Pozdrav! Voljela bih čuti Vaš odgovor, kao psihologa, u vezi moje situacije. Suprug i ja se rastajemo nakon nekoliko mjeseci braka. Sve je počelo kada smo se počeli razilaziti u mišljenju oko važnih životnih odluka u kojima smo se prvotno slagali. Suprug je također i pod velikim utjecajem svog oca kojeg, blago rečeno, mrzi zbog traumatičnog djetinjstva kojeg mu je priuštio. Trudna sam, zbog sigurnosnih razloga, nakon incidenta s njegovim ocem, koji inače ima i dijagnosticiran PTSP, prešla kod svojih roditelja (suprug i ja smo živjeli s njegovim roditeljima). Suprug mi je govorio kako je uz mene, da me voli..., međutim, već sljedeći dan drastično mijenja svoje ponašanje. Govori kako je povrijeđen, da mu treba mir, ignorira me. Predlaže mi da razgovaramo i pronađemo kompromis, na što pristajem, no u razgovoru mi daje ultimatume zahtijevajući da se vratim u okolinu u kojoj se nisam osjećala sigurno, u kojoj me nije zaštitio, u razgovoru također spominje svoju bivšu djevojku koja je preminula, uspoređuje nas, a njezine je stvari čuvao u našoj bračnoj sobi i odbija ih premjestiti na drugo mjesto, ima čitav album njezinih fotografija u mobitelu... Kada mi je u vezi rekao za nju, pitala sam ga je li ju prebolio i rekao je da je... S njom je prekinuo, a doznajem da je i ona bila dosta žalosna u vezi s njime. Poslije nje je imao još nekoliko propalih veza. Suprug ima jako kontrolirajuće ponašanje do te mjere da je određivao moj izgled (način odijevanja, šminku, frizuru, boju laka na noktima...). Konstantno smo se dopisivali (veza na daljinu) što je postalo krajnje iscrpljujuće jer nisam imala slobodnog vremena ni za sebe, a kamoli za bližnje. Morala sam mu biti konstantno dostupna, a često me je zvao i na videopozive. U braku nije bio obazriv prema meni i poštivao moje osjećaje. Kadgod smo imali kakav problem, a bilo ih je puno, sve bi se riješilo onog trenutka kada bih preuzela krivnju na sebe. Krivim se jer nisam na vrijeme uočila neke stvari, zapravo sam stalno imala neki čudan osjećaj, kao da nešto nije u redu, no ostajala sam s njim jer sam ga stvarno voljela, bilo je trenutaka kad je bio stvarno dobar prema meni, kada je činio lijepa djela za mene. U vezi je bilo trenutaka kada smo skoro prekinuli, govorio mi je kako ga ne zaslužujem, navodeći me da se osjećam krivom, lošom... Svaki bitan događaj u mom životu prošao mi je u suzama otkako ga znam. Rodila sam, pravio je probleme oko djetetove prijave, osporavao mu je ime za koje smo se dogovorili i koje je on predložio (zapisano u zaručničkom pismu), želeći da se dijete zove po njegovoj majci. Štogod da mu kažem, ne vjeruje mi, nerijetko se zna izdati u svojim lažima, uvjeren je u besmislice koje priča... U čemu je problem? Kako da se postavim prema suprugu? Bez obzira na razvod, imamo zajedničko dijete koje trebamo odgajati, no s njime ne mogu uspostaviti komunikaciju. Tek ponekad pita za dijete i dođe u posjet, a posljednji je put čak i probudio dijete povisujući ton na mene. To nije osoba koju sam upoznala, sasvim se drugačije ponaša... Zašto?