

Za kraj važno je zapamtiti da svi imaju pravo na život bez nasilja i ako ste žrtva nasilja ili ste svjedočili nasilju, obavezno događaj prijavite policiji ili se javite na jedan od niza besplatnih telefona za psihološku pomoć poput Hrabrog telefona.

Autori: Igor Mikloušić i Ella Sellak Bagarić.