Ne morate imati pametne riječi, rješenja niti olakšanje, samo budite prisutni. Prvi trenuci šoka najteži su za oboljele, ali i njihove bližnje koji ne znaju kako se postaviti, što učiniti, reći i kako pomoći. S vremenom čovjek jednostavno osjeti te stvari, nauči i prilagodi se pitati i poštovati želje oboljele osobe.

Što su osjećali i što im je bilo najvažnije kad su saznali da se bore protiv maligne bolesti saznajte u videu.

Nives Badurina, pacijentica i Mirjana Badurina, njezina sestra.

„Doživjela sam jedan veliki šok, nisam znala ni kome, ni kako reći za dijagnozu, no najteže se s tim nositi sam. Kad sam im rekla, moji su se držali hrabro, a zapravo su bili zaprepašteni. Najveća podrška bila mi je sestra, no ispočetka me gušila pretjeranom pozitivom jer se i sama užasno bojala ishoda. Jasno je da ćete doživjeti šok pa ne morate puno toga reći, dovoljan je zagrljaj podrške koji pokazuje da ste tu za svoje bližnje“

Sanja Šutej, pacijentica i Marija Orlić, ravnateljica doma za starije u kojemu radi Sanja.

„Teško je to saznati, a još više, suočiti se s tim. Sjela sam sama sa sobom i odlučila da je moja borba za život. Imala sam želju ostati u radnom odnosu iako sam vidjela da neću moći i dalje raditi isti posao zbog fizičke zahtjevnosti. Ravnateljica je pronašla način da me prebaci na novo radno mjesto, primjereno mojim novim tjelesnim sposobnostima. Nisam se htjela osjećati bolesno i želja sam nastaviti s normalnim životom. Moja poruka je da poslodavac mora biti tu za svoje zaposlene i kad su dobro, a još više kad nisu.“

Biljana Terzić, pacijentica i Danica Milivojčević iz udruge

„Moji su bili prestravljeni pa sam pred njima glumila da to nije tako strašno i da me ništa ne boli, zato mi je bila izuzetno važna podrška udruge i osoba poput Danice. Kad si među istima, možeš biti iskren, razmijeniti iskustva i vidjeti da poslije trnovitog puta ima života. Poslije prvog šoka, kreće oporavak i osnaživanje. Strah treba kanalizirati, bolje šutjeti i samo pokazati da smo tu, nego tražiti prave riječi. Najbolje je prihvatiti ono loše, proživjeti sve te emocije i pri tom se stalno nadati najboljem.“

Dušica Kosačević, pacijentica i Ljiljana Vujanović, prijateljica

„Fizička pomoć mi je u početku najviše značila - da mi netko skuha, očisti kuću, prošeta pse, a poslije mi je trebala pomoć da se opustim. Znala sam kakav me put čeka jer su borbu s rakom dojke u mojoj obitelji već proživjele i sestra i mama. Budući da imam iskustvo i podrške i bolesti, moja glavna poruka je da pacijent treba reći što može i što ne može, za što treba pomoć. Treba dati priliku bližnjima da vam pomognu, jer vam oni jako žele pomoći, a ni sami od šoka ne znaju kako. Dajte im priliku da vam pomognu i da budu tu za vas.

Helena Rozman, pacijentica i Eva Trpin Fortuna, prijateljica i liječnica

„Moja prijateljica je liječnica i znala je što me čeka, pomogla mi je da zadržim osjećaj da sam i dalje lijepa i ženstvena, sašila mi je prekrasne kape i pomogla mi da se pripremim na gubitak kose. Puno toga smo skupa proplakale, ali smo se trudile da sve što možemo prođemo kroz smijeh.“

Sara Gorišek, pacijentica i Simon Gorišek, muž

„Kvržicu sam napipala u igri s djecom, odmah sam se javila doktorici koja je tvrdila da sam premlada, no obavile smo punkciju i dobila sam dijagnozu. Svijet mi se srušio jer sam doma imala dvoje male djece. Ipak, brzo sam došla k sebi i pripremila se na put za ozdravljenje. Meni je bilo najvažnije da mi je blizu muž, djeca i rodbina, da se držimo za ruke i mislimo na lijepe trenutke. To mi je davalo snage.“

Saznali ste da vi ili vama bliska osoba boluje od raka dojke ili drugog malignog oboljenja i ne znate kako se postaviti niti kako se nositi sa strahom?

Imamo dobre vijesti: za savjet se možete obratiti stručnoj suradnici platforme Budi DOBRO. Budi CE., psihologinji Tijani Debelić putem rubrike Dobro je pitati.
Pitanje možete postaviti posve anonimno kroz formular, u bilo koje doba dana, a odgovor psihologinje potražite petkom u istoj rubrici.