Odgovorili smo na vaša pitanja! Poslušajte webinar “Kako potaknuti dijete da priča o osjećajima”?

Jedna od glavnih tema koju često dotičem u radu s roditeljima je nešto što zovemo dozvola za osjećaje. Dozvola za osjećaje je način komunikacije u kojemu djetetu na različite načine i u različitim situacijama dajemo poruku da je u redu da osjeća bilo koju emociju, bila ona ugodna ili neugodna.

I zaista, psihologija govori kako je izražavanje osjećaja važno za naše mentalno zdravlje. Osobe koje su svjesne svojih osjećaja i koje ih znaju izraziti vjerojatno će imati veću kvalitetu života od onih koje to ne rade. Osjećaji su sastavni dio nas i svakog našeg doživljaja, korisni su nam i svrhoviti, naš su pokretač i putokaz, pomažu nam da osvijestimo što se događa oko nas i u nama i da vidimo koja je u tom trenutku naša potreba.

Upravo zbog toga važno je s djecom razgovarati o osjećajima – pričati im o svojim osjećajima i poticati ih na izražavanje vlastitih; od malih nogu učiti ih tome da su osjećaji dio nas, da su u redu i kako ih sve možemo izraziti – bilo oni ugodni ili neugodni. Djeca će po svojoj prirodi biti spremna vrlo spontano izraziti osjećaje i često će njihovi izražaji osjećaja biti vrlo jasni i intenzivni.

Kako pričati o osjećajima s mlađom djecom (djeca rane i predškolske dobi)?

Kad se pitamo kako s djetetom pričati o osjećajima, najprije je važno razumjeti da se djeca izražavaju na različite načine i, ovisno o dobi, temperamentu i drugim faktorima, neka će djeca biti spremna pričati o osjećajima, a neka neće. Ona djeca koja ne pričaju o osjećajima sasvim ih sigurno pokazuju na neki drugi način – primjerice, različitim ponašanjima, načinom na koji se igraju, kroz svoje fiziološke reakcije i slično.

Zadatak roditelja i odraslih je da prepoznaju osjećaje kod djece i pomognu im da ih „smjeste na pravo mjesto“ – posebno se to odnosi na mlađu djecu koja još ni ne razumiju što im se zapravo događa kad proživljavaju neku intenzivnu emocionalnu reakciju.
S djecom možemo razgovarati na način da pokažemo zanimanje za njihov unutarnji svijet i doživljaj, istovremeno im imenujući ono što vidimo. To možemo učiniti u formi pitanja: „Jako vičeš i lupaš, pitam se kako se sad osjećaš?“ ili „Vidim da plačeš, pitam se kako si?“ ili „Uh, dojurio si do mene jako, jako brzo, pitam se što se dogodilo?“

Neka djeca predškolske dobi znat će odgovoriti na ova pitanja i poticaje. Neka još neće, isto kao i djeca rane dobi. Stoga će kod njih biti potrebno da im pričate o onome što se događa na način da jednostavno opišete situaciju, bez prosudbe. Primjerice, „Jako si se prestrašio, toliko si se jako prestrašio da si dotrčao do mene.“ ili „Tužna si, vidim, plačeš i teško ti je…“ ili „Jako lupaš nogama o pod i vičeš, baš si jako, jako ljut!“

Nadalje, u procesu učenja djeteta o tome kako je i poticanja na razgovor o osjećajima, dobro je da s opisom ponašanja kojeg vidite (plačeš) i prepoznatom emocijom (tužan si) povežemo i situaciju, odnosno događaj koji je tome prethodio. Primjerice, „Djevojčica se nije htjela igrati s tobom i to te jako rastužilo. Razumijem... Baš je teško kad se netko ne želi igrati s tobom. To stvarno nitko ne voli…“ ili „Prošao je glasni motor, to ti je bilo jako glasno i to te prestrašilo. Često kad ti nešto bude glasno, onda se prestrašiš.“ ili „Brat ti je srušio toranj i to te jako naljutilo. Ne želiš da ti ruši ono što ti gradiš, znam.“

Kako pričati o osjećajima sa starijom djecom (djeca školske dobi i tinejdžeri)?

Većina djece školske dobi i tinejdžeri bolje će prepoznavati vlastite osjećaje, s njima povezana ponašanja i situacije u kojima do njih dolazi. U poticanju razgovora o osjećajima s njima najvažnije je to da im pristupate s iskrenim zanimanjem o tome kako su se u nečemu osjećali. Iako zvuči jednostavno, teško je ostati na samom zanimanju o tome kako se netko u nečemu osjećao. Ponekad tijekom razgovora upadamo u zamku da uvjeravamo dijete da to što se dogodilo nije trebalo uzrokovati takav njegov osjećaj ili da je krivo protumačio neku situaciju u kojoj se osjećao loše.

Uzmimo za primjer tinejdžerku koja dolazi doma i govori kako se osjeća užasno jer su svi u razredu vidjeli kako je loše napravila neki zadatak. Neki će u toj situaciji uvjeravati djevojku da nije to ništa strašno, da možda to nitko nije ni primijetio, da preuveličava i slično. To je nešto što sasvim sigurno neće dovesti do povezanosti s njom niti stvoriti plodno tlo za razgovor o osjećajima.

Istovremeno, ovakve situacije mogu biti sjajne prilike za razgovor o tome kako je dijete zapravo, kako se osjeća, o čem razmišlja, što joj u toj situaciji treba… Međutim, za to je potrebno upravo ono što sam spomenula – da naš fokus i interes budu više na osjećaju, a manje na sadržaju same situacije. Kako to postići?

Aktivno slušajte, manje pričajte, pokušajte čuti dijete, njegov osjećaj, težinu koju pokušava izreći, pokažite razumijevanje i zanimanje: „Joj, to zvuči baš gadno… Pričaj mi malo o tome, kako si ti u svemu tome?“

Dijelite svoj primjer ako ga imate: „Skroz te razumijem. I meni je tako bilo kad…“ ili „Jesam li ti ikad pričala o tome kako sam se ja osramotila…“

Poštujte kad dijete više ne želi pričati istodobno mu ostavljajući otvoren prostor da ponovno priča kad će htjeti: „OK, čujem te, ne želiš sad više o tome. Ja sam tu za tebe i rado ću poslušati kad ćeš htjeti o tome razgovarati“. Ovo je važno u odnosu s djetetom bilo koje dobi. Na ovaj način pokazujete mu da čujete i poštujete njegovu granicu čime stvarate plodno tlo za sve buduće razgovore.

A kako se vi osjećate?

Često smo fokusirani na ono kako je naše dijete, kako se osjeća, je li dobro ili nije... No mislim da su još i važnija pitanja o tome kako sam ja kao roditelj, kako se ja osjećam? Znam li kako se osjećam i kako to komuniciram svojoj djeci? Ponekad čujem stav roditelja da ne trebaju dijeliti svoje osjećaje djeci i tako se događaju mnoge situacije u kojima djeca osjete da su roditelji tužni, ljuti, zabrinuti i slično, a istodobno vide da o tome ne govore. Djeca iz toga mogu dobiti poruku da nije u redu pokazivati osjećaje, a i sama će biti manje sklona pričati o vlastitim osjećajima.

S druge strane, što se događa kad roditelji dijele? Tada oni daju dozvolu za osjećaje, pokazuju kako su osjećaji dio svakodnevice, kako je normalno da se kao ljudi svakodnevno osjećamo na različite načine i još nešto vrlo važno – tada su oni autentični.

Kada smo autentični, tada će naša djeca dobiti najviše od nas. Iz autentičnosti proizlaze vrijedni trenuci učenja, spoznavanja sebe, povezivanja i izgradnje odnosa … I najbolji poziv na pričanje o osjećajima je onaj koji ujedno uključuje vlastitu autentičnost.